Istaknuli smo u najavi tri taktička uvjeta za dobar rezultat hrvatske reprezentacije na Marakani i sva tri izabranici Igora Štimca nisu ispunili: nije bilo kompaktnosti između linija, nismo se nametuli posjedom, pogodak smo primili nakon prekida, k tome i bespotrebno skrivljenog, a isključenje zaradili nakon kornera za nas! Da, lako je biti general poslije bitke, ali to nam je u opisu posla...
1. Obrana u krilu Pletikosi
Ako su skupa u momčadi Mandžukić i Olić, igrači za visoki pritisak na suparnika, onda je naša zadnja linija morala visoko izaći, barem na 40 metara, ako ne i do centra. Dogodilo se upravo suprotno; već duže vrijeme stručnjaci upozoravaju da veteran Šimunić vuče zadnju liniju Dinama i reprezentacije prema svome šesnaestercu, jer se nelagodno osjeća na širokom prostoru iza svojih leđa. No, kad je već Joe zbog svojih vrlina s loptom u nogama i u skoku bio u momčadi, istu tu ekipu trebalo je koncipirati s još jednim klasičnim veznim za defanzivni blok i, pogotovo, za smislenu organizaciju protunapada po osvojenim loptama. Ovako su se svi hrvatski reprezentativci vraćali iza lopte, ali kad bi je osvojili zadnja linija nije izlazila, vezisti su u sredini bili u manjku u odnosu na srpske, pa su na brzinu dugim loptama, često i napamet, tražili naše napadače kojih nije bilo gdje su trebali biti, jer nedostajalo je tih nekoliko sekundi zadržavanja lopte u sredini i nekoliko smislenih dodavanja da se napadači i vezisti stignu priključiti. Lopta se tako brzo vraćala suparniku bez da se srpska momčad uopće i pomučila da je osvoji...
2. Ne možeš s tri napadača imati posjed lopte
Štimac se odlučio na prepuštanje posjeda Srbima, “da se ovi izmore”, iako je poznata stvar da se momčad posjedom odmara, a neposjedom umara jer mora trčati. No, naša početna postava, s Mandžukićem, Olićem i Eduardom skupa, kao i protiv Lihtenštajna nedavno, kao i protiv Švicarske lani, nije ni bila koncipirana za posjed, jer Olić je daleko od suparničkih vratiju čovjek manje, a Eduardo nije fizički taj koji će iz obrane kamo se povlačio prateći Matića stizati u napad i to ponavljati.
Tek ulaskom Kovačića naši su dali do znanja da sad žele posjed. Nakon što su Srbi u 75. minuti ostali s desetoricom, Štimcu je bilo pametnije uvesti Milića i raširiti domaćine u 3-5-2 nego Jelavića. Naime, ulaskom Milića, ljevaka čija je najbolja uloga prednji lijevi bočni, tada bi pun smisao dobio Jelavićev ulazak, jer s dva centarfora i dva krila, Modrićem i Kovačićem u sredini uz osigurača Vukojevića naši bi imali sve taktičke preduvjete za poentiranje vrijedno pobjede. Ovako se taj igrač više nije ni osjetio jer naši nisu raširili suparnika. Mihajlović je brzo uveo novog defenzivnog veznog i Srbija je u završnicu ušla s uravnoteženijom postavom za eventualni potpuni preokret. Kod nas je Vukojević morao na stopera, a ispred je ostao tzv. meki blok s Modrićem i Kovačićem.
3. Loše postavljanje u prekidima
Prekidi su najjače srpsko oružje, jer osim trojice stopera-skakača imaju i tog plećatog Mitrovića, koji nam je i zabio za 1-1 nadskočivši Ćorluku. No, dekoncentrirani naši igrači su napravili barem dva nepotrebna kornera, dok je Lovrenov prekršaj, koliko god naivan izgledao, bio automatska reakcija nakon što mu je Ivanović gurnuo loptu kroz noge. Srbi su znali da su naši zbog vratarskih navika najranjiviji na centaršuteve u peterac... Nadalje, znalo se da je Hrvatska najranjivija na kontre nakon svojih udaraca iz kuta, je li se Srna okliznuo, zašto nije dodavao kratko Modriću, tko je trebao biti osigurač... Prvi je dojam da Šimunić nije imao drugog rješenja nego rušiti Sulejmanija, no Joe nije trebao jurišati na ‘bodiček’ nego trkom prema natrag suziti prostor suparniku prema aut-crti, ostali naši bi se vratili, Sulejmani bi bio prisiljen na dodavanje prema natrag, opasnost bi prošla...