Oko nas se stvari ubrzano zakuhavaju, a Bruxelles, po običaju, sporo kopča. Milorad Dodik je jedva dočekao rusku aneksiju Krima da objavi svijetu kako bi i Srbi u BiH rado po istom principu, pravu naroda na samoopredjeljenje, na referendum pa - adio! Predsjednik srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini jučer je ponovno skočio do Beograda, na razgovor s Aleksandrom Vučićem. Jeste li za Europu ili za Rusiju? Morate se izjasniti, poručio mu je jučer američki veleposlanik Michael Kirby u intervjuu Politici.
Vučić je nakon sastanka s Dodikom ponovio ono što je rekao u noći izbornog trijumfa 16. ožujka kad je osvojio natpolovičnu većinu: Ostajemo privrženi EU, ali ne odričemo se ni ruskih prijatelja. “Srbija je na putu prema EU i poštuje svoje obaveze, ali neće imati neprijateljski stav prema Rusiji”, objavio je jučer.
A gdje pripada Bosna i Hercegovina? Hrvatskoj prijeti da u ubrzanom novom preslagivanju karata ponovno postane nekakvo predziđe, s tisuću i pol kilometara granice duž novoga europskog rasjeda. Dok će se Srbija truditi što je dulje moguće sjediti na dvije stolice, Bosna i Hercegovina doista nije nigdje, onako zaglavljena u luđačkoj košulji daytonskog Ustava. Sve im stoji: proces pridruživanja EU i NATO-u. Nisu se makli od travnja 2006. kada dogovoreni paket ustavnih promjena nije prošao u Parlamentu zbog protivljenja dviju minornih stranaka, tek osnovanog HDZ-a 1990. Bože Ljubića i stranke Harisa Silajdžića. Sad će tome biti osam godina. Osam godina!
Hrvatska je u međuvremenu postala članica EU, Srbija konačno izručila Karadžića i Mladića i sjela na pregovore s kosovskom vladom, samo BiH ništa - ni makac. Zato su premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nedavno izašli s idejom da EU ponudi Bosni i Hercegovini novi, produktivniji pristup: da se odustane od nemogućih uvjeta za koje se unaprijed zna da ih ne mogu ispuniti, da se preteški uvjeti poput slučaja Sejdić-Finci ostave za kasnije i rješavaju usporedno s procesom približavanja EU. Kako je to, na primjer, učinjeno sa Srbijom kojoj je Bruxelles olabavio zahtjev za normalizaciju odnosa s Kosovom pa sad može nastaviti pregovore s Prištinom usporedo s pregovorima s EU.
Bosanskohercegovačka verzija “slučaja Gotovina” je ta nesretna presuda Sejdić-Finci, kojom je Sud u Strasbourgu u prosincu 2009. naložio BiH da uz Hrvate, Srbe i Bošnjake i nacionalne manjine moraju imati pravo biranja u Predsjedništvo BiH. Lijepo zamišljeno i svakako ispravno, no za takvu drastičnu reviziju Daytonskog sporazuma morala bi postojati dvotrećinska većina. I mnogo stabilnijim zemljama promjena državne strukture krupan je zalogaj kojemu mora prethoditi široki nacionalni konsenzus, a takvo što je danas u BiH nezamislivo. Zato je Hrvatska pozvala članice EU da pokažu razumijevanje i poguraju BiH.
Ministri vanjskih poslova EU o novom pristupu Bosni i Hercegovini trebali su raspravljati prošlog ponedjeljka, ali BiH nije došla na red zbog drame u Ukrajini. Sve je odgođeno za travanj i pitanje je u što će se hrvatska inicijativa na kraju izroditi.
- Očekujemo da političari u BiH sami riješe problem presude Sejdić-Finci jer to nisu bili u stanju učiniti posredovanjem Unije - nakon svega poručuje povjerenik za proširenje Štefan Füle u jučerašnjem intervjuu za sarajevski Dnevni avaz. Kako to mislite, gospodine Füle: nisu mogli uz vašu pomoć, a moći će sami?! Gotovo da podsjeća na onu koja se pripisuje Mariji Antoaneti: ako nemate kruha, što ne uzmete kolače? Sejdić-Finci ostaje uvjet za EU, poručio je hladno Füle, ističući da nema govora o snižavanju kriterija za Bosnu i Hercegovinu. Pa nije Bosna ni Bugarska, ni Rumunjska da bi se zbog nje snižavali visoki europski kriteriji! Vjerojatno misle da je BiH predaleko od Rusije i Ukrajine da bi joj se progledalo kroz prste? Bolje bi bilo da pitaju Dodika.