U gradu u kojem živim - Splitu - postoji jedna stvar koju volim. Taj grad, naime, dovoljno je civilizacijski evoluirao da se u njemu smatra nepriličnim da se iz javnog proračuna financiraju profesionalni sportski klubovi. Budžetsko financiranje nogometa ili košarke, naime, oduvijek mi se činilo kao nešto najbliže suvremenoj inverziji Robina Hooda. Oni koji su u ovoj zemlji domislili takav sustav stvorili su nešto što je suprotno suštinskom smislu oporezivanja i javnih financija: oni oporezuju siromašnije, a da bi dijelili bogatijima.
Moji znanci dinamovci na ovu primjedbu često odvraćaju - da, možda je to tako, ali ako mi uzimamo novac iz budžeta, vi ga uzimate od mafijaša. To nije daleko od istine - ali, mislim da je čak i to manje zlo. Novac od raznoraznih žmuklera "poduzetničkog" međuzemlja bio bi potrošen vjerojatno na koku, prostituciju ili betoniziranje Jadrana. Novac koji se crpi za nogomet iz budžeta bio bi potrošen na vrtiće, muzeje i, da, naravno - sport, ali onaj pučki, kvartovski.
Pa ako sam do određene mjere ponosan što u mom gradu prirez konobaričina plaće ne ide za kupnju brazilskih pojačanja, moram sa stidom priznati da i u mom gradu ima cvrčaka koji se daju prehranjivati od mrava. U ovom slučaju lafontaineovska metafora cvrčka nije nimalo neprimjerena, jer cvrčci doista - pjevaju. Riječ je, dakako, o estradi. U neka davna vremena, naime, moj je grad bio sjedište najslavnijeg lakoglazbenog festivala između Trsta i Temišvara. Taj festival bio je nekovrsni naš San Remo, prenosio ga je savezni TV, a iz njega su se rodile kulturne ikone poput Olivera ili Tome Bebića. U ta vremena, festivalske ploče imale su goleme naklade, prijenos je bio vršak ljetnog televizijskog rejtinga gledanosti. Ali ta su vremena prošla. Kao što danas San Remo u Hrvatskoj zanima tek sredovječne nostalgičare, tako se i splitski festival sasušio onoliko koliko i festivalska kultura, onoliko koliko i estradni biznis. U petnaest godina koliko kao zainteresirani građanin pratim komunalnu splitsku politiku, međutim, taj estradni festival neprestano se pokušavao, a najčešće i uspijevao prikrpiti na gradske budžetske špale. Protiv toga je tijekom punih deset godina bjesnila javnost, tomu su se suprotstavljali novinari, kritičari i gotovo svi gradski ministri kulture.
Kriminalni rubovi
Pa ipak, festival na Prokurativama žilavo se poput priljepka hvatao javnih financija, pri čemu su se iznalazili lobistički krakovi, modeli i novčane sheme kakve najustrajnija mašta ne bi smislila. Jednom bi izlobirali stranku (obično liberale), drugi bi put nagovorili Grad da pokupuje naklade CD-ova, treći bi ih put gradonačelnik "tuširao" diskrecijskom potporom. Kako god, estradni maheri gotovo bi uvijek našli način da se domognu našeg prireza. Pritom bi inzistirali na činjenici da je taj estradni samit drevna i ugledna institucija, i da bi bez toga propao. Istovremeno nisu mogli objasniti kako je pokojnom Runjiću uspijevalo svoj "protupapski" festival raditi bez budžetske kese, niti su umjeli razjasniti nonsens da javnost financira nešto što je predmet koncesije - dakle, nešto što bi trebalo gradu donositi prihod.
Cijela ta desetljeće duga priča pala mi je na pamet ovih dana, dok sam čitao napise o kriminalnim rubovima Dore. Podsjetimo se - Doru kao hrvatski konkurs za pjesmu Eurovizije organizira HRT koji taj glamurozni kvalifikacijski festival financira dijelom i iz našeg pretplatničkog novca. A da oko Dore nešto vonja trulo objelodanila je pjevačica Kristina Iveković koja je javno rekla kako je prethodne godine preko posrednika kupila mjesto na festivalu za 3500 eura. Čim je plavokosa pjevačica otvorila usta, otvorila se Pandorina kutija. Saznanja o korupciji ili bar glasine o korupciji potvrdili su još mnogi menadžeri i pjevači, znaju se čak i tarife, a doznaje se i to da ugledniji pjevači ne moraju kupiti ulaz na Doru, ali - pazi sad! - moraju plasman. Dakle, zaboravite demokratski glas naroda, županijske žirije i institucionalni populizam. Ne bira na Dori vox populi, nego siva kamarila, centri moći na prisavskim hodnicima.
Kompleksaši
Treba se prisjetiti da se "skandal Dora" dogodio upravo u trenucima kad domaća estrada ne stoji ružičasto. Naklade lokalne zabavne glazbe su pretužno male, mlađu i prigradsku publiku posve je osvojio istočniji zvuk, muzika koja se čuje na radiopostajama odavno više nema veze s onim što se sluša na autoradijima i u klubovima. Domaći estradnjaci za svoju propast krive odsutnost s javne televizije. S druge strane, i ta odsutnost ima svoje predrepove. Estradni programi na HTV-u punih su deset godina bili privatno leno Ksenije Urličić, a sve to vrijeme govorilo se - što tajno što (češće) javno - kako je estrada svoje mjesto izbušila mitom, te kako je spomenuta redakcija žarište korupcije. Teško je reći je li to bio jedini razlog, ali svakako jest jedan od razloga zašto je HTV odlučio s prljavom vodom izliti i kronično neoprano dijete. Estrada je izgnana s javne TV, privatne za nju "začudo" nisu pokazali nikakav gorljivi interes, Huljić je u međuvremenu počeo kvariti igranu TV proizvodnju jednako onako kako je prije dvadeset godina iskvario pop-glazbu. Dijelom zbog hrvatskog kompleksaškog snobizma (i težnje da se "iskažemo" u Europi), Dora je ostala jedini estradni pipac koji na TV-u ima status velike stvari, a razmjerno zanima i puk. I gle čuda - vuk dlaku mijenja, ali ćud ne baš, pa je nakon deset godina iz istog starog korupcionaškog jezera izletjela mitska Nessie, samo što se ovaj put "mitska" ne odnosi na mit, nego na mito.
Pokušajmo postaviti stvari ovako. Zamislite da je Dora poduzetnički projekt, zamislite da je odvojena od naše pretplate, neovisna o našem mjesečnom haraču. U tom slučaju, svaki bi impresario koji bi estradni curetak primio na festival zbog plave kuverte ljuljao svoju vlastitu barku, jer bi njegov biznis izravno ovisio o tom tko tu pjeva i što pjeva. Ali, Dora može još uvijek biti korupcionaško kancerogeno žarište upravo zato jer se nalazi u sivoj zoni javnog i privatnog, zato što ljudi koji je vode sjede na javnoj plaći i ne ovise o tome kakva će Dora biti. Baš kao što u škverovima kriminala ima samo i jedino zato što svaka direkcija zna da će joj gubitke dobrohotni mali hrvatski čovjek uvijek nanovo pokriti, tako i u estradi javni novac "pomaže" toj profesiji da sama sebe amnestira od kriterija, izvrsnosti i borbe za publiku/kupca. Ne znam za vas, čitatelji, ali ja to radije ne bih plaćao.
Jurica Pavičić
Moji znanci dinamovci na ovu primjedbu često odvraćaju - da, možda je to tako, ali ako mi uzimamo novac iz budžeta, vi ga uzimate od mafijaša. To nije daleko od istine - ali, mislim da je čak i to manje zlo. Novac od raznoraznih žmuklera "poduzetničkog" međuzemlja bio bi potrošen vjerojatno na koku, prostituciju ili betoniziranje Jadrana. Novac koji se crpi za nogomet iz budžeta bio bi potrošen na vrtiće, muzeje i, da, naravno - sport, ali onaj pučki, kvartovski.
Pa ako sam do određene mjere ponosan što u mom gradu prirez konobaričina plaće ne ide za kupnju brazilskih pojačanja, moram sa stidom priznati da i u mom gradu ima cvrčaka koji se daju prehranjivati od mrava. U ovom slučaju lafontaineovska metafora cvrčka nije nimalo neprimjerena, jer cvrčci doista - pjevaju. Riječ je, dakako, o estradi. U neka davna vremena, naime, moj je grad bio sjedište najslavnijeg lakoglazbenog festivala između Trsta i Temišvara. Taj festival bio je nekovrsni naš San Remo, prenosio ga je savezni TV, a iz njega su se rodile kulturne ikone poput Olivera ili Tome Bebića. U ta vremena, festivalske ploče imale su goleme naklade, prijenos je bio vršak ljetnog televizijskog rejtinga gledanosti. Ali ta su vremena prošla. Kao što danas San Remo u Hrvatskoj zanima tek sredovječne nostalgičare, tako se i splitski festival sasušio onoliko koliko i festivalska kultura, onoliko koliko i estradni biznis. U petnaest godina koliko kao zainteresirani građanin pratim komunalnu splitsku politiku, međutim, taj estradni festival neprestano se pokušavao, a najčešće i uspijevao prikrpiti na gradske budžetske špale. Protiv toga je tijekom punih deset godina bjesnila javnost, tomu su se suprotstavljali novinari, kritičari i gotovo svi gradski ministri kulture.
Kriminalni rubovi
Pa ipak, festival na Prokurativama žilavo se poput priljepka hvatao javnih financija, pri čemu su se iznalazili lobistički krakovi, modeli i novčane sheme kakve najustrajnija mašta ne bi smislila. Jednom bi izlobirali stranku (obično liberale), drugi bi put nagovorili Grad da pokupuje naklade CD-ova, treći bi ih put gradonačelnik "tuširao" diskrecijskom potporom. Kako god, estradni maheri gotovo bi uvijek našli način da se domognu našeg prireza. Pritom bi inzistirali na činjenici da je taj estradni samit drevna i ugledna institucija, i da bi bez toga propao. Istovremeno nisu mogli objasniti kako je pokojnom Runjiću uspijevalo svoj "protupapski" festival raditi bez budžetske kese, niti su umjeli razjasniti nonsens da javnost financira nešto što je predmet koncesije - dakle, nešto što bi trebalo gradu donositi prihod.
Cijela ta desetljeće duga priča pala mi je na pamet ovih dana, dok sam čitao napise o kriminalnim rubovima Dore. Podsjetimo se - Doru kao hrvatski konkurs za pjesmu Eurovizije organizira HRT koji taj glamurozni kvalifikacijski festival financira dijelom i iz našeg pretplatničkog novca. A da oko Dore nešto vonja trulo objelodanila je pjevačica Kristina Iveković koja je javno rekla kako je prethodne godine preko posrednika kupila mjesto na festivalu za 3500 eura. Čim je plavokosa pjevačica otvorila usta, otvorila se Pandorina kutija. Saznanja o korupciji ili bar glasine o korupciji potvrdili su još mnogi menadžeri i pjevači, znaju se čak i tarife, a doznaje se i to da ugledniji pjevači ne moraju kupiti ulaz na Doru, ali - pazi sad! - moraju plasman. Dakle, zaboravite demokratski glas naroda, županijske žirije i institucionalni populizam. Ne bira na Dori vox populi, nego siva kamarila, centri moći na prisavskim hodnicima.
Kompleksaši
Treba se prisjetiti da se "skandal Dora" dogodio upravo u trenucima kad domaća estrada ne stoji ružičasto. Naklade lokalne zabavne glazbe su pretužno male, mlađu i prigradsku publiku posve je osvojio istočniji zvuk, muzika koja se čuje na radiopostajama odavno više nema veze s onim što se sluša na autoradijima i u klubovima. Domaći estradnjaci za svoju propast krive odsutnost s javne televizije. S druge strane, i ta odsutnost ima svoje predrepove. Estradni programi na HTV-u punih su deset godina bili privatno leno Ksenije Urličić, a sve to vrijeme govorilo se - što tajno što (češće) javno - kako je estrada svoje mjesto izbušila mitom, te kako je spomenuta redakcija žarište korupcije. Teško je reći je li to bio jedini razlog, ali svakako jest jedan od razloga zašto je HTV odlučio s prljavom vodom izliti i kronično neoprano dijete. Estrada je izgnana s javne TV, privatne za nju "začudo" nisu pokazali nikakav gorljivi interes, Huljić je u međuvremenu počeo kvariti igranu TV proizvodnju jednako onako kako je prije dvadeset godina iskvario pop-glazbu. Dijelom zbog hrvatskog kompleksaškog snobizma (i težnje da se "iskažemo" u Europi), Dora je ostala jedini estradni pipac koji na TV-u ima status velike stvari, a razmjerno zanima i puk. I gle čuda - vuk dlaku mijenja, ali ćud ne baš, pa je nakon deset godina iz istog starog korupcionaškog jezera izletjela mitska Nessie, samo što se ovaj put "mitska" ne odnosi na mit, nego na mito.
Pokušajmo postaviti stvari ovako. Zamislite da je Dora poduzetnički projekt, zamislite da je odvojena od naše pretplate, neovisna o našem mjesečnom haraču. U tom slučaju, svaki bi impresario koji bi estradni curetak primio na festival zbog plave kuverte ljuljao svoju vlastitu barku, jer bi njegov biznis izravno ovisio o tom tko tu pjeva i što pjeva. Ali, Dora može još uvijek biti korupcionaško kancerogeno žarište upravo zato jer se nalazi u sivoj zoni javnog i privatnog, zato što ljudi koji je vode sjede na javnoj plaći i ne ovise o tome kakva će Dora biti. Baš kao što u škverovima kriminala ima samo i jedino zato što svaka direkcija zna da će joj gubitke dobrohotni mali hrvatski čovjek uvijek nanovo pokriti, tako i u estradi javni novac "pomaže" toj profesiji da sama sebe amnestira od kriterija, izvrsnosti i borbe za publiku/kupca. Ne znam za vas, čitatelji, ali ja to radije ne bih plaćao.
Jurica Pavičić