Na analizu riječi atentat, kolumnista Inoslava Beškera naveo je jučerašnji napad na talijanskog premijera Silvija Berlusconija.
Italija slavi i mrzi, neki čak traže da se atentatora proglasi svetim
Atentat je pokušaj ubojstva neke javne ličnosti. Može biti uspješan ili neuspješan (iako je cinično ubojstvo uvrstiti u uspjeh), ne može biti pokušan. Atentatom se nastoji ne samo ubiti osobu, nego i zatući ono što ona predstavlja (ili samo simbolizira): neku vlast, neku politiku, neko opredjeljenje.
Atentat u politici postoji od samih početaka historije. Jišmael je ubio Gedaliju u atentatu 586. pr. Kr., što Židovi i danas oplakuju trećeg tišrija. Harmodije i Aristogeiton su 518. pr. Kr. ubili atenskog kralja Pisistrata, što je izazvalo još jači teror i pad kraljevstva te uspostavu atenske demokracije; sama titula kralja (tyrrhanos) postala je omražena (tiranin), a “tiranicid” slavljen.
Dugoročne povijesne posljedice imali su atentati na makedonskog kralja Filipa II. te na rimskoga trajnog diktatora Julija Cezara. Neki anarhisti su mislili da će atentatima popraviti povijest. Atentat na Franza Ferdinanda bio je povod prvome svjetskom ratu, a atentator Gavrilo Princip je dugo bio slavljen. Atentatima na Abrahama Lincolna ili Ivana Pavla II. uzalud se pokušalo uništiti ono što su simbolizirali.
Nisu nepoznati frazemi “atentat na životni standard”, “atentat na zdrav razum” itd. “Atentat” je u hrvatskome posuđenica, izvedena iz latinske složenice “attempto” (pokušavam), od “ad” (k) + “tempto” (pipnem, pokušam, napastujem) > “tendo” (napinjem, kanim), usp. tenda, tenzija, tetiva; nejasnog podrijetla.