Teško je u Dugoj Resi danas naći nekog tko će za Marinka Fudurića (39) reći da nije bio dobar čovjek, iako je prije dva dana ubio dva čovjeka, a u crno zavio tri obitelji. Zašto je obrtnik, mirni obiteljski čovjek i otac troje malodobne djece hladnokrvno pucao u umirovljenog policajca Zdravka Kasunića (47), a potom i u ugostitelja Tomu Luketića (56), da bi na kraju presudio sebi, policija još formalno istražuje.
No, Duga Resa je mali grad, a informacija o akterima ove tragične priče je previše da razlozi sami po sebi ne bi isplivali na površinu i prije negoli ih netko zapiše u policijsku bilježnicu. Nakon jučerašnjih razgovora koje smo obavili s desetak sugovornika dobro upoznatima sa svim okolnostima koji su prethodili nezapamćenom masakru u dugoreškom mjesnom odboru Belavići, donosimo rekonstrukciju krvoprolića, ali i vrlo vjerojatne motive zbog kojih je Fudurić odlučio ubiti svoje sugrađane i vrlo dobre poznanike.
Na prostoru dugoreškog Autokluba odnedavno je smještena stanica za tehnički pregled i samoposlužna autopraonica, a oduvijek je tamo zgrada u kojoj je automehaničarska radionica.
U njoj je već nekoliko godina u najmu Marinko Fudurić, prvo s poduzećem Mako koje je izbrisano iz sudskog registra u rujnu, a onda s poduzećem MLM, koje je 2012. osnovao s mlađim bratom Darkom.
Vrijedan čovjek
Braća su tim trgovačkim društvom vodila autoradionicu u kojoj su se bavili autoelektrikom. Zbog ostalih poslovnih objekata oko njih, promet je uvijek bio dobar, a zbog toga što su posao radili korektno, pred radionicom je uvijek bilo nekoliko vozila na čekanju. Marinko je bio vrijedan čovjek, ljudi koji ga poznaju, kažu nam da je vozila popravljao od jutra do mraka.
Za razliku od Darka koji je bio otvoreniji i sklon pošalicama, Marinko je bio ozbiljniji, ali i staloženiji. Obojica su bili ljudi na svom mjestu.
Onako sa strane, reklo bi se da imaju sređene živote, skupa žive u katnici u Belavićima 126, zajedno s roditeljima, trećim bratom te Marinkovom suprugom i tri kćeri. No, Marinko je uskoro od ljudi iz bliže okoline počeo posuđivati novac. Sitne iznose, od 500 do 1000 kuna, koje bi po dogovoru vraćao. Krug ljudi od kojih bi posuđivao uskoro se širio, nisu to više bili samo njegovi bliži prijatelji, već i poznanici, pa čak i neke stalne mušterije. Razlog se ubrzo doznao - Marinko se odao kocki.
Loš glas mali grad obiđe u trenutku. Broj ljudi koji su pristajali davati mu pozajmice uskoro se smanjio, a Marinkove potrebe bile su sve veće. Postajao je dužan dobavljačima, a prijetila mu je i deložacija iz unajmljenog prostora jer mjesecima nije plaćao najam.
Nekako u tom razdoblju netko mu je provalio u radnju, počinitelj nikada nije otkriven. Kako bi pokrio sve te troškove, veći broj manjih pozajmica, pa možda još jednom okušao sreću na kocki, odlučio je posuditi veći iznos.
Kobni dogovor
Zna se da takve zajmove, uz kamate koje su sasvim sigurno veće nego u bankama, daje bivši specijalac Zdravko Kasunić, pa se obratio njemu i posao je uskoro dogovoren. Sasvim sigurno Kasunić nije bio njegov jedini dobavljač gotovine, pouzdano znamo da su ga u radionici posjećivale još barem dvije osobe iz Duge Rese koje se bave takvim poslovima, no poslovni odnos s Kasunićem ključan je za tragediju koja će se kasnije odigrati u Marinkovoj garaži, odnosno radionici koja se nalazi u sklopu njegove kuće u Belavićima.
Zdravko Kasunić gotovo golobrad uključio se u obranu domovine, tijekom rata izvršavao je najteže i najodgovornije zadatke, jedino takve je Antiteroristička jedinica Lučko, čiji je bio pripadnik, i dobivala.
Nakon rata zaposlio se u PU karlovačkoj, odnosno njezinoj Policijskoj postaji Duga Resa. Radio je kao kriminalistički inspektor, a svojim zalaganjem ubrzo je dogurao do pomoćnika načelnika za kriminalitet. Bio je nagrađivan, a nekoliko godina i službeno je bio fizički najistreniraniji policajac Policijske uprave karlovačke jer je na njihovim testovima fizičke spreme postizao najbolje rezultate.
No, njegova policijska karijera nije bila bez mrlje. Štoviše, bio je poznat kao čovjek s kojim nije dobro ući u sukob jer probleme i nesporazume nije rješavao isključivo mirnim putem. Prije nekih 13-ak godina završio je na sudu nakon što ga je sitni delinkvent prijavio da mu je batinama pokušao iznuditi priznanje za provalu u lokalnu trgovinu.
Mladić se s brojnim hematomima po cijelom tijelu javio liječnici Hitne medicinske službe, a ona je po službenoj dužnosti prijavu proslijedila Kasunićevim kolegama. Bio je prijavljivan za krivolov te za krađu.
Nije poznato jesu li te prijave procesuirane, ali su sasvim sigurno utjecale na njegovo umirovljenje, umirovljen je na vlastiti zahtjev. Oduvijek je okretao velik novac, ili bolje rečeno, prevelik za primanja koja je imao kao policajac, a pogotovo kao umirovljenik, odnedavno i poduzetnik, nakon što je registrirao poduzeće za naplatu parkiranja u središtu grada. Slovio je za čovjeka koji uvijek ima dovoljno za pozajmicu, ali i za onoga kojemu se novac, s obzirom na njegove metode utjerivanja duga, mora vratiti.
Stalna mušterija
Gdje je u toj cijeloj priči mjesto školovanom stolaru, koji se na ugostiteljstvo prebacio tijekom desetogodišnjeg boravka kod sestre u Italiji, rođenog Ogulinca Tome Luketića? On je, zapravo, bio u poslovnim odnosima s obojicom. Njegova dostavna vozila često su bila u Fudurićevoj radionici, on je bio stalna mušterija. Poslovno mu nisu cvjetale ruže. U kući u naselju Tušmer devedesetih je otvorio pizzeriju Riva, ali posao je krenuo silaznom putanjom, jedan od razloga bio je i Tomin problem s alkoholom. Ubrzo je prestao peći pizze, zadržao je samo kafić te se okrenuo pečenju odojaka i janjaca te točenju pića po pučkim svečanostima i proštenjima, kao i rentanju stolova i šatora. U posljednje vrijeme u prostoru iznad kafića imao je dječju igraonicu. No, nikada se od toga nije obogatio. Prema nekim informacijama, i sam je bio Kasunićev dužnik, zbog čega je za njega morao odrađivati neke poslove.
Jedan od takvih zadataka bio je stisnuti Fudurića da plati. No, Marinko više nije imao odakle.
U petak oko 8.30 sati svojim Smartom Kasunić ga je došao upozoriti posljednji put. Kako je to zvučalo, znaju samo njih dvojica, no nije izgledalo lijepo. Na autopoligonu, desetak metara od radionice su se svađali, obojica snažno gestikulirajući rukama, svjedoči nam to očevidac. Kasunić je ljutito otišao s parkirališta, a Fudurić u radionicu. U 13.15 sati Marinku je zazvonio telefon. Nazvao ga je stariji brat, koji je u tom trenutku bio sam u njihovoj kući u Belavićima. Rekao mu je da su u dvorištu Kasunić i Luketić. Došli su s Luketićevim velikim dostavnim kombijem. Pretpostavlja se da su imali namjeru odvesti Fudurićeve stvari te na taj način naplatiti dug ili su “prodali” takvu priču samo kako bi ga i na taj način natjerali da plati. Bio je to trenutak kada je Marinko Fudurić odlučio da će postati ubojica. Izjurio je iz radionice, sjeo u vozilo, ne svoje, već tuđe, možda ono koje mu je bilo na popravku, te krenuo kući. Nije imao dvojbe oko toga što će se koju minutu kasnije dogoditi, dokazuje to i SMS poruka koju je poslao radniku i dobrom prijatelju koji je ostao u radionici: “Žao mi je što je ovako moralo završiti!”.
S glavne ceste je ušao na sporednu koja će ga 50 metara dalja odvesti u vlastito dvorište. Uveo je Kasunića i Luketića u garažu, uzeo pušku M-48, tzv. tandžaru, koja je bila napunjena, te pucao u jednog, pa u drugog. Oni tako nešto očito nisu očekivali, da jesu, možda bi mogli izbjeći smaknuće, pogotovo Kasunić, koji je bio u iznimnoj fizičkoj kondiciji.
Hici su ispaljeni iz blizine u njihove glave, ozljede koje su pritom nastale nisu bile samo smrtonosne, već i zastrašujuće. Marinkov stariji brat cijelo vrijeme bio je doma, šokiran je nazvao policiju, a potom i Hitnu. Osoba koja je sudjelovala u policijskoj intervenciji u Belavićima nam je rekla da je brat na telefon uspio prozboriti sljedeće:”Moj brat je napravio nešto jako loše dolje u radioni, dođite”. Kaže nam da je bio neobično smiren, valjda zbog šoka. Poziv je obavljen prije nego što je ubojica upucao sebe. Marinko je, moguće desetak minuta nakon što je ubio Kasunića i Luketića, pušku okrenuo prema sebi, cijev si je prislonio ispod brade i opalio. Pao je, ali nije odmah umro. Na mjesto događaja upućena je policija i Hitna medicinska služba, stigli su u specijalci naoružani dugim cijevima, mjesto je blokirano i slijedila je neizvjesnost. Interventne službe nisu znale što ih čeka iza vrata Fudurićeve radionice.
Dolazak policije
- Prvo smo imali informaciju da je ubio dvojicu, a da se on zabarikadirao, a onda je došla sljedeća da je navodno pucao samo u sebe, treća je bila da je on još uvijek živ i naoružan u toj garaži, ali da prijeti suicidom. Nismo sa sigurnošću mogli znati ništa dok interventna policija nije ušla unutra - rekao nam je sugovornik koji je svjedočio zbivanjima.
Ulazak interventnih policajaca dogodio se nešto prije 15 sati, iz pravca opkoljene kuće čula se snažna vika. Policajci su zatekli zastrašujući prizor, tri mrtva tijela i pušku. Marinko je jedini davao znakove života, pa je pozvan tim Hitne medicinske službe koji je u prikrajku čekao razvoj situacije. No, njegove ozljede su bile preteške, Marinko je samo nekoliko puta udahnuo, a onda i on preminuo.
- Opasnost je prošla - rekao nam je policajac koji se vraćao iz pravca kuće točno u 14.55 sati. Nakon toga, kada se doznao identitet stradalnika, uslijedio je šok i potpuna nevjerica za cijelu Dugu Resu. Umjesto interventnih policajaca, na mjesto događaja došli su istražitelji, počeo je očevid koji je vodio zamjenik županijske državne odvjetnice Dubravko Skolan. On je novinarima i službeno sat kasnije potvrdio epilog tragedije u Belavićima 126. Tada se već formalno znalo sve - osim motiva.
Informacija je odjeknula i internetskim prostorom te je bila vrlo komentirana na društvenim mrežama. Komentatori u njima nisu štedjeli ubojicu, a pogotovo ne njegove žrtve.