Upoznali smo se davne 1976. u Studentskom listu, na Trgu žrtava fašizma. Tomica je otpočetka pisao o sportu. Redakciji se javio neki čitalac i nešto prigovorio jednom njegovu tekstu. A on mu je odgovorio da ga čeka na razgovoru u - Vugrovcu.
Potom je Židak otišao za svojim životnim putem, u Sportske novosti. Našli smo se, još jednom, u Jutarnjem listu. I družili se iz dana u dan, tjednima, godinama, njih skoro 20. A na kraju, šalili smo se s četrdeset godina poznanstva. Zateklo nas je starenje.
Dugogodišnji, danas pokojni šef HNS-a Vlatko Marković i bivši izbornik nogometne reprezentacije Otto Barić u razgovoru s Tomislavom Židakom
Način disanja
Kada je pred koju godinu preminula njegova majka, Erna, učinilo se da i poznanici gube nekog bliskog. One blagdanske, obiteljske gozbe, koje je spremala za sina i njegovu obitelj. I Tomičine tople priče o njima. Bio je neizmjerno tužan, a posjetio je majčin grob i uoči ove Nove godine.
Našli smo se u siječnju i prisjetili onog starog hita Beatlesa: “Kad budem imao šezdeset i četiri”. A onda sam čuo: Židak je u Novoj bolnici. Posjetio sam ga i vidio kratko, uoči njegove prve operacije. U društvu mladog kolege i jednog trenera. Dogovorili smo se da ćemo se naći u našem, novinarskom kafiću, kad izađe. Uostalom, Židak je nastavio pisati svoju subotnju kolumnu i u bolničkom krevetu.
Ali, Tomica nije izašao. Na prvu operaciju nadovezala se druga, pa između njih samo kratke, prijeteće vijesti. Do ove kobne, na Veliki četvrtak.
Šalili smo se, među ostalim, s penzijom. Tko će je dočekati? Jedino je Tomislav rekao da će pisati i ako ode u nju. Pisanje je bilo njegov način disanja. Za vrijeme svakog razgovora, tako reći, Židakov je mobitel bio uključen, jer mogao mu se javiti neki igrač, trener ili kolega. I sport svake sekunde nosi novu vijest, a Židak je bio - ovaj je perfekt tako težak - ne samo vodeći novinski pisac, već i rijedak među njima koji je znao reagirati na vijest.
Stil bez premca
Tomislav Židak vječito je radio - i onda kada bi već ispunio svoju dnevnu “kvotu”. Samo mu je bolest mogla oduzeti radni, spisateljski ritam i način života. Bio je od onih koji su vrlo jasno živjeli kako bi radili, a posvetio je taj rad sportu, prvenstveno nogometu i Dinamu. Teško je govoriti o bilo kom dobrom, ali i teškom momentu sporta proteklih desetljeća bez njegove riječi. Židak je istinitost stavljao ispred svega, a pratio je spisateljskim stilom bez premca.
Zbog Tomislava Židaka novine su kupovali i radnici i sveučilišni profesori. Objedinio je ne samo navijače Dinama, već navijače samog, poštenog sporta i njegovih plemenitih težnji. Bio je pisac i čovjek dobra srca, koje će nedostajati svakom čitatelju i znancu. Za njim ostaju knjige i novinski tekstovi. I nenadoknadiva praznina.
Tomek, bok.