Na žalost, Sammirov udarac se odbio od stative u neprirodnom pravcu, sreća je sasvim napustila plave.
Kako smo ih ispratili, tako smo ih i pokopali. U Portugal su ispraćeni bez nade, s bijelom zastavom, tako je i završilo. Iako je ovo možda bila i najbolja i najhrabrija Dinamova utakmica u ovogodišnjoj Ligi prvaka, kazna je bila ista - porcija. Kazna zbog kukavičluka na ranijim utakmicama, kada se Dinamo branio u mišjoj rupi, preplašen i neambiciozan, stisnut u bunkeru, u strahu od velikog suparnika i velike porcije.
Još jednom se potvrdilo da se bez brzih igrača danas ne može egzistirati u elitnoj ligi. Fatos Bequiraj je bio u nekoliko prilika ugroziti portugalski gol, ali njegove spore reakcije su poništile Dinamove izglede da napokon zabije taj, toliko željeni prvi gol.
Zamislite ligu, u kojoj je tako teško zabiti gol, a kamoli doći do prvog poena. Nakon toga se s pravom pitate - gdje je danas Dinamo? Očito, kilometrima daleko od Lige prvaka. Nekad, dok su ovdje bili Cico Kranjčar, Velimir Zajec i Osvaldo Ardiles nije bilo tako, padali su i golovi i suparnici. I to ne bilo kakvi, već Porto, Ajax, Sturm!
Neka ovo bude shvaćeno i kao nostalgija, ali, prije trinaest godina Dinamo se ravnopravno tukao s europskim velikanima, a danas je obična kanta za napucavanje. Vreća za trening, slab sparing partner. I što preostaje?
Čekamo Dynamo Kijev. Oni su slabi kao i zagrebački imenjak. Tamo igraju dvojica bivših Dinamovih igrača. Čemu se nadati? Da će barem oni stradati. Ako je to uopće satisfakcija. Ako!