Zorane, kako je bilo promatrati svoje nesuđene, osme Olimpijske igre iz publike, daleko od loptice i stolova?
- Nije mi baš bilo svejedno, pogotovo kada sam sletio u Rio i kada su sportaši otišli u selo, a ja u Hrvatsku kuću. Drugi put mi je bilo teško kad sam došao u stolnotenisku dvoranu i kada sam konačno shvatio da ću biti samo gledatelj. Ali onda malo razmisliš, pogledaš svoj datum rođenja i shvatiš da je ovo što sam dosad napravio bilo i previše.
Koliko vam je zapravo nedostajalo da se plasirate, što je presudilo?
- Plasman je bio jako blizu i cijelo vrijeme sam bio uvjeren da ću uspjeti. Možda sam malo zakasnio s pripremama, ali sve je išlo manje-više OK, pogotovo svjetsko prvenstvo u Kuala Lumpuru, gdje sam skupio puno bodova. Onda se dogodio peh, obnovljena mi je ozljeda koljena baš uoči dva važna turnira u Kataru i Kuvajtu. Na kraju se pokazalo da mi je nedostajalo nekoliko bodova upravo s tih turnira.
Šteta, samo sedam sportaša ima više od sedam igara. Baš ste u Riju, prije 30 godina, kao 17-godišnjak odigrali prvi veći međunarodni turnir. Po čemu ga pamtite?
- To je bilo prvi međunarodni Brazilian open i ja sam ga kao klinac osvojio. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo završiti svoju karijeru na tom mjestu gdje sam se vrlo brzo zaljubio u ljude i njihov način života.
Koliko se promijenio Rio u tih 30 godina?
- Aspekt nesigurnosti postojao je i tada i ja sam pazio da recimo nemam sat na ruci, da ne nosim vrijednosti, nego samo nekoliko dolara za kokos na Copacabani. Grad je puno ljepši, ali favele se nisu promijenile, a kad dodamo taj novi terorizam, onda je opasnost i veća. Međutim, ljudi su i dalje ljubazni, imaju gostoprimstvo u sebi, imaju dušu i obožavaju sport.
Iako niste nastupali, bili ste među sportašima. Kako ste osjetili olimpijski duh u selu i na borilištima?
- Naravno da sam bio i u selu i u kontaktima sa sportašima osjetilo se strašno zajedništvo. Takav pozitivan duh, energiju i želju za uspjehom osjetio sam na mnogim olimpijadama, a ovaj me posjetio na našu prvu u Barceloni. Sela su slična kao i na svim igrama, kao i motivacija za ostvarenjem sportskog sna.
Kako vam je bilo gledati vašeg vječitog suparnika Samsonova, jeste li se pozdravili?
- Na turniru me oduševila navijačka strast Brazilaca koji su toliko pjevali i navijali da su čak i ometali protivničke igrače. Sa svojim dobrim prijateljem Samsonovom, s kojim sam osvojio i dvije svjetske medalje, porazgovarao sam prije susreta s Kinezom. Iznenadio me koliko je još dobar u 41. godini, ali se vidjelo da mu nedostaje malo brzine. Nažalost, izgubio je taj meč, pa i onaj protiv Japanca u borbi za broncu i tako propustio priliku za svoju prvu medalju na OI.
Seul, 1988. Finale parova s Lupulescuom protiv Kineza. Opet srebro nakon propuštene meč-lopte na SP ‘87. Koliko puta ste odvrtjeli u glavi film te završnice?
- Ha, i dandanas mi to prođe to kroz glavu, pamtim gotovo svaki detalj s ta dva finala. Da smo ih dobili na SP, dobili bismo ih i na OI. Tada sam bio klinac, poraz mi je teško pao i plakao sam na proglašenju. Ali svi su nas tješili da će doći naše vrijeme za velike medalje.
Koje Olimpijske igre posebno pamtite i zbog čega?
- Najviše Barcelonu kada je Hrvatska prvi put nastupila. U Sydneyju sam nosio našu zastavu, što je najveće priznanje koje sportaš može dobiti i to te ispuni posebnim ponosom.
Olimpijac ste svjetskog ugleda. Razmišljate li o karijeri u HOO-u, da konačno sportaš postane predsjednik?
- Mislim da je to jedna od tendencija Olimpijskog pokreta i sadašnji predsjednik je osvajač medalje. Mislim da bi bilo dobro da se sportaši što više uključe u odlučivanje oko sporta. Ali prije toga ne smije se zaboraviti školovanje i edukacija da što bezbolnije prijeđu tranziciju iz aktivnog sporta u nastavak života. Samim tim što je netko osvojio medalju, to ne znači da je kvalificiran za vođenje sporta. Osobno želim pomoći hrvatskom sportu, a u kojoj funkciji, vidjet ćemo. Ima vremena.
Što vas je dosad fasciniralo na OI u Riju?
- Oduševljen sam kako smo dosad nastupili i možemo biti ponosni na naše sportaše. Uz bok smo svjetskim silama koje ulažu puno više nego mi. Iskreno mi je bilo žao Damira Martina koji je bio jako blizu. Oduševio sam se kako je on prihvatio promjenu odluke o pobjedniku nakon fotofiniša i podigao Australca. I Stipanović je sportski prihvatio sudačku odluku koja je u najmanju ruku dvojbena. Treba biti velik i u porazu, a to se događa jer su sportaši kvalitetni ljudi i ja ću se nastojati izboriti da imaju što bolji status u društvu.