U manje od 100 dana na čelu srbijanske vlade, svojevrsnom grace periodu koji mediji i javnost daju novoizabranim premijerima i njihovim ministrima, Aleksandru Vučiću dogodile su se dvije krajnje neugodne stvari: prvo je pukla velika bruka oko plagiranog doktorata ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića (koji je, kao i Vučić, član vladajuće Srpske napredne stranke), a potom je prošli tjedan jedan od ključnih ljudi u vladi, nestranački Lazar Krstić, podnio ostavku na mjesto ministra financija.
Iako su ta dva događaja na samom početku mandata vrlo neugodna, to ni u kojem slučaju nije glavni Vučićev problem. Tišti ga mnogo veća muka: kako izbjeći bankrot države. Nadao se da će za rješavanje tog problema imati vremena bar do listopada. No, ministar financija upozoravao je da je vremena mnogo manje i da, želi li izbjeći prijeteći kolaps, stvari valja riješiti u sljedećih mjesec dana. I to radikalnim rezom: smanjenjem mirovina za najmanje 20 posto, smanjenjem plaća u državnim i javnim službama za 15 posto te otpuštanjem barem 160.000 ljudi u javnom sektoru. Uza sve to, cijenu struje trebalo bi drastično povećati, najmanje za trećinu.
Pred revolucijom
Takav plan mogao bi odobriti samo onaj tko je spreman suočiti se s revolucijom. Prosječna mirovina u Srbiji je oko 200 eura, što znači da je mnogo onih koji su ispod tog iznosa. Uzeti im 20 posto za te bi ljude bila prava katastrofa. Prosječna plaća je oko 370 eura. Nezaposlenih u Srbiji trenutačno je oko 750.000. Pribrojati toj zastrašujućoj brojci još 160.000 novih bila bi potpuna drama. Za takve rezove Vučić naprosto nije imao hrabrosti. Naravno, shvatio je da su računice sad već bivšeg ministra s diplomom prestižnog američkog sveučilišta Yale potpuno točne. Zato ga je i ostavio uz sebe, kao specijalnog savjetnika. Za njegovo mjesto pokušat će pronaći osobu koja će mu donositi manje loših vijesti.
Ugledni ekonomski analitičar Mišo Brkić kaže da o tako teškim, harakiri rezovima ne odlučuju eksperti, već političari. Vučić nema izlaza i morat će strategiju svog dojučerašnjeg ministra provesti jer je alternativa bankrot države. No, on će to, drži Brkić, učiniti u dva vremenski odvojena poteza kako bi rez koliko-toliko bio manje bolan. Prvim potezom, koji mora povući odmah, nastojat će uštedjeti 500 do 600 milijuna eura, a drugim, potkraj ove godine, ostatak od ukupno milijarde.
Štednja, kao izolirana mjera, osobito tako drastična, mora biti u paketu s drugim ekonomskim mjerama. Tu su najvažnije investicije i nova radna mjesta. Srbija, slažu se tamošnji analitičari, naprosto ne može izdržati milijun nezaposlenih, brojku kojoj bi se dramatično približila bude li se išlo na nužno otpuštanje u javnom sektoru.
Posljednjih godina o Srbiji se govorilo kao o zemlji koja je primjenom slovačkog modela privukla značajne investicije i u kratkom vremenu otvorila 50 tisuća novih radnih mjesta. Promotor tog modela bio je bivši ministar financija Mlađan Dinkić. Kad smo s njim razgovarali sredinom svibnja, ispričao je kako su subvencije, koje je Srbija davala stranim ulagačima, na svaki uloženi euro vratile sedam. Ovisno o investiciji, te su se subvencije kretale do 10.000 eura po novootvorenom radnom mjestu. Takav odnos države prema stranom investitoru pokazao se dobrim i privlačnim jer je investitorima, objašnjavao je Dinkić, potvrdio ozbiljnu namjeru i zainteresiranost države da i ona sudjeluje u ulaganjima.
‘Prava’ radna mjesta
Jedna od najvećih stranih investicija u Srbiji u Dinkićevo vrijeme bio je dolazak talijanskog Fiata. Ta kompanija, tvrdi on, nikada ne bi došla u Srbiju da nije bilo državnih subvencija. Dolazak Fiata dao je snažan poticaj automobilskoj industriji jer su u Srbiju došli i Bosch (u Pećince) i Micheline (u Pirot), ali i druge industrije vezane uz automobilsku. Sam Fiat danas ostvaruje izvoz od 1,6 milijardi eura, a ukupna automobilska industrija Srbije oko dvije milijarde. Zahvaljujući stranim investicijama, pokrivenost uvoza izvozom u Srbiji je, u kratkom razdoblju, porasla s 45 na 75 posto. S najvećim vanjskotrgovinskim partnerom, Italijom, Srbija danas ima trgovinski suficit. Isto tako i sa SAD-om, ali ondje je ukupna razmjena značajno manja. Srbija je prošle godine imala rast BDP-a od 2,5 posto. S obzirom na globalnu ekonomsku krizu i recesiju, to je odličan pokazatelj, tvrdi Dinkić.
Argument za uvođenje subvencija investitorima koji otvaraju nova radna mjesta bio je primjer Slovačke za koju se tvrdilo da je, zahvaljujući tom modelu, deset puta povećala izvoz, kaže Biljana Stepanović, glavna urednica časopisa Nova ekonomija. Na tu vrstu poticaja, smatra ova ekonomska analitičarka, Srbija je potrošila 300 milijuna eura i formalno, prema podacima Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA), otvorila 50.000 radnih mjesta. Kontrolom koju je proveo bivši ministar gospodarstva Saša Radulović, protivnik takvog modela koji je zbog neprovođenja ekonomskih reformi za koje se zalagao krajem siječnja dao ostavku, ispostavilo se da je stvarno otvoreno nešto više od 16.000 “pravih” radnih mjesta.
Obećanja i manipulacije
Ostalo su uglavnom bila obećanja, najave ili manipulacije: neki investitori fiktivno bi otpuštali svoje zaposlenike, a onda dobivali državne subvencije da ih ponovno zaposle. Ekonomisti su sve vrijeme upozoravali da je investitorima, koji zaista pokazuju zanimanje za ulaganje u Srbiju, mnogo važniji pravna sigurnost, infrastruktura te smanjenje poreza i doprinosa na svako radno mjesto. To sada iznosi gotovo 70 posto, zaključuje urednica Nove ekonomije.
Dinkićev model, slaže se i dr. Goran Nikolić, ekonomist u beogradskom Institutu za europske studije, dao je rezultate i zato je dobro što se s tim, u ponešto izmijenjenim obliku, nastavlja. Nikolić podsjeća da su ulaganja u kapitalne grane, prije svega automobilsku industriju i proizvodnju električnih uređaja, bila važna ne samo za otvaranje novih radnih mjesta, nego i za snažnu izvoznu ekspanziju jer su tvrtke iz Zapadne Europe, prije svega Italije i Njemačke, koje su ulagale u Srbiju, imale osigurana i stabilna tržišta. To je pomoglo snažnom porastu izvoza.
U strateškom smislu, smatra glavna urednica Nove ekonomije, ekonomska analitičarka Biljana Stepanović nije dobro emitirati “energiju očajnika” u kojoj se investitore bukvalno moli da, primjerice, uzmu Željezaru Smederevo, a da će Srbija platiti koliko god treba, kako je to na jednoj press konferenciji rekao premijer Vučić. Investitori će ulagati ako postoji interes, a na državi je da ih u to uvjeri ili da u tome pomogne, ističe Biljana Stepanović.
Vučić, međutim, nema puno vremena. Nepopularne poteze koje kani provesti “postupno i u etapama”, politika korak naprijed - korak natrag, polureforme i populizam način je na koji se kupuje vrijeme, no problem je što vremena nema. Ministar Lazar Krstić, koji je otišao upravo zbog Vučićeva oklijevanja, rekao je da je srbijanski premijer “meka srca”. No, ekonomski analitičar Mišo Brkić smatra da Vučiću ne treba meko, nego hrabro srce. “Treba mu odlučnost Mela Gibsona iz filma ‘Hrabro srce’”, zaključuje Brkić.