Eciju Ojdanić uistinu nije potrebno posebno predstavljati jer ona se itekako dokazala u svom poslu, što kroz lik osebujne Nele Zlatar u popularnoj seriji “Larin izbor”, što kroz vlastito kazalište Moruzgva, koje sada ima novu predstavu, “Bobočka”, ali i sve uloge koje su obilježile njezinu uspješnu glumačku karijeru. No, kada se svjetla pozornice ili seta ugase, Ecija je majka prvašice Cvite, dvogodišnjeg Jakova, supruga redatelja Roberta Orhela i žena koja na pragu svojih 40-ih izgleda bolje nego ikada, a upravo tako se i osjeća. U razgovoru za Studio otkrila je upravo tu svoju stranu, onu koju ne bilježi oko kamere i koju publika ne vidi.
• Kako je biti majka prvašice?
- Hvala Bogu, sve ide dobro iako sam ja to doživjela jako stresno jer je to velika promjena u obiteljskom životu. Prva velika obaveza. Nema više Cvitina bezbrižnog života. Ušla je u sustav. Ona to jako dobro podnosi, što nam je svima drago. Obavlja sve svoje obaveze. Najvažnije je da se socijalizirala, ima prijateljice, voli učiteljice. Valjda će biti i znanja. Imala sam pravu majčinsku grižnju savjesti da zbog snimanja serije neću biti sto posto uz nju. Kad smo razgovarali o drugoj sezoni, molila sam producente da mi izađu u susret i da ne moram previše putovati izvan Zagreba. Nekako uspijevamo, a imamo i iskustvo od prošle godine. Iza svega stoji velika organizacija u kojoj sudjelujemo suprug, ja, dadilja, naši roditelji i zasad sve dobro funkcionira.
Suprug velika potpora
• Je li otežavajuća okolnost što suprug radi s vama na seriji?
- On priprema svoj prvi dugometražni film, pa trenutno ne snima seriju. Drago mi je zbog njega što se upušta u tu avanturu, a i uključeniji je u obaveze oko djece. S druge strane mi je divno da je Robi dio tog svijeta zvanog ‘Larin izbor’, jer kako je to moja velika preokupacija, lakše mi je kad s njim mogu podijeliti sve misli, brige i razmišljanja vezane uz taj projekt.
• Nakon tako dugotrajnog igranja jednog lika, jeste li preuzeli neke osobine Nele Zlatar?
- Nela Zlatar i ja se sad već jako dugo družimo i poznajemo. ‘Larin izbor’ je bajka i njezin lik doživljavam kao razmaženo dijete koje nikad nije odraslo i koje je uslijed teškog djetinjstva naučilo da je samo sebi uvijek na prvom mjestu. Ono što mi se kod nje sviđa je njezina nepresušna energija. Koliko god puta pala, uvijek nekako smogne snage, otrese sa sebe prašinu i nastavi dalje i ta životna energija, vitalnost i želja za životom kod nje je vrijedno divljenja.
• I vi ste u životu imala bolan period i mučan razvod. Kako ste uspjeli vratiti vjeru u ljubav?
- Kad vratim film unatrag, mislim da se samo zato što je Robert bio tako divan muškarac nisam toga bojala. Kad se sad sjetim, mislim da je to bila suluda hrabrost, nakon bračnog brodoloma, kada si povrijeđen i demoraliziran, imati snage za novi početak. Bilo bi mi žao da zbog straha da me opet netko ne povrijedi propustim čovjeka poput Roberta.
• Jeste li se bojali da s drugim djetetom neće imati isti odnos kao i s Cvitom?
- Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam se upustila u život s Robertom je bila Cvita, jer svaki muškarac u mom životu morao je proći test Cvite - ako to nije opcija koja je dobra za nju, ne bi bila dobra ni za mene. Već po njegovu odnosu prema Cviti vidjela sam da je Robert obiteljski tip i da su mu djeca i obitelj na vrhu liste prioriteta. Isto tako, veliki plus njemu kao osobi je da nikakvu razliku ne pravi između Cvite i Jakova. Njegov tretman, pažnja, ljubav i briga su apsolutno jednaki, što je još veći kompliment njemu kao osobi.
Popustljiva mama
• Koliko se razlikujete u odgoju?
- Ja sam popustljivija i da nema njega, oboje bi bili razmažena derišta. On se više s njima i igra i više se otkači i bude luđi u zezanciji i igri, ali ima divan balans i zna reći kad je dosta i podvući crtu. Ja nisam dosljedna.
• Je li vam kći sada svjesnija posla kojim se bavite?
- Naravno, svjesnija je toga od Jakova, koji je još premali. Kao većina curica u Hrvatskoj, luda je za ‘Larinim izborom’, ali nastojimo to dozirati. Voli komentirati izgled i frizuru i razvoj mog lika. Nervira je što se Nela mora žrtvovati i udati za Šimuna da bi spasila Tončiju život. Ne može razumjeti tu žrtvu. Ne bih je htjela previše inficirati i nametnuti joj moj životni poziv kao nešto što bi njoj bilo najvažnije u izboru njezina budućeg zanimanja. S druge strane, ne možeš dijete izolirati poput Michaela Jacksona i pustiti je da hoda po svijetu s bijelom vrećom na glavi. Njena sam mama i bavim se time čime se bavim, ali je bitno da joj usadimo to da ozbiljno shvaća školu i ispunjava svoje obaveze.
Nije iz obitelji umjetnika
• Mislite li da djeca glumaca češće odabiru isti posao i je li im lakše ako odluče krenuti istim putem?
- Prva sam u obitelji koja se bavi umjetničkim zanimanjem. Otac je bio pravnik, mama službenica i nitko se u obitelji nije bavio nikakvom umjetnošću. Mislim da bi mi bilo lakše da jesu, ali lijepo je izgraditi svoj put samostalno. I slađe je kad tako uspiješ. Branko Ivanda je predavao godinama u Los Angelesu režiju i tamo imaju princip da ako je bilo tko od potencijalnih kandidata za studij iz obitelji redatelja ili glumca, oni ga a priori uzimaju zato što je to dijete cijeli život odrastalo u tom okruženju, zna u što ulazi. Kod nas to često ima negativan predznak i misli se da se naslanja na put svojih roditelja. U tom smislu je lakše jer djeca glumaca imaju pogled iznutra, ali sigurno je i opterećenje nositi određeno prezime i da te javnost uspoređuje s uspjesima tvojih roditelja.
• Jesu li vaši roditelji bili nezadovoljni odabirom zanimanja?
- Uvjetovali su mi drugi fakultet ako ne uspijem proći prijemni, ali su mi bili podrška. Tako sam išla na tri prijemna; glumu, engleski i talijanski i pravo, na koje nisam stigla jer sam primljena na glumu. Bilo ih je strah neuspjeha, nesigurnog zanimanja i pravo je čudo da sam uspjela upisati Akademiju iz prve. Sad su ponosni na mene i drago im je što je tako ispalo.
• Koliko vremena posvećujete svom izgledu?
- Kad radiš sapunicu, uvijek imaš frizuru i šminku, a svi komplimenti koje dobivam za izgled su zato što sam zadovoljna i super se osjećam. Stvarno sam u lijepoj i ispunjenoj fazi u životu, u svim poljima, i to se odražava na moj izgled. Pazim što jedem, iako nisam rob toga, jer ako jesi, onda živiš samo da bi čuvao svoju karoseriju, što je dosadno i naporno. Pokušavam vježbati dva-tri puta tjedno, a postala sam i zaštitno lice za aparat Medvisage u poliklinici Bagatin. Moja mama što je starija to bolje izgleda, pa valjda ima nešto i u genima.
Podrška jedno drugome
• Koja je tajna uspješnog braka?
Ne bih voljela ispasti hodajuća reklama za savršeni američki brak. Mi smo zapravo jako kompatibilni, veselimo se istim stvarima, na sličan način razmišljamo, imamo iste prioritete, nemamo puno točaka oko kojih se svađamo. Naravno, zakvačimo se oko razbacane robe, tko će uliti benzin u auto jer mora onaj koji je zadnji vozio. Nismo savršeni, ali oko svih bitnih stvari i segmenata života se slažemo i nadopunjujemo. Podrška smo jedno drugome i sve skupa dobro klapa. Potrebno je malo i pobjeći od svega kad te obaveze i ubrzani ritam zatrpaju. Onda odemo van sami. Nikad ne smiješ svog partnera uzeti zdravo za gotovo.
• Koliko vam znači vaše kazalište Moruzgva?
- Da nemam taj ispušni ventil gdje se bavim literaturom, gdje pokušavamo raditi stvari za svoju dušu, bilo bi mi teže podnositi nekad naporna snimanja. Bez kazališta ne bih mogla živjeti. Televizijske vode su itekako dobro došle i volim glumiti u bilo kojoj formi, ali kad se resetiraš kao glumac i radiš na sebi, to je kazalište. Jako mi je drago da smo prema Krležinu predlošku napravili našu novu predstavu - ‘Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovića’ - u kojoj u sat vremena ispričamo furioznu priču o jednoj neobičnoj, strastvenoj, tajnovitoj, mračnoj ženi čiji je život koketirao od ministarskih brakova i skupih stanova do građanskog društva, da bi nošena svojom strašću na kraju završila kao kasafrajla u kostanjevečkom kafiću.