Sa Ševkom Omerbašićem, bivšim imamom Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji, koji je umirovljen 2012. godine, razgovarali smo nakon terorističkog napada u Parizu. Omerbašić se školovao na Islamskom sveučilištu u Libiji. Nakon toga je studirao i arapski jezik. Glavni muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji bio je od 1988. U našoj javnosti cijenjen je kao vrhunski teolog.
Kako je biti musliman u Europi nakon petka 13. u Parizu?
- Nimalo ugodno, jer kad vam kažu da su teroristi pripadnici moje vjere počinili masakr, onda vam je jasno kako se osjećam. Međutim, kao i uvijek do sada, ja sam ponosan na svoju vjeru jer siguran sam da moja vjera nije ono što govore.
Može li se taj događaj odraziti i na živote ljudi malobrojne islamske zajednice u Hrvatskoj?
- Već se odražava i to snažno. Kad u komentarima na događaje u Parizu pročitate da su muslimani gamad koju treba iskorijeniti, da je islam teroristička vjera i da je Kur’an poticatelj ekstremizma i nasilja i kada javno spaljuju Kur’an, kao što je pokušao neki Boris Bratovšek pred slovenskom Skupštinom 16. studenog... Kako ne bismo bili zabrinuti za budućnost?
Nakon takvih događaja uvijek se strahuje da bi se negativno mogli odraziti i na osjetljivu Bosnu i Hercegovinu. Strahujete li i vi?
- I već se, na veliku žalost, dogodilo. Pobješnjeli ekstremist je u sarajevskom predgrađu Rajlovac ubio dvojicu vojnih policajaca. Uvjeren sam da je i on kao i brojni drugi bio uvjeren da je tim zlodjelom priskrbio rajsku nagradu.
Strahujete li da bi se borba protiv terorizma u Europi mogla pretvoriti u progon muslimana ili bi ova nevolja možda mogla zbližiti kršćane i muslimane u borbi protiv radikalizma?
- Progon još uvijek nije na djelu, ali animozitet i ksenofobija jesu. Pitanje je kada bi mogao prerasti u progon. U povijesti su se dogodili takvi progoni. Sjetimo se onoga nedavno u Bugarskoj za vrijeme komunizma, kada je na poticaj Todora Živkova bilo protjerano skoro sve muslimansko pučanstvo. Mi od kršćana ne očekujemo da šute na pojavu terorizma, ali ga ne treba povezivati s islamom, nego ga nazvati pravim imenom. Od kršćana očekujemo da se s poštovanjem odnose prema islamskim vrijednostima, a isto tražimo i od muslimana.
Možete li, za one koji su manje upućeni, objasniti temeljne vrijednosti islama i razliku u odnosu na tumačenje islama kod radikalnih vjernika?
- Temeljne vrijednosti islama sadržane su u islamskoj praksi i vjerskim manifestima. Praktične vrijednosti su: 1. Svjedočiti da je Bog jedan jedini i Muhameda njegov poslanik i sluga 2. Pet puta dnevno i petkom moliti 3. Materijalno skrbiti (zekatom) potrebite, a njih je osam vrsta 4. Postiti tijekom devetog lunarnog mjeseca ramazana 5. Jednom u životu otići na hodočašće u Meku (hadž). Vjerske obveze su: 1. Vjera u Boga 2. Vjera u meleke (anđele) 3. Vjera u objavljene knjige Bibliju, Evanđelje i Kur’an 4. Vjera u poslanike Božje, a njih je 25. 5. Vjera u Dan suda 6. Vjerovati da se ništa ne događa a da Bog za to ne zna. To su vrijednosti islama. Radikalni muslimani uglavnom dolaze iz redova rekonvalescenata, to jest onih koji su doskora bili daleko od islama. Oni radikalno shvaćaju vjerske odredbe i za njih nije važno biti krotak vjernik, nego agresivan. Uglavnom su s moralno upitnim vrijednostima. Njima su neke praktične vrijednosti islama i vjere traćenje vremena. Postavlja se i pitanje koliko su kao povratnici u islam iskreno motivirani na njega, i koliko su u istinu obraćenici. Kada su u pitanju predvodnici islama koji su ih indoktrinirali, trebamo pomno iščitavati kur’anske odredbe o dobrim i lošim pastirima, grijesima sijedih brada i bijelih čalmi, o pismoznancima koji pogrešno tumače Božju riječ, i o svima onima koji su nas doveli ovdje gdje jesmo. Oni su mlade gurnuli u radikalizam i stranputicu.
Koja je etička uloga muslimana danas?
- Ona koju je poslanik Muhameda alejhis-selam priopćio šireći vjeru: Poslan sam usavršiti moralne plemenitosti.
Može li se islam danas gledati odvojeno od politike?
- Islam nije politika, ali kako politika sve više širi polje djelovanja, tako dolazi u sukob i s islamskim poimanjem politike izrečenim u rečenici: politika je sluškinja narodnih interesa, ali ona to više nije. Islam se mora odvojiti od države i politike, a čelnici islama moraju brinuti o njegovim vrijednostima, a ne političkim. Kad će se to dogoditi? Mislim da događaji idu u prilog.
Što znače sintagme ‘radikalni islam’ i ‘islamski ekstremizam’?
- Po meni ne postoji radikalni islam, nego radikalni muslimani. Radikalni islam je izum onih koji bi htjeli eliminirati vrijednosti islama. Nije ispravno poistovjećivati islam i muslimane. Što se tiče muslimana oni se radikaliziraju zahvaljujući prigodama kao što je ova trenutna gdje se osjećaju ugroženima. Ne zaboravite da se teroristička organizacija Daiš (država Iraka i Šama (Sirije, Jordana i Libanona), koju vi u medijima radije nazivate islamskom državom, rodila u američkom zatvoru Buka na jugu Iraka. Isti je slučaj i s islamskim ekstremizmom. Islam nije ekstreman nego muslimani. To su tvrdi muslimani koji isključuju sve druge. Takvih ima u svim religijama, pa i među muslimanima.
Postoji li odgovornost zapadne politike za širenje radikalnog islama?
- Za pojavu radikalizma među muslimanima odgovornost zapadne politike je velika. Pogledajte samo što se sve dogodilo u Iraku, Libiji, Afganistanu i Siriji.
A što je ‘sveti rat’? Kakvo je to tumačenje islama?
- Islam ne poznaje sintagmu sveti rat nego džihad, a to su različite definicije. O džihadu je toliko puno rečeno i onoga što jest i onoga što nije. Džihad je u islamu ono što je apologetika u katoličanstvu. Tko će muslimanima zabraniti da brane svoju vjeru ako je napadnuta. Džihad je i naš obračun s našim strastima i to je jedna od značajnijih njegovih definicija.
Postoji li na području koje kontrolira ISIL institucionalni islam koji podržava taj projekt?
- Ne, koliko ja znadem takva institucija ne postoji. Daišovci su od svoje pojave do danas smaknuli tisuće muslimana. Svi predstavnici vlasti u Siriji i Iraku, ako su uhvaćeni, smaknuti su. Svi pripadnici različitih šiitskih sljedbi su također smaknuti. Vidjeli ste kako su se obračunali s jordanskim pilotom čiji je zrakoplov oboren. Zapalili su ga živog, kao i zarobljene vojnike i časnike režima Bašara al-Asada, smaknuli su utapanjem službenike u općoj upravi Iraka, a klanjem ubijaju vjerske ljude i strance kojih se dočepaju. Džamije svojih protivnika u Siriji, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Arapskim Emiratima dižu u zrak petkom kada su pune vjernika.
Postoje li takve džamije u Europi ili našoj okolini?
- Radikalnih muslimana u Europi ima u nekim zemljama. Neupućeni u načine političke borbe za svoje interese, oni posežu za nasiljem. Zajedničko im je da su ugroženi od vlasti dotičnih zemalja, da islam koji prakticira muslimanska većina nije pravi i da ga treba radikalizirati. Osnivaju alternativne islamske zajednice u kojima se javljaju ekstremne ideje. U Hrvatskoj nema takvih zajednica a u BiH bilo je takvih pokušaja, ali je Islamska zajednica spriječila njihovo osnivanje uz pomoć vlasti.
Neki od terorista i ratnika ISIL-a regrutiraju se i iz generacija rođenih u Europi. Zašto se po vama nisu uspjeli integrirati u europsko društvo?
- Njihov broj nije mali. Neki tvrde da se kreće i do nekoliko tisuća. Samo iz Francuske u redovima Daiša ima ih 1400. Pripadnika Daiša iz BiH ima oko 150, a toliko i iz Kosova. Nemamo podataka iz drugih država bivše Jugoslavije. Ima ih i iz ostalih europskih zemalja. Zanimljivo je istaknuti da je priličan broj preobraćenika na islam koji su otišli boriti se za halifat. Oni su djeca uglavnom siromašnih obitelji koje su se doselile u Europu iz ekonomski razloga i dok su se roditelji borili za skrb, djeca su bila prepuštena sama sebi i ulici, ali i lovcima za krvave ideje. Nisu se školovali niti su nalazili posao, a i sama vlast ih je gurnula u stranu. Većina muslimanskih doseljenika u europske zemlje živi u getima, u kvartovima u koje ni policija ne zalazi često. Takve čelnici Daiša najradije regrutiraju u svoje redove jer se nemaju gdje vratiti, a za njih malo tko pita. Otac, po zanimanju taksist, nedavno ubijenog Džihadi Johna izjavio je da je stotinama puta molio Boga da pogine, i eto uslišano mu je.
Kako islam gleda na druge religije?
- Islam priznaje dvije postojeće nebeske religije, judaizam i kršćanstvo, u njihovim originalnim oblicima. S obzirom na to da ovo nije teološki razgovor, ne bih želio na tu temu razgovarati a da s druge strane nema teologa, jer između naše dvije religije osim suglasja ima i nemalih razlika. Citirat ću samo Kur’an: Vjernici, židovi, kršćani i sabejci koji u Boga i Dan suda vjeruju i koji ugodna i korisna djela čine nagrada ih kod Gospodara čeka i ne trebaju se plašiti niti tugovati *(Bekara, 63 ajet). To je islamski stav prema drugim vjerama.
Kako radikalni islamisti doživljavaju muslimane koji ne dijele njihovo tumačenje?
- Isto kao i nemuslimane, ako ne i rigoroznije. Već sam rekao kako se Daišovci obračunavaju na prostorima koje su okupirali prema onima koji ne dijele njihova mišljenja. Sve svoje protivnike i sve one na koje je pala i najmanja sumnja likvidirani su. Daiš ima svoje muftije koji donose prijeke presude, neovisno o bilo komu drugom. Oni tvrde da presuđuju po šerijatu, ali tu nema šerijata ni u naznakama.
Koliko je velik raskol u islamu, odnosno koliko je velika opasnost širenja radikalnog islama?
- Pored rata protiv terorizma u arapskom i islamskom svijetu na sceni je i otvoreni sukob koji sve više prelazi u rat između Ehli sunneta i Ši’a. Taj sukob generiraju događaji u Siriji gdje se i Iran infiltrirao. Taj se sukob vodi na prostoru Bliskoga istoka. Neki tvrde da taj sukob nije nikada ni prestao. On je sličan tridesetogodišnjem vjerskom ratu u Europi u srednjem vijeku. Sukob između Perzijanaca i Arapa nije mogao ni islam prekinuti osim u jednom periodu u ranom srednjem vijeku kada se dogodila eksplozija prirodnih znanosti.
Što radi islamska zajednica u Europi kako bi spriječila širenje radikalizma?
- Europski muslimani osim Bošnjaka i Albanaca nisu autohtoni. Oni su sa sobom uz ostalo donijeli i vjeru koja se u mnogo čemu razlikuje od naše. Kod autohtonih zajednica izrasle su institucije i infrastruktura koje je čine postojanom. To nije slučaj sa useljeničkim zajednicama. Tek prije nekoliko godina u Francuskoj je ustanovljena zajednička islamska institucija Islamski savjet. Tim zajednicama uredovali su laici i upravo su oni odgovorni za politiziranje vjere. Doskora u tim zemljama nisu postojale obrazovne institucije koje bi školovale vjerski kadar nego su dovodili vjeroučitelje i imame iz zemalja svoga porijekla koji nisu znali ni jezik ni zakone niti društvo u koje su dolazili.
Koja je vaša poruka kršćanima?
- Dok sam bio na čelu zajednice najvažnija mi je stvar bila pored islamske zajednice urediti odnose s kršćanskim crkvama i vjerskim zajednicama u skladu s gore citiranim kur’anskim odredbama. Mislim da to uspješno radi i moj nasljednik dr. Hasanović. Jako me je iznenadila izjava jednog katoličkog svećenika, mislim iz Kostajnice, koji je izjavio da je islam gori i od nacizma. Takvih se izjava moramo kloniti jer se njihova jeka nadaleko čuje. Mi znamo koliko stabilizacija države ovisi i o međuvjerskim odnosima. Kada razgovaramo o međusobnim odnosima, moramo puno razmišljati prije nego nešto kažemo.