- Nakon 40 godina što ljudi misle da ste za ludnicu, napokon vas shvate ozbiljno - priča Marina Abramović tvrdim naglaskom u uvodu svog biografskog dokumentarnog filma prikazanog na Zagreb Film Festivalu.
Američki redatelj Matthew Akers dobio je priliku godinu dana pratiti umjetnicu tijekom priprema za retrospektivu održanu 2010. u newyorškoj MoMA-i, čiji je središnji dio bio performans tijekom kojeg je tri mjeseca šest dana u tjednu po sedam sati nepomično sjedila i gledala u posjetitelje koji su se izmjenjivali preko puta nje.
Emotivni posjetitelji
Za tako naporan pothvat nisu bile nužne samo fizičke i psihičke pripreme, već i gotovo pa vojnička disciplina, što njoj, kao djetetu odgajanom od bivših partizana, nije, objašnjava, bilo strano.
Ispred muzeja se proteže kilometarski red, mnogi kampiraju cijelu noć, a kada im se napokon posreći da sjednu preko puta umjetnice reagiraju vrlo emotivno, neki i plaču. Među posjetiteljima je i Marinin bivši partner, njemački umjetnik Ulay.
Maratonski spektakl
Zajedno su bili 12 godina, a prekinuli su nakon performansa u kojem su oboje hodali po Kineskom zidu. Ulay se tada zaljubio u kinesku prevoditeljicu, a Marina je tugu liječila - shoppingom. Otkrila je visoku modu, a pariški Rive Gauche bio je nepogrešiv izbor. Akkers kamerom tako hvata ne samo glamurozne trenutke u kojima se Abramović savjetuje oko odjeće s Riccardom Tiscijem, već i one u kojima kuha tjesteninu ili bolesna leži u krevetu i liječi se kromatskom terapijom.
- Performans je bio alternativa otkad sam rođena. 63 su mi godine, ne želim više biti alternativna. Ovo je prilika da performans postane mainstream - izjavila je u kameru uoči početka maratonskog spektakla kojim je još jednom pokazala da je za umjetnost spremna ići i do krajnjih granica.