Američka pjesnikinja i aktivistica Muriel Rukeyser (1913. - 1980.) svojedobno je zapisala: “Svemir je izgrađen od priča, a ne od atoma”. Uvjeren da iza te prigodne maksime proviruje istinski humanizam, ispričat ću priču koja ponešto svjedoči o našem djeliću svemira. Njezin je glavni protagonist Hrvatska zaklada za znanost, institucija koju je 2001. godine osnovao Hrvatski sabor s ciljem razvoja i promicanja znanosti, podupiranja znanstvenih istraživanja, obrazovanja mladih znanstvenika i sl.
Obrazložite, molim
Tijekom zadnjih nekoliko godina Zaklada je u dva navrata dospjela do šire javnosti. Najprije je sredinom 2013. raspisala natječaj za prijavu znanstvenih projekata u kojemu je pozornost osobito privukla sljedeća uputa: “Sva prijavna dokumentacija mora biti na službenim obrascima Zaklade i na engleskom jeziku. Za projektne prijedloge iz humanističkih znanosti moguće je uz obveznu englesku verziju prijave dodatno podnijeti sadržajno istovjetnu prijavu i na hrvatskom jeziku. Dostavljanje dodatnih projektnih prijedloga na hrvatskom jeziku mora biti dobro obrazloženo. Za obrazloženje ne postoji službeni obrazac, podnosi se kao zaseban dokument, pisan u slobodnoj formi i dio je popratne dokumentacije”. Na tu nevjerojatnu samopodcjenjivačku odredbu reagirao je Odsjek za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, upozorivši da je potpuno neprihvatljivo “da se u službenim dokumentima u Republici Hrvatskoj bilo kojemu jeziku i na bilo kojoj razini daje ikakva prednost pred hrvatskim jezikom” te da je potpuno neprihvatljivo da se “uporaba hrvatskoga jezika u vlastitoj državi mora dodatno obrazlagati”, dapače da se zbog nje treba ispričavati. Reakciju je podržalo nekoliko znanstvenih i visokoškolskih institucija, stvar je dospjela u medije i Hrvatska je zaklada za znanost - hrabro i beskompromisno - u natječaju za 2014. hrvatski učinila ravnopravnim engleskom jeziku.
Drugi se put do najšire javnosti Zaklada probila nekako s proljeća 2015. Naime, 18. travnja Jutarnji list objavio je članak naslova “Uzeli novac za znanstvenike i drže ga u banci”. U njemu se među inim navodi da “92,7 milijuna kuna Zaklada drži na računu u banci”, da je “samo lani na kamatama zaradila 1,22 milijuna kuna” uz podsjećanje da je i Državna revizija “u svom izvješću nakon nadzora 2013. upozorila da novac iz proračuna nije utrošen ‘za financiranje projekata i programa kao što je to utvrđeno Zakonom o Zakladi’ već je najveći dio tog novca ‘deponiran kod poslovnih banaka’”. Nakon tri dana izvršni direktor Zaklade Hrvoje Mataković na Zakladinim internetskim stranicama poučava novinarku S. Barilar i zainteresirano općinstvo da je “stjecanje prihoda od oročavanja zakladne imovine jedan od temeljnih načina financiranja zaklada u Europi i u svijetu”, da se “kamatama dobivenim iz oročenih sredstava financiraju novi projekti” te da se “oročavanjem povećavaju proračunska sredstva”. Drugim riječima Hrvatskoj zakladi za znanost uspijeva naizgled nemoguće: slijediti svijetle primjere iz svijeta, oploditi novac hrvatskih poreznih obveznika i utjecati na brži razvoj hrvatske znanosti.
Igra skrivača
Priča koju kanim ispričati tiče se dakako mojega iskustva sa Zakladom, koje je (koliko čujem) prije tipično nego jedinstveno. Upravo me ta tipičnost i ponukala na oglašavanje jer možda postoje ljudi koji ne moraju sve osjetiti na vlastitoj koži. Prošle sam jeseni kao voditelj istraživačke skupine na Zakladin natječaj prijavio projekt Enciklopedijski rječnik stilistike. U njegovo osmišljavanje i pripremu opsežne dokumentacije utrošeno je barem pet mjeseci. Predviđeni rezultati projekta su naslovom najavljeni Rječnik i tri stilističke čitanke: hrvatska, anglofona i ruska. Istraživački tim čini nas 13, a dolazimo s tri hrvatska, sa sarajevskog i krakovskog sveučilišta, iz Leksikografskog zavoda te iz srednje škole u Maruševcu. Nakon trokružnog polugodišnjeg postupka recenziranja projekt se našao među 16 prijedloga iz područja humanistike koje su kolege iz panela za humanistiku izdvojili i s čijim je voditeljima Zaklada otvorila “postupak pregovora o financijskom i radnom planu”. Taj se postupak ubrzo pretvorio u noćnu moru. Nasuprot laskavim ocjenama planova projekta u njegovu završnom vrednovanju, iz Zaklade odjednom stižu nepotpisani komentari, i to mailom, a jedina im je svrha smanjiti proračun projekta i prisiliti čovjeka na nemoguću administraciju.
Napisao sam protestno pismo u kojemu sam se očitovao o svakoj napomeni ili primjedbi. Nakon dva tjedna otpisao mi je (mailom) već spomenuti izvršni direktor Hrvoje Mataković. Suho, kratko i bez odgovora na većinu iznesenih dvojbi. Poslije konzultacija s najbližim suradnicima zahvalio sam se na Zakladinu pokroviteljstvu projektu uvjeren da bi pristajanje na njezine aršine bilo ispod moga i dostojanstva mojih kolega. Uputio sam još jedno pismo gospodinu Matakoviću, ali nikakav odgovor (pa ni u obliku administrativne formule) nije stigao.
Prvi problem sa Zakladom je komunikacija. Sve što vam se priopćuje čini se mailom, a elektronski vam je sugovornik koordinatorica, koja samo prosljeđuje nečija mišljenja, komentare ili zatjeve. Poželite li dobiti ozbiljnije tumačenje prigovora ili jednostavno protestirati, neizbježno se suočavate s pitanjima poput: Zašto komentari planova i zahtjevi za preinakama nisu potpisani bilo da se primatelja obavještava o stručnoj osobi ili povjerenstvu koje stoji iza njih?
Prijepis, propis, popis
Ovjerava li Zaklada svojim institucionalnim bićem svaki pojedinačni potez, prigovor, akciju ili reakciju bilo kojeg svojeg člana? Tko zapravo istraživačima šalje delikatne ‘poruke’? Administracija, financijski stručnjaci, sustručnjaci, menadžeri? Izvjesno je da ‘pregovaračko’ skrivanje iza skuta institucije ne jamči transparentnost postupka niti uspijeva odagnati sumnju u narav komentara i zahtjeva.
Drugi problem sa Zakladom njezina je pregovaračka ideja o potrebi ‘pročišćavanja’ planova. Znakovita je, naime, razlika između opširnih natječajnih uputa o izradi radnog i financijskog plana, s jedne, i postnatječajnih uputa nakon otvorenja “postupka pregovora o financijskom i radnom planu”, s druge strane. Iste podatke treba preispisati u nove kućice, s tim da se pritom više ne mogu iskazati svi u prijavi navedeni troškovi. Kada - snebivajući se - ipak sve preispišete, tek onda stižu sugestivna pitanja i zahtjevi, u mom slučaju s koordinatoričinom napomenom: “Molim Vas da mi pročišćene planove dostavite do utorka, 21. travnja”, tj. u roku od jednog radnog dana.
Prirodu Zakladinih primjedbi dobro ilustriraju one koje se tiču kupnje knjiga, sastanaka istraživačke skupine, gostujućih predavanja, lekture, prijevoda i objavljivanja rezultata projekta. Idemo redom. Komentar na sumu predviđenu za kupnju stručne literature glasio je da treba najprije temeljito proučiti fondove fakultetske knjižnice, potom sadržaj naših osobnih biblioteka, vidjeti je li željeni naslov možda dostupan online, a ako ga doista nigdje nema - e, onda bi valjalo razmisliti o kupnji polovne knjige. Treba li uopće obrazlagati kolika je realna mogućnost da se u jednome radnom danu sastavi popis svih knjiga koje će 13 istraživača zatrebati u prvoj godini projekta, a da se pritom provjeri što oni posjeduju u kućnim bibliotekama, što je dostupno u fakultetskoj knjižnici, online i sl.? Istraživanje je pustolovina i upravo je onaj nepredvidivi dio element koji ga pokreće i koji mu počesto pribavlja pravi smisao. Ideja o kupnji polovnih knjiga vrhunac je cinizma. Iza nje proviruje slika luckastog zanesenjaka koji mjesecima ispunjava obrasce ne bi li se možda domogao nesvakidašnjeg privilegija da s vremena na vrijeme o državnom trošku kupi pokoju polovnu knjigu. Baš me zanima je li Zaklada i u drugim područjima tako preuzetna!? Predlaže li primjerice kemičarima kupnju rabljene opreme za laboratorij?
Skype i diseminacija
Na plan da se istraživačka skupina sastane triput godišnje savjetuje se: “svesti broj sastanaka na jedan godišnje (prijedlog: koristiti usluge Skypea) i racionalizirati troškove smještaja”. Svaka od tri napomene u citiranoj polurečenici i više je nego sporna. Želi li se uistinu potaknuti timski rad i interdisciplinarno zahvaćanje teme (što su inače retorički fetiši u Zakladinim uputama), suradnici projekta trebaju se ipak viđati. Da je izrada rječnika isključivo samotnički posao, leksikografski bi zavodi bili dopisnoga karaktera. Skype? Možda se 13 ljudi čavrljajući može opustiti, ali ne bih bez prijeke potrebe čitao rječničke natuknice čiju će strukturu pritom utanačiti. Napokon, troškovi smještaja suradnika izvan Zagreba planirani su na temelju cijena smještaja u hotelu s tri zvjezdice. Možda griješim, ali nije mi se činilo priličnim tražiti jeftiniji smještaj.
Zaklada u svojim materijalima kadšto voli upotrebljavati internacionalizme koji se još nisu uvriježili u našoj jezičnoj zajednici. Budući da im je značenje nestabilno, plutajuće, oni valjda zvuče ozbiljno i mudro, a onima koji ih rabe osiguravaju autoritet na prvu loptu. Jedna od takvih riječi je diseminacija. U Zakladinim materijalima ona nije biologijski niti deridijanski pojam nego riječ kojom se ističe važnost vidljivosti projekta i njegovih rezultata ili, u slobodnom prijevodu, promidžba učinjenog i naglašavanje dragocjene potpore Zaklade. Za tu je svrhu namijenjen poseban dio proračuna. Međutim, neoprezan čovjek i tu može zglajzati. Tako sam u prijedlogu projekta predividio da kolega semiotičar iz Krakova održi ‘diseminacijsko’ predavanje u Zagrebu, a kolegica stilističarka iz Zagreba ‘diseminacijsko’ predavanje u Krakovu. Njezino Veličanstvo Zaklada (kojoj su inače puna usta diseminacije i interdisciplinarnosti) na to je sa znakovito podignutom obrvom upitala: “Mogu li predavanja održati članovi tima koji su s tih institucija?” Poslije tog pitanja uzalud je bilo ponavljati da suradnici dolaze iz različitih disciplina, tvrditi da mobilnost i diseminacija gube smisao u situaciji u kojoj svaki istraživač ‘diseminira’ svoje rezultate isključivo na matičnoj ustanovi. Naravoučenije: Nekad mobilni mogu biti istraživači, a nekad i značenja riječi.
Nepoznat netko
Na stavku predviđenu za troškove prijevoda i lekture Zaklada poput odrešitog suca bijesno tuče čekićem po stolu: “Neprihvatljivi troškovi, posebice na strukturu projekta i projektnog tima”. Zašto su to neprihvatljivi troškovi? Ako neke stvari (koje svugdje imaju cijenu) treba raditi besplatno, mora li se imati projekt da ih se besplatno i čini? Što znači onaj dio “posebice na strukturu projekta i projektnog tima”? Komplimentira li to Zaklada istraživačkoj skupini uočavajući da dio suradnika može prevoditi a dio lektorirati. Je li to ona ista Zaklada koja nije predvidjela obrazac za prijave na hrvatskome jeziku? Nadalje, je li u slučaju kada istraživači nisu dovoljno formalnogramatički pismeni lektura ipak prihvatljiv trošak? Nadam se da sam smisao komentara “Neprihvatljivi troškovi, posebice na strukturu projekta i projektnog tima” dobro shvatio. Jer: ta je rečenica nepotpuna, invalidna te nije baš bjelodano što je Nepoznat Netko namjeravao kazati.
Zamišljeni posao
Kada je riječ o rezultatima projekta, “Zaklada očekuje” da se u radni plan uključi “plan publiciranja (posebice u međunarodno kompetitivnim časopisima)”. Želi li biti odgovoran, malo će koji voditelj projekta prije početka rada moći precizirati gdje će i kada biti tiskani radovi suradnika projekta. To ovisi o izboru samih suradnika, uređivačkim politikama časopisa, ritmovima njihova izlaženja i sl. K tome, u slučaju moga projekta, primarna je ideja izrada kapitalnog djela - rječnika, a ne veći broj pojedinačnih tekstova o temi koji će izlaziti na raznim stranama. Riječ-dvije i o mantričnom naglašavanju tzv. međunarodne vidljivosti i “publiciranja” - “posebice u međunarodno kompetitivnim časopisima”. Treba li se predano baviti odabranom temom ili nešto u vezi s njom izdvojiti i s vremena na vrijeme na preporučljivim mjestima publicirati? Treba li biti što prisutniji u kontinuitetu ili napraviti zamišljeni posao (koji može zahtijevati dosta truda i šutnje) pa onda postati prisutan, u sretnom slučaju i nezaobilazno prisutan. Postoje teme koje su univerzalne pa su i svi koji se njima bave u odnosu ‘kompeticije’. Postoje pak teme koje su lokalne, čije su spoznaje parcijalno primjenjive i koje su po prirodi stvari ‘kompetitivne’ u prostoru koji tematiziraju. Tako je čini mi se samorazumljivo da svi (domaći i inozemni) istraživači hrvatskoga jezika, književnosti i kulture objavljuju u hrvatskim časopisima, jer su upravo oni najprestižniji za te teme. Kada se u tim slučajevima mehanički inzistira na međunarodnoj vidljivosti, mogućnost da upitni prilozi dobiju ekskluzivne etikete bitno se povećava. Pretpostavljam da Hrvatska zaklada za znanost (već zbog pridjeva hrvatska u nazivu) dio svojih napora usmjerava i na izgradnju hrvatskoga časopisnog prostora, jer samopoštovanje je preduvjet poštovanju koje o sebi stvaramo kod drugih. Itd. Itsl.
Naposljetku, htio bih zahvaliti članovima panela za humanistiku na prepoznavanju stručnoga potencijala predloženog projekta, a Zakladinim ‘pregovaračima’ poručiti da ubuduće u ophođenju s kolegama ne skrivaju identitet. U svakom slučaju, nadam se da novac predviđen za projekt Enciklopedijski rječnik stilistike neće završiti na oročenoj štednji.