Navukli su crvene dresove s kockicama i Iztokovom desetkom na leđima. Mnogi s nekoliko (desetaka) kilograma viška, a drugi kao da im je mjesto na Kupu četiri nacije u Srbiji. Da, i današnju ljevicu i odlučnost Zlatka Saračevića mnogi desni vanjski mogu samo sanjati, kao i fintu ili lukavost Patrika Ćavara. Majstori koji su u Celju, doduše u staroj dvorani, odigrali niz velikih utakmica jučer su igrali najtežu. Suze i smijeh, užitak i čežnja pomiješani u vulkan emocija koji nije smio eruptirati, jer trebalo je pružiti Celjanima ono što zaslužuju - što vjerniju repliku dobrih, starih vremena… I uspjeli su! Šteta samo što je jedan od njih, jedan od posebnih, morao otići da bismo ih vidjeli sve na istom mjestu. Tamo gdje i pripadaju, dolje, na parketu…
- Bilo je teško, jako neobično igrati. Sretan sam što sam vidio ljude koje nisam susreo godinama, ali sreća prestane u trenutku kada se sjetim zašto smo ovdje. Da, bilo bi lijepo ovako što organizirati jednom na godinu, pozvati i strance, a ne čekati da nas zadesi nesreća pa se onda skupiti - prisnažio je nakon utakmice Nenad Kljajić, jedan od najvećih Iztokovih prijatelja iz igračkih, ali i penzionerskih dana.
“ Mali Kljun” podijelio je s nama jednu od brojnih dogodovština po kojem će pamtiti već sada legendarnog Žogu.
- Igrali smo 1999. kvalifikacijsku utakmicu u Zagrebu, Hrvatska - Slovenija, jedan protiv drugoga. Pričamo prije utakmice i kažem mu: “Pucko, tući ću te k’o konja”. On se nasmije i odvrati “samo tuci”. I stvarno, 60 minuta sam ga “gazio”. Kada je napokon izgubio živce i vratio mi, uz moju glumu je dobio dvije minute. Nakon utakmice smo popili pivo i rekli si “je.. ga, idemo dalje”. Eto, to vam je bio Iztok.
Koliko smo samo puta čuli tu rečenicu sinoć, ali i posljednja dva tjedna otkad nas je napustio ponajbolji lijevi vanjski svih vremena. To je bio Iztok, igračina i ljudina kakva se rijetko susreće. O ljudskim karakteristikama Iztoka Puca ispisane su silne stranice posljednjih dana, ali ni ova prilika nije mogla proći, a da se njegovi prijatelji ne sjete nasmijanog, dobrodušnog diva iz Šoštanja.
- Svojatati ćemo ga i jedni i drugi, i Slovenci i Hrvati. I to zauvijek! Znate zašto? Zato što je bio jedinstven, takvog nema i neće ga tako skoro biti - kazao je Uroš Šerbec, Pucov cimer iz celjskih i slovenskih dana, koji će posebno pamtiti utakmicu za peto mjesto na Euru u Zagrebu 2000., koja je Slovence odvela na Olimpijske igre u Sydneyju.
- Stojimo u tunelu u Domu sportova, Puška (Rolando Pušnik, op. a.), Pucko i ja na čelu. Dvorana gori, a gori i Iztok od želje za pobjedom. Znali smo da moramo nešto napraviti, da se moramo dodatno motivirati. Iako nam nije bio običaj, spontano smo se primili za ruke i izašli na teren. Emotivno mu je to bila jedna od najtežih utakmica u karijeri, a odigrao ju je majstorski.
U pravu je Šerbec, Iztok će postati rukometni Tesla jer ga se niti jedna strana nikada neće odreći. Međutim, zbog čovjeka koji je, kako je to rekao Patrik Ćavar, osvajao koga god je upoznao, Iztok zauvijek mora ostati slovenski i hrvatski velikan, a uspomena na njega nikada ne smije izblijediti. Sudeći po iskrenom naklonu Slovenaca sinoć I Hrvata na utakmici protiv Barcelone, Pucko će živjeti vječno u brojnim srcima.
Ovacije četiri tisuće ljudi na ponos Jasenki i Borutu Pucu
Posebnu pažnju i pljesak dvorane zaslužila je obitelj Iztoka Puca. Sin Borut i supruga Jasenka dobili su “standing ovation” više od četiri tisuće navijača u gradu koji živi rukomet. Iako domaći simbol, RK Pivovarna Laško, danas nije na razini na kojoj je bila prije sedam godina kada je osvojila naslov prvaka Europe, Celje je i danas rukometni grad koji je se znao pokloniti svojem velikanu. Nakon ovacija Iztoku, najveći su pljesak zaslužili suorganizator jučerašnje utakmice Rolando Pušnik te najbolji strijelac slovenske reprezentacije u povijesti Roman Pungartnik. Od momaka u crvenom, publika je najveće oduševljenje iskazala na Ćavarova i Saračevićeva imena.
Najviše smijeha izazvala kategorija +130 kg: Neno Kljajić i Božo Jović
Iako ih je bilo lijepo vidjeti na djelu, utakmica hrvatske generacije ’96., zlatnika iz Atlante, i slovenske olimpijske škvadre iz 2000. jučer je bila u trećem planu. Slavili su mlađi i pripremljeniji Slovenci, od kojih su neki još uvijek profesionalno aktivni (Jovičič, Imperl…). S druge strane, najviše je smijeha izazvala kategorija +130 kilograma, u kojoj su se ponosno isticali Božidar Jović i Nenad Kljajić (133 kg, prema vlastitom priznanju).
- Lako se vama zezati s nama, ali rukica je i dalje tu - poručio je Kljajić. Dva “frka” dala su mu itekako za pravo…* tp
Slovenija 2000 - Hrvatska 1996 29-25
Slovenija 2000: Pušnik 4 obrane, Lapajne 2 obrane, Imperl 5 obrane, Šerbec 1, Jovičič 5(2), Cvijič 2, Pungartnik 4, Tomšič 2, Likavec 2, Bedekovič 5, Šavrič 1, Kastelic 2, Lubej 5.
Hrvatska 1996: Matošević 5 obrana, Vujović 6 obrana, Jović, Šujster 3, Franković 2, Saračević 6(1), Gudelj, Jelčić 2, Bilić 4, Kljajić 3, Ćavar 5.
Dvorana: Zlatorog. Gledatelja: 4000. Suci: Darko Repenšek i Tomo Vodopivec.
7 metara: Slovenija 2/2, Hrvatska 1/1