Ivan Cvetković, novinar Politike, najstarijeg lista na Balkanu, upustio se u zanimljivu analizu - zašto je Hrvatska danas u nogometnom smislu bolja od Srbije? Hrvatska je od zadnjih deset europskih i svjetskih prvenstava izostala samo sa dva, njezine pobjede nad Italijom, Njemačkom i Engleskom bile su svjetske senzacije, dok je najveća srpska pobjeda izborena u Južnoj Africi 2010. godine nad Njemačkom (1-0). I tu je kraj...
Hrvatska je od republika bivše Jugoslavije danas najbolje rangirana na Fifinoj ljestvici, njezini klubovi češće igraju u Ligi prvaka (Dinamo 4, Hajduk 1), dok je to Parizanu uspjelo tek dvaput, uostalom, kao i Mariboru. Hrvatska je 1998. godine bila treća na svijetu, bolja i od Jugoslavije 1930. godine, kada su došli do polufinala ili 1962. godine, kada su bili četvrti u Čileu. Kako je to moguće, kada su srpski klubovi od 1947. do 1991. godine 31 puta bili državni prvaci (Zvezda 18, Partizan 11, Vojvodina 2), za razliku od Hajduka (7) i Dinama (4). Češće su pobjeđivali i u Kupu maršala Tita (srpski klubovi 21, hrvatski 18 puta), kako to da su Hrvati odjednom tako dominantni? Sažeto, sukus razmišljanja novinara Cvetkovića glasi:
“Za razliku od Srba, Hrvati su zadržali jugoslavensku školu nogometa. U vrijeme Jugoslavije cijenili su se igrači znalci, danas tražimo ratnike, one koji ostavljaju srce na terenu. Igrači, koji su nekada imali epitet europski Brazilci, danas se što prije žele osloboditi lopte, kao da je opasno kada je kod njih. Srbi danas nemaju Modrića, bez kojega je i igra Reala nezamisliva. Nekada smo se divili osmicama i desetkama, a danas su na cijeni - šestice...”
Jugoslavenske nogometne škole nikada nije bilo. Postojala je zagrebačka nogometna škola, od koje je ukazom sastavljena momčad Partizana ( Bobek, Z. Čajkovski, Zebec) i Zvezde ( Beara, Janjanin, Prosinečki, Boro Cvetković), postojala je splitska škola nogometa, koja se temeljila na postulatima trojice genijalnih trenera, Luke Kaliterne, Ante Mladinića i Tomislava Ivića, koja je “proizvela” Bearu, Matošića, Vukasa, Šurjaka, Buljana, Jerkovića, Zlatka Vujovića, afirmirala Blaža Sliškovića.
Postojala je i bosanska, čiji su izdanci Ferhatović, Osim, Sušić, Vladić, Halilhodžić, Bajević... Srpska nogometna škola dala je Šekularca, Džajića, Galića, Milutinovića, a kolijevku nogometa Zagreb, koja joj je poslala prve nogometne udžbenike, “počastila” je tek dvojicom nogometaša (Stojić, Dimitrijević). Jedina prava YU momčad bila je Zvezda iz devedesetih, s Hrvatima Prosinečkim i Jurićem, Crnogorcem Savićevićem, Makedoncem Pančevim i Srbima Stojkovićem i Mihajlovićem.
Kada se podvuče crta, u novo vrijeme najviše igrača dala je Dalmacija. Nije samo u pitanju dinarska konstitucija ( Bilić, Štimac) ili talent ( Asanović, Modrić, Bokšić), već i treneri, poput Tomislava Ivića, koji su i u svjetsku nogometnu evoluciju ugradili svoje ideje, za razliku od Beograda i Zagreba, koji su predugo bili fascinirani mitskim trenerima, Miljanom Miljanićem i Ćirom Blaževićem, koji su se više bavili zbivanjima oko nogometa, nego čistom nogometnom igrom.
Srbija i Bosna doista imaju dobrih nogometaša, koji također igraju u velikim europskim klubovima, ali, točno je što kaže novinar Cvetković; nemaju osmice i desetke, nogometne fantaziste poput Modrića, ili nekada Sliškovića, Mlinarića, Prosinečkog ili Bobana. Nogometni svijet danas vrvi “šesticama”, a podatak da su menadžerske agencije češće u grozničavoj potrazi za stoperima nego za fantazistima, govori sve i o nogometu na ovim meridijanima, koji je desetljećima bio opsrbni centar za nogometni zapad. Međutim, i nogometni svijet čine i apsurdi. Tako je zagrebačka nogometna škola, koja je svijetu dala Bobeka, Jerkovića, Zambatu, afirmirala Šukera, Eduarda da Silvu, Mandžukića i Kramarića, danas spala na to da je centarfor Dinama “lažna devetka” Wilson. O vremena, o običaji...