Otvaram oči i ne znam ni gdje sam ni tko sam. Proveo sam život ne znajući. Relativno sam mlad. Trideset i šest. Ali se budim kao da mi je devedeset i šest. Nakon tri desetljeća sprinta, naglog zaustavljanja, visokih skokova i teških padova, svoje tijelo ne osjećam kao svoje, posebice ujutro. Igram US Open 2006. Svoj oproštajni turnir. Igram tenis za život, iako mrzim tenis, mrzim ga mračnom i tajnom strašću, uvijek sam ga mrzio. Kako dolazim svijesti, okrećem se na koljena i šapućem: Molim da se ovo završi. I onda: Nisam spreman da se ovo završi.”
Ovako, od svog zadnjeg profesionalnog nastupa i priznanja da je uvijek mrzio tenis, jedna od legendi tog sporta, Andre Agassi, počinje autobiografiju dvosmislenog naziva “Open” (Otvoreno).
S istom strašću, kaže, mrzio je tenis i kao dijete. Autoritarni otac, bivši iranski boksački šampion armenskog podrijetla, iz siromaštva pristigao u Las Vegas, inzistirao je na njemu. Bio je agresivan, konfliktan, držao je sjekiru u autu, boksao čak i u snu. Podigao je na kućnom terenu mrežu 15 centimetara višu od obične. Izgradio je posebnu napravu koja je brzo izbacivala teniske loptice, a Andre ih je morao udarati, po 2500 dnevno, 17.500 tjedno, gotovo milijun godišnje. Imala je oblik zmaja.
Kad bi dječak, inače rođen s oštećenjem kralježnice, koje ga je bolno pratilo tijekom karijere, iscrpljen posustao, otac bi vikao: “Nastavi udarati! Nastavi udarati!” Čak je i istrošene cipele svoje djece popravljao dodajući im stare izrezane teniske loptice na vrh.
Neglamurozan život
U četvrtoj godini otac ga je tjerao nabacivati tenisačima koji su prolazili kroz Vegas. Na prvi juniorski turnir izašao kad mu je bilo osam godina.
“Toliko sam dugo slušao oca kako viče o mojim nedostacima da sam počeo misliti kao on - usvojio sam njegovo nestrpljenje, njegov perfek-cionizam, njegov bijes - sve dok njegov glas nije zvučao kao moj vlastiti. Više mi nije bio potreban otac da me maltretira”, razmišlja Agassi o korijenima svoje nesigurnosti ili drskog imidža u mladosti.
S trinaest stigao je u tenisku akademiju Nicka Bollettierija na Floridi. Bio je dobar u tenisu, ali stalno umoran, opterećen turnirima i - sve slabiji u školi.
“Konačno, kad su mi ocjene bile najlošije, pobuna je dosegla vrhunac. Ušao sam u frizerski salon u Brenton Mallu i rekao da me ošišaju na irokezu - obriju svu kosu osim uskog dijela po sredini. Želim da bude visoko i uočljivo. Onda ga obojite u ružičasto!” piše.
Bilo je to u vrijeme kad je stigao na ATP listu kao - 610. “To znači da je na svijetu samo 609 ljudi boljih od mene.”
Profesionalni igrač postao je sa 16 godina, kad mu je ponuđeno 1000 dolara za ulazak u finale na jednom Mastersu.
“Telefonirao sam ocu i pitao ga što učiniti. Otac je odgovorio: ‘Što, dođavola, misliš. Uzmi novac!’
“Zovu me pobunjenikom. Ali mene ne zanima biti pobunjenik, ja sam samo tinejdžer. Želim biti ono što jesam. Suprotstavljam se autoritetima, eksperimentiram s identitetom šaljući poruku ocu, bunim se protiv nemogućnosti izbora u životu. Samo to činim na većoj pozornici.”
Borba protiv autoriteta
Za Lamborghini je reklamirao naočale sa sloganom “Image is everything!” (Sve je u imidžu). Svi su mu to dovikivali. “Nosim našušurenu dugu kosu jer želim prikriti da je gubim. Samo Philly i Perry (najbolji prijatelj iz djetinjstva) znaju to, jer i sami pate od preranog gubitka kose. Philly je čak otišao u New York ne bi li sebi kupio nekoliko tupea. Ja sam ga zamolio da i meni uzme jedan. Pitam se: Hoćeš li nositi taj dodatak? Na turnirima? I odgovaram: Koji drugi izbor imam?
Na French Openu 1990. na naslovnicama novina ‘Agassi u ružičastom’. Preciznije, to su ružičaste kompresivne gaće ispod kratkog izlizanog jeans šorca. Kažem reporterima da to nije ružičasto, nego boja vrele lave. Zapanjen sam što nikoga nije briga. Onda dolazi katastrofa. Noć prije finala, tuširam se i umeci kose koje mi je Philly kupio iznenada se raspadaju pod mojim prstima. Philly po cijelom Parizu trči i traži špangice…”
“Hoće li držati?” pita Andre. “Hoće, ako se ne budeš previše mrdao”, odgovara Philly. U minutama uoči finala s Gomezom moli se “ne za pobjedu, nego da mu umjetna kosa ostane na glavi”. Gubi. Onda za US Open, u dvadesetoj, koristi “nove umetke koje ne treba mnogo održavati, a ima i širu traku i jarko obojene pramenove”.
Prvi put je na US Open otišao 1986., u šesnaestoj. Nije bio spreman ni za Grand Slam, ni za New York.
Prijatelju Perryju požalio se čak i da mu jedna Jillian ne odgovora na poziv.
“Andre. Sve će biti dobro. Prije nego što trepneš opet ćeš pobjeđivati.”
“Mmmmm…”
“Bit će. A to s Jillian, to je sitnica. Uvijek ćeš imati nevolja s djevojkama. Ali će uskoro djevojka koja će te mučiti biti Brooke Shields.”
“Brooke Shields? Otkud si našao Brooke Shields?”
“Ne znam. Upravo sam o njoj čitao u Timeu. Diplomirala je na Princetonu. Najljepša je žena na svijetu, briljantna, poznata, jednog će ti dana ona biti djevojka.”
Ojađen djevojkama
U mladosti, Agassijeva djevojka bila je prijateljica iz Las Vegasa, Wendy, koja je na početku karijere putovala s njim, ugađala mu, ali je inzistirala na otvorenoj vezi.
Ojađen i dezorijentiran, jedno je vrijeme izlazio s Barbrom Streisand.
“Često smo se smijali zbog šoka i skandala koje je naša veza izazivala. Složili smo se da smo dobri jedno za drugo, i da nema veze što je ona 28 godina starija. Zgražanje javnosti samo je bio začin našoj vezi. Zabranjena, tabu - dio moje opće pobune.”
Dok je 1993. igrao u finalu Wimbledona protiv Samprasa, pogledao je u svoju ložu i vidio Barbru okruženu fotografima. “Zar je ovo zbilja moj život?” pomislio je.
Jedna prijateljica je nanovo savjetovala da bi Shields bila idealna žena za njega. Pozvao ju je, ali kako je ona u to vrijeme snimala u Africi, počeli su se dopisivati preko faksa. Poslije su se susreli u New Yorku.
Priznao joj je svoju tajnu - nema kose.
“Tvoje me oči privlači, ne tvoja kosa”, rekla je.
Poslije dvije godine veze pitao se: “Što trebam učiniti u svojem životu. Hoću li prekinuti s Brooke? Hoću li je oženiti?” Već “nisu bili više na istoj frekvenciji”. Razgovarali su samo o “stvarima”, fizičkim stvarima. Zaprosio ju je na romantičnom ljetovanju na Havajima. Da, odgovorila je ona.
Nova zajednička kuća kraj Los Angelesa.
“To nije kuća koju sam ja želio. Sterilna je, idealna za par bez djece koji se sprema provesti dosta vremena u odvojenim sobama.”
Brooke, koja je uvijek voljela ekskluzivne izlaske, svake večeri bila je sa svojim glumačkim društvom. On je ostajao kod kuće. Dok se rigorozno fizički pripremala za vjenčanje, uz cjelodnevno vježbanje, sliku u srcolikom okviru objesila je o frižider.
“Savršena žena savršenih nogu, onakvih kakve bi Brooke željela. Zaprepašten, gledam u fotografiju. Onda dodirujem okvir. ‘Je li to...?’ ‘Da’, kaže Brooke. ‘Steffi Graf.’”
Vjenčanje u travnju 1997. u Montereyu, zbog paparazza i helikoptera koji su nadlijetali, održano je u zatvorenoj crkvi. Agassi se znojio “tijelom i dušom”, a cipele su škripale jer ga je Brooke natjerala da nosi uloške.
Brak je završio točno dvije godine nakon što je sklopljen.
‘Prešao sam Rubikon’
“Ona mi je rekla da joj je žao što patim, ali da mi ne može pomoći. Da se trebam srediti. Sam sa sobom.”
“To je najbolja stvar koja se mogla dogoditi tvom tenisu”, rekao mu je jedan prijatelj.
Agassi je bio očajan kad je kći jednog prijatelja bila teško ozlijeđena 1997. godine. Tako je upoznao gack, ili crystal meth (metamfetamin), drogu za koju nije ni znao što je.
“Slim je nasuo hrpicu praha na stolčić. Povukao sam. Navalio sam se na sofu i shvatio da sam prešao rubikon. Na tren sam zažalio, a onda se rastužio. Poslije: Nikad se nisam osjećao tako živim, tako punim nade i - iznad svega - nikada nisam imao toliko energije. Imao sam neodoljivu želju da spremam stan. Nisam spavao dva dana. A kad sam konačno zaspao, to je bio mrtvački ili nevini san.”
Par tjedana kasnije mučio se u meču s igračem kojeg je obično pobjeđivao. Uslijedili su daljnji porazi. Povukao se iz French Opena 1997.
Sve dok jednog dana nije stigao telefonski poziv iz ATP-a - liječnik mu je javljao da je njegov urin pozitivan na drogu. Objašnjeno mu je da, ako napiše dobro pismo objašnjenja, može dobiti samo tromjesečnu suspenziju.
Prestrašio se. Sve je krio od Brooke. Uspio je sastaviti pismo “u kojem je bilo mnogo laži i trunčice istine”, sve je svalio na Slima, koji mu je, navodno, stavio meth u piće.
Čekao je “presudu” mjesecima. No, prošlo je bez posljedica.
Odlučio je promijeniti se. Započeo je rigorozan trening. Obnovio je gotovo posve uništenu karijeru, a 1999. godine pobijedio je na Roland Garrosu.
Dok se razvodio od Brooke, opet nova preporuka.
Trener Brad kaže: “Steffi Graf. S njom trebaš biti.”
“Da, ali ona ne želi ni čuti za mene”, rekao je. “Ona je kao French Open, ne mogu do finiša.”
Nova ljubavna lovina
“To je prošlost”, kaže Brad. I predviđa: “Do 2001. ćete se vjenčati, 2002. imati prvo dijete.”
Iako su imali namještenih treninga, tijekom kojih je konstatirao: “Nikada nisam vidio ovako lijepu ženu”, nisu često razgovarali. Ona je bila ozbiljna i suzdržana. Čuo je i da je sramežljiva.
Postao je opsjednut njome, što je kulminiralo kad su pobijedili, svatko u svojoj konkurenciji, na French Openu 1999. godine.
Kada ga je konačno pozvala, rekla mu je da ima dečka. No uza sva uvjeravanja, pristala je na izlazak nekoliko mjeseci kasnije.
Pri prvom susretu sa Steffi oboje su pričali o svojem dobrotvornom radu: on o elitnoj privatnoj gimnaziji za talentiranu siromašnu djecu koju podiže u Las Vegasu, ona o pomoći djeci koja su prošla rat i nasilje u Južnoj Africi i na Kosovu.
Sutradan plaža. “Prvi put pričamo o tenisu. Kad joj kažem da ga mrzim, ona me gleda pogledom koji kaže - naravno. Zar ga ne mrzimo svi?”
Ivaniševićev servis je umjetničko djelo
U finalu Wimbledona 1992. Agassi je igrao protiv Gorana Ivaniševića.
“Očekivao sam da ću se suočiti s Peteom Samprasom, ali on je izgubio polufinalni meč s Goranom Ivaniševićem, velikom, jakom mašinom za serviranje iz Hrvatske. Igrao sam s njim dva puta prije toga i oba puta me lako pobijedio u izravnim setovima. I zato suosjećam s Peteom. Uskoro ću mu se pridružiti. Nemam šanse protiv Ivaniševića. Ma koliko uobičajeno moćan Ivaniševićev servis bio u normalnim okolnostima, danas je umjetničko djelo. Šeta me lijevo i desno, monstruoznim servama koje idu brzinom od 138 milja na sat i spuštaju se pod kutom od 75 stupnjeva. Ivanišević se podigao u četvrtom setu i uništio me. Naljutio sam Hrvata. Evo me nanovo. Mogu vidjeti sutrašnje naslove kao reket u svojoj ruci.
Sam se slomio
Na početku petog set, trčim na mjestu da bih oživio krvotok i kažem sebi: Ti ne želiš izgubiti ovaj meč, ne sada. No Ivanišević servira na 4 - 5. Dva puta promaši. Dva puta. Pada love-30. Popušta pod pritiskom. Nisam ga slomio u posljednjih sat i pol, a sada se on sam slama. Fula još jedan prvi servis. Raspada se. Ja to znam. Vidim. Nitko ne zna bolje od mene što znači raspadati se. Ali on stišava svoje tijelo i udara drugi servis u zadnji dio terena… Prasak krede se diže kao da je udario teren vatrenim oružjem. Onda udara još jedan neuzvrativi servis. Iznenada je 30 oba…
Nekako, on propušta jedan laki volej. Njegova lopta dotiče mrežu. I tako, poslije dvadeset i dvije godine i dvadeset i dva milijuna zamaha teniskim reketom, postao sam šampion Wimbledona 1992. Odlična borba, Gorane!”
Ančić se više bojao poraza
Igrajući 2003. godine u Houstonu, dan prije svog trideset i trećeg rođendana, susreo se s Marijem Ančićem:
“Izgubio sam prva dva seta i lošiji sam u trećem.
On je devetnaestogodišnjak, šest stopa pet inča, i servis-i-volejer koji me se ne boji. Lenglen teren bi trebao biti gušći, sporiji, ali danas se lopta brzo kreće. Kontroliram je s teškoćom. Ipak, prikupljam se i pobjeđujem iduća dva seta. U petom, iscrpljen, s ramenom koje otpada od bola, imam četiri puta meč point. I sve gubim. Od toga tri dvostruke pogreške.
Na kraju pobjeđujem dečka, ali samo zato što se on malo više boji poraza nego ja.”
U drugom krugu US Opena 2005. godine igrao je s Ivom Karlovićem: “U podacima mu piše fda je visok šest stopa i deset inča, ali ja sam sigurno stajao u rupi kada su mjerili. On je telefonski stup koji servira u bolesnom luku. Kad Karlović servira, servis-polje bukvalno izgleda dva puta veće. Mreža postaje za stopu niža. Nikada nisam igrao protiv nekog tako velikog. I ne znam se pripremiti za protivnika njegove veličine.
Gorostasni Karlović
Ulazim u svlačionicu i predstavljam se Karloviću. On je drag, svježeg lica, zapanjenih očiju zbog dolaska na US Open. Molim ga da podigne ruku kojom servira koliko god može i pozivam Darrena. Savijamo vratove gledajući nagore, pokušavajući vidjeti vrhove Karlovićevih prstiju.
Ne možemo. Onda kažem Darrenu da zamisli reket u toj ruci. I da ga zamisli kako skače. Darren se smije. Karlović se smije. Kaže da bi mijenjao svoj domet za moj uzvratni udarac. Srećom, znam da će Karlovićeva visina za njega povremeno biti i problem. Bit će to niske lopte. Također, on se teže kreće. Trebam samo čekati da promaši prvu servu, a onda udariti na drugu. To će odlučiti meč. Pobijedio sam ga u izravnim setovima.”