Treća je godina krize u Egiptu - podijeljena, zavađena, loše vođena, zemlja se pridružila geopolitičkom polumjesecu Kaosa koji, u poluluku, duž oboda Sredozemlja, preko Male Azije do Pakistana i Afganistana, ispisuje dramatičnu povijest potpune neizvjesnosti i nepoznanica.
U široj strateškoj slici, dok se na drugačije načine tresu drugi međuprostori između ključnih svjetskih sila - ponešto zbog gospodarskog sloma, na sjevernim obodima Sredozemlja, od Grčke do Španjolske, ponešto zbog nedovršene arhitekture sigurnosti, od Bosne preko Ukrajine do Srednje Azije - gotovo da bi se, uz malo mašte, današnji svijet moglo zamisliti kao splet onih tektonskih ploča duboko u podzemlju Zemlje, koje se, uz manje i veće potrese, namještaju i prilagođavaju, traže svoje novo mjesto u svijetu rastresenom prije dvadeset godina, otkako je srušen onaj bivši poredak i otkako novog nema.
Sa svojom povijesnom simbolikom jednog od ishodišnih mjesta civilizacije, u ovo vrijeme upitnosti same budućnosti današnje civilizacije, Egipat i njegova erozija nose posebnu simboliku, posebnu opomenu.
Nagledao sam se arapskih i perzijskih i azijskih glavnih gradova i njihovih glavnih trgova u vremenima tutnjave gnjevnih naroda. Sjetih se te simbolike i pouke Egipta gledajući ponovo bijesnu masu na kairskom trgu Tahrir. Ta smjena bijesa, ta tri kruga protesta - protiv Mubaraka, protiv Muslimanske braće i njihova Morsija, premijera, pa sad protiv vojske koja je smijenila Morsija - doista nose upozoravajuću pouku kamo može dospjeti podijeljena, zavađena i loše vođena zemlja.
U hotelu ‘Ramses’
Promatrajući snimke s Tahrira, sjetih se epizode otprije deset godina, kad sam s jednim ruskim diplomatom - koji se slučajno zatekao u hotelu “Ramses” s kojeg, na jednu stranu, puca pogled na blagodati mondenog Zamaleka, a s druge upravo na Tahrir i stari siromašni dio Kaira… kad smo, dakle, s gomilom novinara i turista s terase na vrhu Ramsesa promatrali tadašnji narodni bijes, podboden američkom intervencijom u Iraku. Rus je spomenuo nešto o globalnom krahu, o općem Neredu koje slijedi. Sve će otići dovraga, mrmljao je. Naravno, tumačio sam to njegovim ruskim žalom za svijetom kojim je upravljala snaga dviju sučeljenih sila, svijetom jasno povučenih linija razdvajanja, svijetom u kojem se kakav-takav mir održavao strahom. Kasnije ću shvatiti da je strah nestao s nestankom starog poretka, a sloboda nije donijela nova pravila igre, pa sam se valjda stoga i sjetio tog Rusa s vrha “Ramzesa”. Sjećam se čak i da se cinično šalio, nutkajući me da debelim flomasterom ucrtam obrise Mezopotamije, između Eufrata i Tigrisa, dviju mitskih rijeka na sjeveru gotovo spojenih, pa odmaknutih poput usnica i pri ušću ponovo spojenih, samo da me pita na koji organ me to podsjeća, samo da doda kako je i logično da će sve skončati tamo gdje je i rođeno! Ne volim prostote po novinama, ali… cinizam tog neznanog Rusa kao da odzvanja glavnim gradovima i njihovim glavnim trgovima, od Tunisa, Libije, Egipta, Iraka, Sirije, pa dalje na istok, do gudura Afganistana.
Egipat, posljednji u nizu primjera Velikog nereda, premda među prvima… tamo je, naime, počelo Arapsko proljeće koje, duž tog polumjeseca, danas ulazi u sumornu neizvjesnu jesen otkako su pokradene nade naroda. U najnovijem od niza egipatskih obrata, vojska je uklonila legalno izabranog premijera Mursija koji je, prethodno, uzurpirao ustavne ovlasti samozvanim ukazom, zastranivši na ideološkoj krijesti svojeg Muslimanskog bratstva, na razočaranje i užas svjetovnog i građanskog Egipta, osobito mladih iz izvorne jezgre pobune, “Tamarud”, protiv bivšeg vlastodršca Mubaraka.
Obamini poslanici
Opasnosti proklizavanja Egipta, nakon svega što se od Magreba do Mašreka dogodilo u proteklih nekoliko godina otkako su demokratske nade uzurpirale nebrojene grupe oprečnih ciljeva, od islamskih fanatika, plaćenika, terorista, kriminalaca, agenata i džihadista, dramatično su zaoštrile ukupno stanje na Srednjem istoku. Europski i američki duhovi su uznemireni, pa nakon tri godine nejasne pasivnosti, nakon što su dugo promatrali kako svrgavanje diktatora koji su prethodno bili gotovo saveznički oslonac nadzora nad narodima s tih prostora, u ime njihova nadzora nad naftom, predsjednik Obama šalje McCaina i kongresmene da izvide što treba učiniti da Egipat doista ne prokliže u građanski rat i sirijsku sudbinu. Ashton slijeće i nudi posredovanje u ime nacionalnog pomirenja… možda i prekasno, možda i nejasno, možda u nekoj novoj verziji europskih želja da se bude predvodnikom rješenja i nemoći da se rješenje stvarno osigura, što gotovo tužno podsjeća na one turneje “trojki” i Van den Brooka po raspadajućoj pozornici bivše Jugoslavije. Ne vjerujem da se itko osim sljedbenika Bratstva sada, nakon pola godine samovlašća i nesposobnosti, želi pomiriti s Bratstvom.
Tuđmanov poziv
Egipatska drama, kao primjer kamo može dospjeti posvađana, podijeljena i loše vođena zemlja vraća sjećanja dvadeset godina unazad, u nevjerojatnom obratu sudbina.
A sudbina je htjela da prije dvadeset godina, jedne kasne večeri, zazvoni telefon. Predsjednik moli da odmah dođeš, govori Zdravka, Tuđmanova tajnica. Deset uvečer, mora da gori! Kad smo sjeli, reče da će me sutra imenovati veleposlanikom u Egiptu! Ravno u glavu, bez propitivanja. Znaš, ova će kriza ovdje još potrajati, zaoštrit će se u Bosni, otvorit će se muslimansko pitanje u cjelini, od Kosova do Sandžaka… idi tamo, Egipat je jaka zemlja, Egipat je utjecajan, ima dobre odnose s Amerikancima, trebat će nam u islamskom i arapskom svijetu partneri koji će razumjeti našu politiku itd., itd. Redao je Tuđman argumente, teško bi ih čovjek osporio, a dok je govorio ja sam već razmišljao koga sve poznajem u Kairu, smišljao kako osnažiti poznanstvo s Amr Musom, tadašnjim ministrom vanjskih poslova itd., itd.
Posjet Mubaraku
Mogao je Tuđman, povjesničar, svašta predvidjeti, ali nije, naravno, bio tako dalekovidan da predvidi današnje stanje Egipta - no, ja ipak završih u Turskoj, a u Kairo me bio poslao s ministrom Škrabalom, na prvu stanicu naše prve arapske turneje, kad smo predsjednicima, emirima i šeicima predavali pisma s upozorenjima da će kriza i ratovi na ovim prostorima postajati sve žešći, uz nemoć Europe i udaljenost Amerike.
Mubaraka smo posjetili jednog ranog prijepodneva, Amr Musa je bio uz njega. Mubaraka sam viđao i ranije, u mojoj novinarskoj ulozi - uvijek je ostavljao dojam čovjeka hladnog, neosjećajnog, sračunatog samo na vlast, na svoj položaj, na svoja odijela i svoje vojne odore, svoje ordenje. Za razliku od živog, dinamičnog Amr Muse, Mubarak jedva da je tada progovorio tri rečenice, a kamoli da bi se s ministrom Škrabalom upustio u razgovor o tome kako Egipat može pomoći. Uz takvu hladnoću i distanciranost, jadno bih se ja proveo kao veleposlanik, ništa ne bih mogao napraviti, brzo bi me Tuđman vratio, pomislih, dok je ministar Škrabalo revno tumačio uzroke napada na Hrvatsku i ciljeve napada na Bosnu.
(...)