Samo je jedan Tin Šunjerga (19) iz Čiste Velike, ali kao da je čitavo vrijeme, tamo na broju 162, s njime bio još jedan. Učitelji, susjedi i rodbina poznavali su pristojnoga i uljuđenoga odlikaša, a njegovim prijateljima javio se narcisoidni, zli i drogirani nasilnik.
Samo Silvana (46) i Marin (45) znali su ih obojicu, skrivene iza dječačkog lica njihova jedinca. To su platili životima.
Da je makar malo dalje od autoceste Dalmatine i za toliko bliže Vodicama i moru, možda bi ovim krajem prošao i netko tko ne mora. Zbog rata je tamo sve novo, crkva, škola i dvorana. Kafić je radio dok je imao za koga, ali gosti, sve redom zapravo mještani, ne prigovaraju terasi i zidiću ispred mjesnog marketa. Oni kojima nije do piva sjede na autobusnoj stanici, ali ne čekaju prijevoz, a ni vijesti ih više ne zanimaju toliko. Ne čuje se govor, jer ne razgovara nitko ni s kim. Ne bruje traktori, jer nitko nije otišao u polje. Nema dječje graje, jer su viši razredi u školi, a niže su uglavnom ostavili doma. Čuje se samo pjev ptica, rekli bi glasniji nego je to uobičajeno, bit će baš zbog te turobne tišine ili možda povjetarca koji cvrkut donosi iz redova loze i maslinika. Ženi u crnini nismo uspjeli zaželjeti dobar dan, jer nas je prije potjerala, a njezin je muž, za svaki slučaj, potrčao prema našoj kameri da spriječi slikanje, došlo ih je odnekud, iz susjednih dvorišta valjda, još dvoje. Dosta im je svega, novinara ponajviše, a mi im vjerujemo. Ubrzo ćemo shvatiti da pokojni Šunjerge gotovo u svakoj kući u selu imaju ponekog rođaka, ostali su im prijatelji i kumovi, pa je u crno zavijen baš svaki kućni broj. Prošlog vikenda, kad je čitav svijet pomicao sat unaprijed, kazaljke u Čistoj Velikoj kao da su stale.
- Moj dida imao je sedam sinova i dvije kćeri, od njih 32 unučadi, 75 praunučadi i 18 šukununučadi na dan kad je umro. Od 500 ljudi ovdje nas je 200 iz iste obitelji, Silvana mi je od strica kći, a potrefilo se i da mi je Marin rođak preko druge strane. Ovo što nam se dogodilo šok je za cijelu državu, a kako ne bi bio za misto. A tako sam se dičio njime, jer je bilo za primjer po akcijama, slozi i miru. Evo, imamo čak i sportsku dvoranu koju sami održavamo. Ajde, dogodi se da se netko i posvađa, ali već sutradan si već s njime na piću - priča nam na zidiću ispred marketa Silvanin bratić Zdravko, jedan od rijetkih raspoloženih da išta kaže.
- Kome ste se vi javili - prekida ga nešto mlađi muškarac pitanjem upućenom nama.
- Ne znamo mi ništa, to je stvar policije. Pitajte vi najbolje Renata, ako on kaže može, dobro, a ako kaže ne može, onda ne može - zapovjednički kaže muškarac koji je sa Zdravkom ispijao pivo, a predstavio se kao Marinov bratić.
- Da, ne možemo mi o tome kako je bilo, to je najbolje vidjeti s policijom - složio se sada i Zdravko s kolegom.
Ujakova upozorenja
I tako mi produžimo dalje kroz pusto selo, sve do table na kojoj je prekriženo njegovo ime. Zaklonjeno s nekoliko borova i ograđeno kamenim zidom neposredno prije je groblje. Cvijeće na vijencima na Marinovu i Silvaninu grobu još je svježe. Uokolo gore lampioni, jer na mramor ne stanu. Žena u crnini malo dalje pere grob, mlađi muškarac joj pomaže s vodom kad ponestane u kanti. I ona je Silvanina sestrična, kaže nam s nepovjerenjem. Pitamo za Renata, ali nam ne želi dati njegov broj. Muškarac, također rođak obitelji Šunjerga, predlaže da nazovu treću osobu koja će pitati Renata želi li išta reći. Dvije minute kasnije ta je osoba rekla: Ne.
Policajac Renato Storić, Silvanin brat, i njezin je bratić. Upozoravao je Silvanu da je Tin upao u probleme s drogom, a zbog toga se i sam našao na meti nećaka. Mještani kažu da mu je prijetio, a priča se da je ubilački pohod želio okončati ubojstvom ujaka Renata. Igrom slučaja, Renato je bio taj koji je posumnjao da nešto nije u redu u kući Šunjerginih prošle nedjelje pa pronašao Marinovo tijelo u garaži.
- Svi smo vam mi još u velikom šoku, tko bi se tome mogao nadati - kaže žena koju pitamo kakav su život imali Silvana i Marin.
- Ma za poželjeti. Obje obitelji su bile u Njemačkoj, a ujedno prvi susjedi u Čistoj. Tamo su se mladi i upoznali, ali su odlučili živjeti u Hrvatskoj. Marin se odmah uključio u obranu Hrvatske, prvo u vojsci, onda u specijalnoj policiji u Šibeniku pa u Splitu. Živjeli su dobro i ničega nije nedostajalo. Ma i Tin je bio dobar dečko, ne može se reći. Nikada Silvana nije riječ rekla protiv njega, čak i kad je postalo jasno da je mali u problemu. Sve je ona to držala nekako u sebi, u svoja četiri zida. Uvijek draga i uvijek nasmijana - kaže sestrična.
Mali je imao, dodaje, i više nego što je poželio. To je bio njegov najveći problem.
- Gledajte, obje obitelji bile su imućne. Marinov otac Željko i majka Kristina dugo su radili u Njemačkoj. S druge strane, drugi djed, moj stric Mirko, Silvanin otac je svu zaradu uložio u veliku kuću u Vodicama u kojoj je rentao apartmane. Novac im je dolazio sa svih strana, Silvana je maltene vodila taj najam, pospremala apartmane, a vodila je brigu i o roditeljima. Imali su i lijep maslinik, tamo je Marin Tinu gradio teren za paintball. Ima oko svega toga posla, znate i sami. S druge strane, Marina nije bilo po cijele dane. Nije Split blizu, odeš ujutro i do kasna te nema. Onda dođeš, pitaš najmilije kako su, legneš, pa sutra opet iznova. Svima nam je takav ritam danas. Normalno je da djetetu želiš najbolje, a Silvana i Marin bili su predobri da bi svojemu rekli ne. Osim toga, Tin je bio ljubimac djeda Željka, koji mu je za 18. rođendan poklonio svoj Mercedes, jer je sebi kupio novi. Godinama mu je slao novac za džeparac, a svote nisu bile male. Tin je naprosto imao svega previše - priča rođakinja.
Je li to uzrok što se okrenuo drogi i je li mu droga spalila mozak ili je možda duševno obolio, ona ne zna.
- Zlo je učinio veliko, tko zna što je kadar učiniti još ako ga puste, zato me čudi što Željko kaže da će ga izvući iz zatvora. A kako će ga izvući, pa ubio je dvoje ljudi, oca si i mater, iako je u ovoj našoj državi baš sve moguće. A ona vam je bila duša od žene. A i Marin isto - priča shrvana rođakinja.
Oštre reakcije
Njezin mlađi rođak kaže da je poput ujaka Renata upozorio Silvanu na Tinovo ponašanje.
- Oko Božića je bilo kada sam ga vidio da u kafiću baca petarde. Rekao sam mu da ću mu reći materi kako se ponaša. Nakon toga više me nikada nije pogledao ni riječi sa mnom progovorio. Takav je bio, morao je uvijek biti glavni i praviti probleme po kafićima. Imao je ekipu vršnjaka koja ga je slijedila u svemu, a nisi mu smio prigovoriti ništa. Tko mu išta prigovori, postaje mu smrtni neprijatelj - priča rođak, dodajući da se, osim po kafićima, svašta događalo u kućicama koje su maslinari izgradili da se u njih sklone. Jednu takvu nedaleko imaju i Šunjerge, na putu do tamo Tin je pucao majci u glavu.
Sjeo je u subotnje popodne iza majke u njezin mali Citroën Saxo, a na suvozačko mjesto Ivan Škarić, njegov susjed i najbolji prijatelj. Pozvao ga je mobitelom i tražio da ide s njime. Možda samo zato da ima razloga sjediti iza majke. To mu je bilo bitno, da je ne gleda u oči dok puca. Očev pištolj, koji je ukrao razvalivši sef, bio je pripremljen ispod sjedala. Podigao ga je, prislonio na majčin potiljak i opalio. Jadnica je klonula. Ivan je pobjegao, Tin je sakrio vozilo pa s pištoljem krenuo kući. Došao je do oca, koji je nešto radio u garaži. Ni njega nije mogao gledati u oči. Marin se u jednom trenutku okrenuo i sagnuo, a Tin opalio. Presvukao se, sjeo u Mercedes i otišao na rođendansku zabavu prijatelja Lovre Tabule u obližnje Gaćeleze. Slavljeniku, ali i još jednom maloljetniku, pohvalio se ubojstvima. Pucao je iz pištolja u zrak možda slaveći svoju slobodu.
Način života
Nitko ga nije prijavio policiji. Kažu da mu nisu vjerovali jer su mislili da je pijan i drogiran. Nakon partijanja, u nedjeljno jutro, krenuo je put Zagreba, natočio gorivo u Stankovcima pa u Rakovu Potoku prije glavnoga grada i pobjegao bez plaćanja s obje benzinske postaje. Malo se vozio po Zagrebu, a onda krenuo natrag. U međuvremenu je otkriven njegov strašni zločin i krenula je akcija hvatanja. Pao je u Tribunju u munjevitoj policijskoj akciji. U policiji je priznao sve i detaljno opisao kako je, a i zašto to učinio. Nije mogao podnijeti prigovaranje roditelja na njegov način života.
Fra Josip Grgić, čišćanski župnik, s oltara Svete Ane na nedjeljnoj misi je kroz otvorena vrata vidio kako mjestom jure policijska vozila i vozila hitne medicinske službe pod rotirkama. Znao je da se dogodilo nešto loše, a tek poslije je čuo da se dogodilo nešto strašno.
- Vrlo je teško to objasniti, pogotovo meni koji sam tu došao na službu tek prije šest mjeseci, pa ne poznajem toliko ljude i prilike. Mladića sam vidio možda dvaput i kratko s njime porazgovarao. Gospođu sam znao dobro, jer je pjevala u crkvenom zboru. Za ovih pola godine nisam mogao dobiti dojam da ona ima ikakvih problem. Bila je vrlo mirna, nasmijana i uvijek dobre volje. Što se moralo dogoditi, teško mi je reći - kaže nam fra Josip, koji će svojim nedjeljnim propovijedima nastojati utješiti župljane, iako, kaže, za rane iz ovako velike tragedije nema boljeg lijeka od vremena.
- Od mene je davno Bog digao ruke, zato ja stalno radim ono što ne valja, kad uđemo u klub mi nećemo izać dok ne srušimo sve do temelja - tako je na svojem Facebook profilu pisao ubojica. Njegove su poruke prijeteće, a nastup zastrašujući. Ipak, podršku je imao u desecima svojih prijatelja, koji su mu ujedno bili i obožavatelji. Od 26 fotografija na kojima je pozirao na više od pola buntovno drži podignut srednji prst. Na samo nekoliko fotografija je s prijateljima, a sve ostale je posvetio Mercedesu, motociklu i rotvajleru Zeusu. Koliko god se trudio psa prikazati opasnom zvijeri, Zeus je bio iznimno pitom i dobroćudan.
- Ma možda je on izgledao opasno, ali nikada on ne bi napao. Marin ga je nabavio, strašno ga je volio i dresirao ga je. Kad bih im došla u dvorište, on bi samo dotrčao na maženje, nikako da bi napao - kaže nam rođakinja. Je li Tin i od sebe kapuljačama, palicama i opasnim porukama po društvenim mrežama htio napraviti puno opasnijeg mladića nego što je bio, jer je i način na koji je ubio roditelje bio zapravo kukavički. To smatra i njegov učitelj tjelesnog odgoja te ravnatelj Osnovne škole Čista Velika Marijan Belamarić. Zahvalan je medijima što u prvim danima nisu kucali na njegova vrata. Sad je lakše, iz Splita im je došao tim psihologa za hitne intervencije koji drži predavanje učenicima, a sljedeći tjedan iz šibenskog Centra za socijalnu skrb doći će držati predavanja roditeljima, a sve kako bi se lakše nosili s tragedijom koja ih je snašla. Njemu je vrlo teško jer mu je Tin bio poput djeteta, a s majkom Silvanom je usko surađivao, osam godina, čitavo Tinovo školovanje, jer je bila predstavnica roditelja u Školskom odboru.
- Tin je bio naš najbolji đak bez daljnjega. Ja sam mu predavao tjelesni, mogu reći da nije bio baš sportski tip, ali je zato bio odličan u svim ostalim predmetima, a poseban afinitet je imao za matematiku. Predstavljao je školu na natjecanjima, uvijek bi došao na županijsku razinu i malo bi mu nedostajalo da se probije na regionalnu. Svi smo zbog toga bili jako ponosni na njega. Sve do osmog razreda, tada je prvi put odbio sudjelovanje. Evo, baš me neki dan nazvala njegova učiteljica matematike, koja je sada u mirovini. Ona je tada bila baš povrijeđena, ali on je jednostavno rekao da više ne bi. I nismo ga silili, mislili smo da je možda od puberteta. A do tada, Bože mili, kakvo je to bilo drago dijete. Evo vam za ilustraciju, svi smo čitali “Družbu Pere Kvržice”. Znate za lik Milog Djeteta? Eto, to vam je bio naš Tin. Toliko nasmijan i veseo. Milijun sam ga puta poljubio, onako od dragosti, usput. Baš je bio predivan, dječak kakvog nismo do tada imali - prisjeća se ravnatelj Belamarić.
nova škola Sa svojim peticama Tin je mogao upisati školu koju je htio. Odlučio se za Tehničku - smjer elektrotehnike u Šibeniku.
- Čuo sam da će ponavljati prvi razred, da se nije snašao i da ima problema. Zvao sam Silvanu nekoliko puta i pitao što je, treba li pomoć. Ona bi samo kazala: “Okrenut ćemo mi ploču, ne može to više tako.” Onda su ga prebacili u Prometno-tehničku školu. Razgovarao sam tamo s kolegom ravnateljem. Kaže mi da nije imao nijedan incident, a kamoli tučnjavu, čak da je bio vrlo pristojan. Pa onda gledam sve one njegove sada objavljene fotografije. Vjerujte mi, da nisam vidio da ispod piše Tin Šunjerga, ja ne bih vjerovao da je to on. Je li on dvostruka ličnost? Nisam spavao noćima, stalno o tome razmišljam, razgovaram s kolegama, propitujem, jesmo li nešto propustili primijetiti. Ma ne, on je Milo Dijete, samo ga tako mogu opisati - govori nam šokirani ravnatelj Marijan Belamarić.
Ne može pojmiti što se moralo dogoditi da se tako drastično promijeni dječak pred kojime je bila svijetla budućnost.
- Viđao sam ga na motorima i u tom Mercedesu. Kako su mu očevi roditelji u Njemačkoj, imao je dobar džeparac, predobar. Količine novca s kojim je raspolagao su bile prevelike, činjenica je da je to bilo tako, a onda se otelo kontroli. Kad sam ne zaradi novac, onda i ne zna njegovu vrijednost. Nešto se moralo dogoditi u glavi. Je li od droge ili bolesti? - pita se Tinov nastavnik.
Čitavu osnovnu školu s njim je u razred išao Ivan Škarić, njegov vršnjak kojega je poveo u maslinik, neposredno prije nego što će pucati u majku. Ivan je, otkriva ravnatelj, iz obitelji slabijeg imovnog stanja, koji Tina po tom pitanju nikako nije mogao pratiti i ovaj mu je nedvojbeno bio autoritet i uzor.
- Razmišljam je li Tin s takvim ponašanjem još kome bio uzor. Jest, svima koji nisu imali koliko on. Pretpostavljam da će se sve to utvrditi u policijskoj istrazi. Znate, gledam na sve to kroz svoju djecu, koja su džeparac zarađivala perući stakla na benzinskoj. Ne trebaju raditi u kamenolomu, ali treba ih naučiti koliko je teško zaraditi svaku kunu. Roditelji strašno griješe, jer im djeca kasnije ne cijene ništa, pa ni njih - smatra ravnatelj koji ne zna kako bi drukčije opisao tu drastičnu promjenu koja se dogodila u Tinovoj psihi nego onako kako nam je u dva navrata naglasio - dvostrukom ličnošću.
ljubazan i uljudan Na tom tragu razmišlja i Zdravko Peran, ravnatelj Prometno-tehničke škole, koji nam potvrđuje da Tin tamo nije maturirao.
- Doista se nije moglo ni naslutiti da bi imao kakvih problema. Prema informacijama od nastavnika nije bilo nikakvog devijantnog ponašanja, mladić je bio sasvim normalan. Dapače, izuzetno ljubazan i uljudan prema starijima. Đak je bio sasvim prosječan, nije se ni po čemu isticao - kaže ravnatelj Peran.
U objašnjavanju njegova ponašanja, pa tako i postupka koji je zgrozio Hrvatsku, ključnu riječ imat će psihijatri, koji će tijekom pravosudnog postupka dati mišljenje o tome koliko je na njegovu promjenu ponašanja utjecala droga odnosno možda duševna bolest. Je li mladić proživio kakvu tešku traumu u djetinjstvu koja je u njemu u jednom trenutku oslobodila čudovište? Kako bilo, ono sada u njemu spava.
Šibenski odvjetnik Frano Baica jedina je osoba koja u istražnom zatvoru posjećuje osumnjičenika za teška kaznena djela. Potvrdio nam je da za njegova branjenika, kojemu je dodijeljen po službenoj dužnosti, nije pitao nitko iz obitelji, rodbine ili kruga prijatelja. Kaže nam da mu uvijek djeluje jednako, no kako ga nije poznavao otprije, teško mu je procijeniti je li došlo do nekih promjena u njegovu ponašanju ili je takav oduvijek.
- On iskazuje nekakvo žaljenje, djeluje utučeno, potišteno, tiho, mirno. Možda je to znak nekakve depresije. Ne razgovaramo ni o čemu posebno, jer on ne postavlja baš nikakve zahtjeve niti se zanima za pisanje žalbi na neka rješenja. On je svjestan što je učinio i pomiren je sa sudbinom - kaže odvjetnik Baica.
Odvjetnik smatra da je sabran, da mu je svijest prisutna kao i da je svjestan težine djela. Nije spominjao roditelje niti je pitao za sahranu.
Još dijete - Stekao sam dojam da mu je dosta teško o tome govoriti, da o tome zapravo ne želi razgovarati, da ga je, u neku ruku, sram. Kad kažem da nije pitao za sahranu, ne bih rekao da ga za to nije briga, odnosno da je hladnokrvan, nego mislim da mu je to sve veliki stres. Bez obzira na to što je učinio, on ipak ima samo 19 godina, koje je napunio prije nekoliko mjeseci. On jest formalno punoljetan, ali kako muškarci kasnije sazrijevaju, on je ne neki način još dijete. On ne razumije postupak koji je pred njim, ja mu to pokušavam pojasniti, ali njega to nije briga jer je potišten i rezigniran. U tom stanju pomirenosti vas i ne zanima što se oko vas događa. Ima tu kajanja, ali ne može on sad vratiti vrijeme unatrag - kaže odvjetnik kojemu su poznati ubojičini motivi.
- Roditelji su ga psihički pritiskali. On je to doživio kao pritisak. Tko god nešto učini, ima neki motiv i neke svoje razloge, druga je stvar jesu li oni opravdani, to je na sudu da ocijeni. U svakom slučaju, ovo je strašna tragedija. Uništio je život sebi i svojoj obitelji, kao i svima oko sebe. To je suština. Bez obzira na to kako sud presudio, ovo je nešto što će obilježiti njegov život.
Kakvo je njegovo stanje svijesti, je li duševno bolestan te u kakvom je stanju bio kad je počinio zlodjelo, utvrdit će, ponavlja odvjetnik, vještaci psihijatrijske struke, što će sasvim sigurno naložiti tužitelj, s obzirom na to da je u ovakvim slučajevima to pravilo.
Odvjetnik Frano Baica i sam se na neki način mora nositi s teretom svog branjenika. Priznaje da ga znanci na ulici pitaju kako može braniti takvu osobu i takva zlodjela.
- Ja im kažem, ne branim ja ni osobu ni djelo, ja samo sudjelujem u postupku da bi omogućio da mu se izrekne pravična sankcija. On ima pravo na pravično suđenje, bez odvjetnika ne bi mu bilo moguće ni suditi. Moja je uloga da osiguram da sud provede zakoniti postupak, da se može izreći presuda, kakva god ona bila. Uostalom, kad se spominje obrana, teško je takvo djelo uopće i braniti. Kad ga čovjek ne može pojmiti, kako će ga tek braniti - kaže Tinov odvjetnik.
U kojem smjeru bi se sve moglo odvijati, on još ne zna jer je postupak u vrlo ranoj fazi.
- Za sada državni odvjetnik ima stav da se radi o dvostrukom teškom ubojstvu. Provodi se istraga i druge radnje kako bi se prikupile sve činjenice na temelju kojih će on podnijeti optužnicu. Što ćemo imati na kraju postupka, teško je sada reći, jer će to ovisiti upravo o činjenicama koje se sada utvrđuju - kaže odvjetnik Frano Baica.