Što se dogodilo s Rokom Grdelinom? Posljednji put je viđen kratko pred zoru 6. lipnja na autocesti Split - Zagreb. Nadzorna kamera na benzinskoj pumpi kod Gospića snimila ga je u 4.36 dok je točio gorivo u crni Volkswagenov terenac. Jure Rukavina, dvadesetsedmogodišnji zaposlenik na pumpi, sjeća se kako je bio raščupan, smeten, u razderanoj i prljavoj ružičastoj polo-majici, pod nosnicama je imao smeđe mrlje od osušene krvi i ogrebotinu na vratu. Osim goriva uzeo je cigarete i pola litre vinjaka, sve zajedno 416,70 kuna. Čekajući ostatak novca, otvorio je bocu i žudno potegao jedan dug, obilan gutljaj. Rukavina procjenjuje da je možda i trećinu vinjaka popio.
“Roko!” prepoznao ga je tada policajac Ivica Maruna, koji je s kolegom Petrom Matoševićem u pusti noćni sat bio jedini gost u kafiću na pumpi. “Roko, legendo, popij nešto s nama!”
Grdelin se s dvojicom iz patrole na autocesti zadržao dvadesetak minuta, fotografirao se s njima, potpisao im se s posvetom za njihove žene i nećake, a onda, šale radi, i na Matoševićevu sivu službenu košulju kratkih rukava i usput popio još dva dupla vinjaka.
“Vraže jedan, uživo si i zgodniji nego na televiziji. Kad te vidim, svega mi, skoro mi žao da nisam peder”, rekao je Maruna u jednom trenutku Grdelinu, na što su se trojica muškaraca veselo zahihotala.
Matošević je zatim mobilnim telefonom snimio još jednu fotografiju, gdje nasmijani Maruna, s nakrivljenom policijskom kapom, kleči licem gotovo uz same Grdelinove prepone, lijevom rukom kao da drži Grdelinov penis, a desnom zadovoljno pokazuje podignutim palcem.
Policajci su ispratili Grdelina do pred ulaz. On je ušao u auto, ali samo nekoliko trenutaka kasnije spustio je prozor i zapanjeno doviknuo:
“Ljudi, nema mi volana!”
“Roko, glupane, sjeo si na zadnji sic!” odgovorio mu je Matošević gotovo plačući od smijeha.
Grdelin se pljesnuo po čelu, kao da bi rekao “baš sam blesav”, a onda premjestio naprijed, upalio motor, mahnuo policijskim službenicima i nastavio putovanje.
Desetak minuta kasnije, na zavoju vijadukta iznad zelene udoline s malim zaseokom, automobilom je probio zaštitnu ogradu, očito u velikoj brzini jer je preletio dobrih petnaest metara, udario u jednu kuću i s treskom se zaustavio u obližnjoj štali.
Pedesettrogodišnji Ljubomir Zorić iz Ličkog Osoja sneno je mokrio kad je iznenada nešto kao eksplodiralo i nekakva golema tamna masa iskreći strelovito sunula ispred prozora kupaonice. Bubnula je u zid takvom silinom da se sve zaljuljalo, stakla su prsnula i predmeti popadali. Bilo je to, pripovijeda, vrlo nalik događaju otprije dvadesetak godina kad je kuću izravno pogodila granata iz srpske haubice od sto pedeset pet milimetara. Instinktivno se bacio na pločice i neodređeno dugo ležao oduzet od strave i pokriven prašinom i komadićima popucale žbuke. Nešto se sabrao istom kad je njegova supruga Marijana iz spavaće sobe vrisnula:
“Ljubo! Ljubo, dragi, potres!”
“Lezi tamo i ne mrdaj!” dobacio joj je on odrješito.
Čekao je dok se nije sve umirilo i tišina ponovno spustila na selo, a onda bojažljivo ustao, izašao u dvorište i na prvom svjetlu zore, pod ljubičastim nebom na kojem je blijedio veliki okrugli mjesec, s užasom opazio kako njegova obiteljska prizemnica više nema ugao koji je zatvarao kuhinju sa smočnicom. Kredenac, frižider, štednjak, otoman, stol i šest stolica, velika smeđa kanta svinjske masti, polica ispunjena staklenkama džemova i ukiseljenog voća i nova, još neotplaćena bijela škrinja za zamrzavanje zjapili su kroz široku rupu u zidu.
U čarapama oprezno gazeći preko šute Zorić je zatim našao automobil napola zabijen u štalu i smjesta ga je ispunila jedna zla slutnja. Ušao je unutra i, zaista, našao kravu Divnu i nejako jednomjesečno tele mrtve pod kotačima njemačke terenske grdosije i to ga je razgnjevilo više od ičega. Nekršćanski je, priznaje, poželio da je vozač poginuo da ga on golim rukama ne bi zadavio. Pogledao je onda, razumljivo, kroz smrskanu šoferšajbu, no vozača tamo nije bilo. Ni na sicu, ni na podu, ni otraga. Kola su bila prazna.
“Divna moja, muko moja neprebolna!” zajaukala je kršeći ruke Marijana u spavaćici, dok se njezin suprug zbunjeno osvrtao po štali. Dotrčali su u to i susjedi, a Ljubomir Zorić je uznemireno šetajući ponavljao:
“Nema ga. Nigdje ga nema.”
“Koga nema, Ljubo?” upitao je netko.
“Zloduha”, dosjetio se on iznenada. “Zloduh mi autom srušio kuću, ubio kravu i tele i nestao.”
Pobožni Ličani prestrašeno su se prekrižili. Srećom, kratko iza toga su u službenom automobilu s plavim rotirajućim svjetlom na mjesto nesreće stigli policajci Maruna i Matošević i, prepoznajući Grdelinov Volkswagen, odbacili sumnju u nadnaravnost događaja. Svejedno, ni oni nisu znali objasniti kamo je Grdelin otišao. Bijeli dan je svanuo dok su okupljeni pretraživali po štali, dvorištu, nasadu krumpira i luka, šljiviku i ljeskovom gaju koji je počinjao iza ograde imanja. Pozvali su i pojačanje iz Gospića. Dvojica su se vratila čitav kilometar po autocesti da istraže i slabo vjerojatnu mogućnost da je Grdelin negdje ispao i da su kola bez njega nastavila.
I sve je bilo uzaludno.
Nešto prije osam jedan je portal donio kratku neodređenu vijest o teškoj prometnoj nesreći poznatog pjevača koju su u trenu prenijeli svi mediji u regiji. U svim kafićima, dućanima, uredima, čekaonicama, radionicama, učionicama i sudnicama, u tramvajima, autobusima i taksijima, na svim tržnicama i na društvenim mrežama toga se jutra samo o tome raspravljalo. Državni tajnici trčali su dugačkim hodnicima donoseći novost ministrima i nalazili ih zabrinuto zapiljene u televizijske ekrane.
“Popularni Roko je, gospodine, poginuo!” vikali su s vrata državni tajnici usplahireno, a ministri su ih pokretom ruke upozoravali da se stišaju.
“Automobil je nesumnjivo njegov, kao i crna kožna torbica s lisnicom i dokumentima na podu kod suvozačkog sjedala”, javljao je reporter koji je prvi stigao na lice mjesta. “Tijela, međutim, nema.”
“Kako nema?” čudio se voditelj jutarnjeg programa nacionalne mreže.
“Eto, nema.”
“Što policija kaže? Znaju li barem je li Grdelin živ?”
Reporter je bespomoćno slegnuo ramenima.
Ova čudna zagonetka, čudnija od ičega u jednom životu ispunjenom mnogim čudnovatostima, nije se razriješila ni u idućih nekoliko dana, unatoč intenzivnoj potrazi u kojoj su se okupile temeljne i specijalne policijske snage, vojska, vatrogasci, lovci, skauti, rendžeri iz Nacionalnog parka Plitvice i stotine civila dobrovoljaca. Nisu pomogli ni psi, ni helikopter Gorske službe spašavanja, ni infracrvene kamere, ni viskovi vidovnjaka.
Pedesetdevetogodišnji Roko Grdelin iz Česmine kod Šibenika, muzička legenda, neokrunjeni vladar naše estrade, naše, takoreći, živuće kulturno dobro, pjevač uz čije smo pjesme svi odrastali, zaljubljivali se, udvarali i slomljenih srca ridali, autor i izvođač besmrtnih hitova, čije rekordne naklade nikad neće biti nadmašene, naprosto je nekako iščezao.
***
Sve što je Roko Grdelin naučio od svog oca bilo je potpuno beskorisno. Branko Grdelin bio je skroman i tih, dosadan čovjek, zanatlija, drvodjelac, koji se nikad nije napio i potukao i koji je s krotkim osmijehom prihvaćao da ga ljudi uglavnom preziru. Sudbina mu nije dala mnogo, ali se on opet nije osjećao uskraćen i bio ogorčen ili se zbog nečega pobunio. Bilo je, naprotiv, upravo nesnosno kako je Branku Grdelinu sve pravo, i žega, i studen, i kiša, i probušene postole, i hladna juha, i tupa blanja. Svojim je budalastim, pomirljivim stavom, bezazlenim, nasmijanim licem i meketavim, nazalnim tenorom u drugih izazivao gnjev i agresiju, nekako ih poticao da s njim budu nepristojni, nestrpljivo se otresu na njega, pa i uvrijede ako im se obrati.
Jedini možda koji su bili ljubazni s Brankom bili su muškarci koji bi njegovu suprugu Nevenku dovezli autom s posla.
S vremena na vrijeme Branko bi sina Roka uputio u poneku životnu mudrost, ali samo stoga što je takav red, od očeva se to očekuje, a Roko bi ga, s druge strane, poslušao naprosto zato jer je sinovima dužnost slušati očeve. Pazili su da ne iznevjere svoje tradicionalne uloge, premda su i jednome i drugome ti razgovori bili mučni i nisu gotovo mogli dočekati da ih okončaju.
“Slušaj šta ću ti reć”, rekao bi Branko sinu, “ne valja ti bit ni prvi ni zadnji. Budi, sinko, u sridini. Nemoj nikad privlačit pažnju. Nemoj se isticat.”
“Neću, pape”, odgovorio bi mu sin poslušno.
“U sridini”, naglasio je Branko jer više nije znao što bi kazao.
“Kontan.”
“Ni prvi ni zadnji.”
“Ni prvi ni zadnji”, složio se Roko.
“Triba li ti para?”
“Ne triba.”
“Kako je u školi?”
“Dobro.”
“Imaš li curu?”
“Neman.”
I tu bi razgovor između njih zamro te bi se neko vrijeme samo gledali i u neprilici kimali jedan drugome.
“Onda, ja idem”, zaključio bi Roko na kraju.
“Ajde, ajde”, složio bi se Branko.
Roko bi ustao da pođe, a Branko bi se obično sjetio još jedne, vjerojatno i važnije egzistencijalne istine.
“I, Roko, molin te, pazi.”
“Kaži, pape.”
“Nemoj se slučajno vruć ladne vode napit.”
“Neću.”
Najviše pet minuta kasnije ni otac ni sin nisu se sjećali ovoga razgovora, tako da nije bio nikakav problem ako bi ga uskoro ponovili. Pa još jednom. I još jednom. I još jednom... Bezbroj je puta Branko Grdelin svome malom dječaku, i gimnazijalcu, i mladiću, i odraslom sinu dao dva vrijedna savjeta, da vruć ne pije hladne vode i da se ne ističe i ne privlači pažnju, a ovaj mu je bez izuzetka poslušno odgovarao da će paziti da mu voda za piće uvijek bude prikladne temperature i da će ostati samozatajan i nezamjetan. Obećavao je ocu da se neće isticati i kad je nastupao pred desecima tisuća, a slika mu izlazila na naslovnicama svih jugo slavenskih revija, i ni on ni otac nisu uočavali ništa nelogično u tome razgovoru.
Branko Grdelin umro je iznenada, nesretnim slučajem, jednog ljetnog popodneva prije četrnaest godina. Izašao je oznojen na propuh i nije mu bilo spasa, poživio je manje od dvadeset četiri sata nakon toga. Roko je dojurio nakon koncerta za naše iseljenike u Stuttgartu, čitavu je noć vozio i jedva se stigao posljednji put pozdraviti s njim.
“Roko, dušo, nikad ti dosad tvoj otac nije reka...”, šapnuo je tada Branko iznemoglo, grčevito držeći sina za ruku.
“Šta, pape?”
“Nemoj nikad privlačit pa... pa... pa... pa...”, zamucao je stari, a onda pustio ruku, pao glavom na jastuk i zakovrnuo ugaslim, mrtvim očima. Na licu mu je, naravno, i tada bio onaj glupi osmijeh kojim je sve živcirao.
Roka Grdelina strašno je mučilo što mu je tata na samrti htio reći. I izjedala ga je krivnja da njih dvojica baš nikada nisu razgovarali. Toliko su toga jedan drugome imali reći, a bilo je prekasno.
***
S majkom, koja je još živa, Roko je bio daleko bliskiji, često joj se ispovijedao, svakodnevno je nazivao. Razgovor je između njih dvoje tekao prirodnije, bez zastajkivanja. Nevenka Grdelin bila je prva i najveća obožavateljica svoga jedinog djeteta, srčano ga ohrabrivala da ustraje u pjevanju kad su svi drugi razumno predlagali običnije zanimanje, da se dječaka dade u pomorce ili na kakav obrt.
Majka i sin mnogo su vremena provodili zajedno, naročito u njegovoj najranijoj dobi. Kako su vrtići pedesetih godina prošlog stoljeća u dalmatinskim mjestima bili rijetkost, mališana je često dovodila u zadružnu gostionicu, gdje je radila kao konobarica. Stariji se stanovnici Česmine dandanas sjećaju kako je Roko u dobi od četiri godine mlatarao kratkim nožicama na stolici u kutu kod šanka i s čašom crvene šabese u ruci na sav glas neumorno pjevao dok je Nevenka raznosila bevande i lozovače.
“Nevenka, bogati, di se ovi tvoj gasi?” dobacio bi tkogod.
“Pribaci ga na vijesti”, našalio bi se koji bezobraznik.
“Molin lipo, komu se ne sviđa, tamo su mu vrata”, odbrusila bi im svima Nevenka.
Svi su u česminskoj gostionici najmanje jednom čuli kako je njezinom djetetu pjevanje suđeno, kako su nebesa njega za to od prvog trenutka izabrala. Pričala je često ponosna mater, i onima koji su je željeli slušati i onima koji nisu, kako je Roko dolazeći na ovaj svijet tako prodorno vrisnuo da ga je preneražena primalja Biserka gotovo ispustila iz ruku.
“Ovo će bit pjevač”, našalila se žena i ne sluteći tada koliko je istine u njezinim riječima.
Međutim, otkrila je to ubrzo, samo nekoliko sati kasnije, u jednoj nevjerojatnoj epizodi koju zacijelo znate, publicirana je često u našoj štampi.
Gluho je doba bilo, topla lipanjska noć 1955. u rodilištu šibenske Opće bolnice. Biserku Karađole je u sobi za dežurstva tako zanijela pustolovna pripovijest Marije Jurić Zagorke da isprva nije ni opazila da se događa nešto nesvakidašnje. Prenula se iznenada shvaćajući kako netko pjeva i, još čudnije, kako nijedna beba ne plače. Spustila je “Kći Lotrščaka” i osluhnula, a onda ustala i bojažljivo izvirila. Pjevanje je postalo jače. Drhtavih je nogu krenula niz hodnik prema tome glasu, visokom, ali snažnom, grlenom i punom.
Došla je naposljetku do sobe s novorođenim bebama i na svjetlosti ulične lampe što je ulazila kroz velike prozore ugledala čudesan prizor. Četrnaest je beba iz bešika, pobožno, u savršenoj tišini, razrogačenih očiju, sa širokim sretnim osmijesima slušalo pjesmu petnaeste. Bio je to Roko.
Moran u poje, moran u loze
Masline obać, napojit koze,
Blitvu okopat i zalit pome
I kukumare i fažol k tome,
pjevao je majušni, ćelavi i bezubi, manje od dana star dječačić ležeći na leđima. Pjevao je zaneseno, sklopljenih očiju i raširenih ručica:
Dođi s menon, moja Ane,
Sadit ćemo balancane.
Kad je došao do refrena iliti pripjeva, bebe su spontano zapljeskale u ritmu, a kad je pjesma završila, sve su očajno zarevale tražeći da pjevač nastavi. I Roko je nastavio, pjesmu za pjesmom, bez prestanka. Biserka Karađole se onesvijestila od šoka i pala na pod kraj vrata, a kad su je ujutro našli, Roko je još uvijek pjevao.
Njezin je sin rođen za to, objašnjavala je svima Nevenka Grdelin. On živi za muziku, hoda s muzikom, sanja muziku, jede s njom. Ovo je posljednje opazila kad ga je prvi put stavila na prsi. Djetešce je, držeći se za izrez njezine spavaćice, sisalo mlijeko iz lijeve dojke i zadovoljno mumljalo A frazu nekakve melodije. Kad ga je Nevenka premjestila na desnu stranu, mališan je trenutno prešao na B frazu.
Svi su muškarci u česminskoj gostionici zurili u Nevenkine okrugle, zamašne grudi sapete tijesnom konobarskom bluzom i zadovoljno kimali zamišljajući ovaj prizor, i tek se poštar Jure Gulin osmjelio primijetiti.
“Ali, Nevenka, mali ti ništa ne govori.”
“A, moj Jure”, rekla je Nevenka, “Bogu fala, nismo svi isti. Ne moremo svi bit za sve.”
“Ma, čekaj, isto je malo čudno. Koliko je njemu ono, tri godine?”
“Sedamnaestog idućeg miseca će napunit četiri.”
“Četiri godine i ništa ne govori? Ne zna ni mama reć?”
“Pa, pomalo, naučit će”, kazala je Nevenka u obranu svoga jedinca i pomilkila ga po kosici.
“Roko, kaži mama”, obratio se malešnome tada Jure.
A Roko je podigao glavu i blenuo kao tukac.
“Roko, kaži mama”, ponovio je poštar.
Roko se plašljivo stisnuo mami uz skute.
“Roko, kaži mama”, pridružio se sada i učitelj Šime Bulat.
“Roko, kaži mama”, rekao je i župnik, don Jakov Grgas.
“Roko, kaži mama”, kazao je Milan Čelar, predsjednik mjesne zajednice.
“Roko, kaži mama”, zavikali su uglas muškarci obijesno, a malome se od užasa raskrivilo lice te je briznuo u suze.
“Sram vas bilo, dite ste mi rasplakali”, razgnjevila se onda Nevenka i podigla dijete u naručje, tješeći ga: “Dobro je, dobro je, ne da tebe tvoja mama.”