“Sve je lako kad si mlad” kaže pjesma, a ja bih dodao sve je lako kad si zdrav. Utakmica protiv Francuza nas je iscrpila na fizičkom i psihološkom planu. Odmah na početku protiv Danaca je bilo vidljivo da ćemo teško pružiti igru koju smo prikazali protiv Francuske. Zaustavljali smo Francuze izlaskom na devet metara i držanjem njihovih pucača pod kontaktom, a Danci su bez ometanja ulazili u zonu šuta na 8-9 metara, što je bilo teško blokirati.
Napad je činio upravo ono što sam rekao da ne smijemo raditi – trošiti snagu igrom “jedan na jedan”, osobito Bičanić, Vuković i Kopljar. U trenucima kad bi Duvnjak i uspio u polukontri zaljuljati dansku obranu na desno, Kopljar to ne bi pratio ulaskom u sredinu, u prostor koji mu je ostavljen kao nekad Metličiću od Balića, nego bi se zabio u dansku obranu na širokoj poziciji. To dokazuje da mu prolazak između prvog i drugog igrača obrane predstavlja rutinu i jaču stranu, što nitko ne očekuje od igrača visokog 210 cm, a da mu je šut iz sredine slabija strana što je Landin potvrdio na ovoj utakmici.
Uz slab protok lopte i nedostatak vizije u napadu, naši su igrači radili korak više s loptom u ruci. To je još jedan znak umora, jer kad igrač nema rješenja, potreban mu je korak više kako bi dobio vremena za odluku što odigrati.
Moram čestitati Wilbeku na odlično odrađenoj pripremi naših igrača. Čudite se ovome? U vrijeme današnje tehnologije znao je da će informacije stići do naših igrača i puštao je da mu bomboni ispadaju iz usta s pohvalama na naš račun, o ljepoti našeg rukometa, o tome koliko je iskompleksiran porazom iz Londona, a mi smo svi to skupljali k’o sirotinja stare boce utapajući se od zadovoljstva.
To na psihološkom planu podsvjesno opusti igrače i uz ozljede koje su nas pratile, dalo je rezultat kad je Danskoj najviše trebalo. Prije samo dva dana su mnogi požurili s izjavama da Ivano nije potreban reprezentaciji, a sad nitko da se javi tko je taj igrač koji kratkim, eksplozivnim korakom s kretanjem prema naprijed kroz gustu obranu, a ne u stranu, može izbaciti iz ravnoteže obrambenog igrača i stvoriti višak za druge.
Utakmica me podsjetila na utrke Formule 1. Svaka je staza drukčija, kao i svaka utakmica. Ekipa nam je kao moćan bolid koji svatko može voziti po ravnom i suhom, ali kad se pojave zavoji i skliska cesta, onda treba na osnovi iskustva i prema konfiguraciji staze odrediti taktiku kada kočiti pred zavojima da se ne izgubi vodstvo.
S Francuzima smo imali odmorniju ekipu spremnu na pretjecanja do kraja, a na Dance smo došli s ispuhanim gumama i jedina šansa nam je bila kao na stazi u Monte Carlu na kojoj onaj tko povede na početku, obično i pobijedi. Danci su shvatili da bi nas naše rano vodstvo moglo vući kroz utakmicu na psihološkom planu, pa da na taj način odigramo iznad svojih mogućnosti i to su nam odmah izbili iz ruku. Možda je i postojala vizija kako ih dobiti, ali nisu dovoljni samo hladna glava i veliko srce, nego to treba svakom igraču detaljno objasniti, a što je utakmica važnija, to je i detalja više.
Slovenci su sigurno imali veći motiv, u posljednjih devet godina nisu ništa osvojili, a imali su i nekoliko sati odmora više. Na sreću, Duvnjak nas je opet vukao, svojim golovima poništavao je Kopljarove promašaje iz prvog poluvremena i zaslužio je ući u najbolju sedmorku prvenstva. Obrana je većim dijelom podsjećala na onaj čvrsti zid, u kojem je jedan od igrača sredine obrane izlazio na slovenske pucače i, uz odličnog Alilovića, to je bilo dovoljno za novu medalju protiv žilavih susjeda.
Igračima i stručnom stožeru čestitam na osvojenoj medalji i želim da što prije zaliječe ozljede sa SP-a u Španjolskoj.