Blaženka Čibarić (60), direktorica tvrtke 'Radimo za vas Čibarić', umirovljenica Vinka Pokrajčić (59), Darko Kljaić (58), elektrotehničar Josip Tomasović (27) i Enes Ahmetagić (29) nepravomoćno su osuđeni na zatvorske kazne. Oni su, svaki na svoj način, sudjelovali u prevarnim makinacijama na štetu tvrtki 'Paron' i 'Inter promet', a koje su lažnim zadužnicama 'olakšali' za preko 1,2 milijuna kuna. Sudac Vjeran Blažeković osudio je na po dvije i pol godine zatvora Čibarić, Tomasovića i Ahmetagića, dok je Kljajiću dosudio djelomičnu uvjetnu kaznu odnosno šest mjeseci zatvora te još godinu dana uvjetno na pet godina, a Pokrajčić je osuđena na dvije godine 'robije'.
Sudac je ujedno naložio da Čibarićeva po pravomoćnosti presude mora vratiti 245 tisuća kuna oštećenom Paronu, a Tomasović i Ahmetagić solidarno 962 tisuće kuna Interprometu. Pokrajčićeva, pak, mora vratiti 14 tisuća kuna za koliko je nagrađena kao pomagačica u (ne)djelu.
Prema optužnici, Čibarić, Pokrajčić i Kljajić su u siječnju 2014. godine nabavili lažnu bjanko zadužnicu na ime tvrtke 'Paron' d.o.o. koju je Čibarić predala u Fini kako bi s računa tvrtke 'Paron' na račun njezine tvrtke 'Radimo za vas Čibarić' j.d.o.o., otvorene isključivo u tu svrhu, prisilno naplatili 684.095 kuna. No prije nego što je blokiran račun, Čibarić je uspjela podignuti 245.000 kuna. Ujedno su Tomasović, Pokrajčić i Ahmetagić optuženi da su mjesec dana kasnije nabavili krivotvorenu zadužnicu tvrtke Inter promet pomoću koje su na račun Tomasovićeve firme K.S.E.N.I. prebacili 971.188 kuna koja je s računa potom podigao Tomasović.
Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, sudac je obrazložio da je Kljajić, koji je inače i najblaže kažnjen, pomogao svojim priznanjem.
- Bila sam zaposlena kao konobarica kad sam upoznala stanovitog mladića po imenu Mario koji mi je ponudio da otvorim firmu i budem direktorica na plaći od 5000 kuna. Firma se bavila prodajom i kupnjom građevinskom materijala. Pristala sam te po njegovim uputama odlazila kod javnog bilježnika i u banke. Nalazili smo se po kafićima, a pečat i dokumentacija firme bili su kod njega. Vrijeme je prolazilo, a mene je zanimalo kada ću početi raditi na što je on govorio da se ured još uvijek uređuje. Tvrdio je da je sve čisto da bi me jednom nazvao i rekao da mu na račun tvrtke treba stići određeni novac koji, međutim, nije došao. Pa je rekao da se mora prisilno to naplatiti i da odem u Finu. Tamo sam dala svoju osobnu, nazvala Marija i preuzela od njega dokumentaciju firme. Sjedeći u kafiću čekali smo poziv neke osobe koja je Mariju javila da novac na račun stiže pa sam po njegovoj uputi otišla u banku i podignula 100.000 kuna koje sam odmah predala njemu. Nakon toga sam otišla po još 50.000 kuna koje sam mu isto dala. Tražila sam plaću pa mi je rekao da se strpim i da će mi dati još i 10.000 kuna provizije. Zatim sam digla još 45.000 kuna u banci, a da me policajci nisu uhitili, sama bih prijavila sve par dana kasnije jer mi je nešto počelo biti sumnjivo – objašnjavala je u sudnici Čibarić koja je ukupno iz banke digla 245.000 kuna. Sudac joj nije povjerovao jer smatra da je tijekom postupka utvrđeno da je Čibarićeva osnovala tvrtku isključivo za prebacivanje novca jer “ne može postojati novac i dug ako nije postojao i neki posao”.
Vinka Pokrajčić je priznala djelo, ali ne i da je pomagala.
- Darko Kljajić kojeg poznajem već duže vrijeme, jedan dan je došao do mene i pitao me bih li mu ovjerila nekakvu dokumentaciju. Dao mi je papire i pokazao gdje da napišem Mara Krasniqi, donosno da napišem to na papiriću otkinutom od kuverte. Pitala sam ga hoću li radi toga imati kakvih problema, pa je rekao da ne. Obećao mi je za to platiti 1000 eura. Dao mi je kuvertu u kojoj su bila dva lista papira, te novac za ovjeru, žig i osobna iskaznica. Otišla sam javnom bilježniku u Kutinu ili Novsku. Papiri su mi ovjereni i predala sam ih Darku. Nisam ih razgledavala. Niti ja niti Darko nismo znači za što će ti papiri poslužiti kasnije. Potom mi je Darko rekao da nešto nije bilo u redu i da postupak moram ponoviti uvjeravajući me opet da neće biti problema. Otišla sam javnom bilježniku u Dugo Selo. Kajem se i žao mi je svega kao i nanesene štete. Bio je to jedan nepromišljeni postupak. Nisam imala potrebu za novcem jer sam sasvim solidno živjela – branila se, pak, Vinka Pokrajčić kojoj je upravo to priznanje bila olakotna okolnost.
Josip Tomasović kao vlasnik tvrtke K.S.E.N.I. opisao je okolnosti koje su ga dovele da zbog naivnosti “izvisi”.
- Par dana prije događaja, našao sam se u kafiću sa Enesom Ahmatagićem i jednim Goranom koji je bio zainteresiran kupiti moju firmu koju sam namjeravao prodati i baviti se ugostiteljstvom. Enes i ja smo planirali otvoriti kafić u Münchenu gdje Enes ima tetu. Moja firma je imala određena dugovanja i to sam Goranu napomenuo te sam mu predao papire pa mi je odgovorio da će sve provjeriti i da će mi, ako dug nije prevelik, financijski pomoći. Dugovanje je bilo do 4000 kuna. Nije bilo veliko pa smo krenuli u dogovore. Goran mi je objasnio što sve trebam napraviti i da moram otvoriti više računa, ali nisam sve baš detaljno shvatio. Potom je prebacio na račune novac te me uputio u koje banke da idem i u koje vrijeme. Po izlasku iz banaka izlazio sam napolje te Gorana zvao telefonom pa smo se nalazili na određenim lokacijama. Obećao mi je ujedno pomoći prilikom podizanja putovnice, al su me na kraju uhitili. Nisam imao namjeru nikoga prevariti. Napominjem, ja se osjećam prevaren – rekao je Josip Tomasović koji nije uspjerio uvjeriti suca da od svega, u duetu sa Ahmetagićem, nije imao koristi.
Tomasovićev odvjetnik Mario Medak nije zadovoljan presudom te najavljuje žalbu jer smatra da nije dokazano u slučaju njegova klijenta postojanje namjere da počini kazneno djelo.
- Nije sporno da je Tomasović dizao novac s računa, ali nije znao da je taj novac stečen nezakonito. Mozak cijele priče je muškarac imena Goran koji je mog branjenika uvjerio da je prebačeni novac doista njegov te da mu doista želi pomoći. Možda Goran nije Goran nego se drukčije zove, a upoznao ga je preko Ahmetagića. Ako je netko lakovjeran kao moj klijent, to ne znači da čini kazneno djelo ako vjeruje obećanjima. A Goran je obećavao. Ujedno, grafološko vještačenje je pokazalo da Tomasović nije potpisao zadužnicu i nikada je nije nosio u Finu – osvrnuo se na nepravomoćni sudski pravorijek odvjetnik Mario Medak tvrdeći da bi Tomasović, da zna identitet mozga operacije, svakako ga rekao “jer tko bi rađe u zatvor u zamjenu za šutnju”.