Agencija za zaštitu osobnih podataka u prošloj je godini zaprimila 70-ak zahtjeva za zaštitu prava i u gotovo svim slučajevima utvrđena je povreda prava, budući da podaci o korisniku usluge nisu bili točni i potpuni – odgovoreno nam je na upit o tome koliko godišnje zabilježe slučajeva prijevare kod ugovaranja telekomunikacijskih usluga preko interneta, piše Slobodna Dalmacija.
Prije nekoliko dana u razgovoru za "Slobodnu" Tajana Galić-Marković iz Splita, čija je priča samo jedna u nizu sličnih priča koje se redovito pojavljuju u medijima, ispričala je svoja iskustva s krađom osobnih podataka.
Riječ je o tome da je nepoznata osoba, koristeći fotokopiju njezine osobne iskaznice koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila i nevažeća, preko web-shopa sklopio dva ugovora o pretplati i kupio dva skupa uređaja. Roba je isporučena na adresu u Zagrebu, kamo su slani i računi, pa tako naša sugovornica nije imala pojma o tome da je sklopila ugovore sve dok joj račun nije ovršen.
Kada su u pitanju slučajevi prijavljeni Agenciji, uglavnom se odnose na slična sklapanja ugovora s teleoperatorima.
– Propusti su utvrđeni prilikom sklapanja ugovora i prodaje izvan poslovnih prostorija (ugovori na daljinu), dok se u nekoliko slučajeva radilo i o sklapanju ugovora na prodajnome mjestu – objašnjavaju u Agenciji.
Još je gora činjenica da se od ovakvih prijevara građani teško mogu zaštititi, budući da se kopija osobne iskaznice od njih traži u cijelom nizu situacija, a Zakon o zaštiti osobnih podataka određuje jedino da ih se treba upoznati sa svrhom prikupljanja podataka. Jednako tako zabranjuje onome tko ih prikuplja da ih dalje dijeli.
Kopiju osobne iskaznice tako će od vas tražiti banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, teleoperatori i razne druge tvrtke prilikom sklapanja bilo kakvog poslovnog odnosa.
Problem nastaje kada se poslovi mogu sklopiti preko interneta, pa se tako ne utvrđuje istovjetnost osobe koja sklapa ugovor s podacima iz osobne iskaznice koju prilaže.
Jednom kada je takav ugovor sklopljen, odnosno kada dug dođe na naplatu osobi čiji su podaci zloupotrijebljeni, počinje noćna mora. Teleoperatori, primjerice, sve takve naplate prepuštaju specijaliziranim tvrtkama, dakle, formalno s dugom više nemaju nikakve veze.
Sustav ovrhe je takav da osoba protiv koje se vodi za nju ne mora ni doznati sve dok ne postane pravomoćna. Dodatni je problem isporuka ugovorene robe: ona se ne bi smjela izvršiti a da je naručitelj ne primi osobno uz predočenje osobnih dokumenata. No, sve donedavno mjesto isporuke moglo se izmijeniti telefonskim pozivom s broja koji je naveden kao kontaktni u narudžbi, a činjenica da je toliko mnogo prevarenih govori u prilog tome da se pri isporuci ne poštuje pravilo u utvrđivanju identiteta primatelja.
Osoba koja je pokradena može pokrenuti pravni spor, no to ne odgađa ovrhu, a i sam spor u pravilu će na našim sudovima trajati godinama.
Kako to sve izgleda u stvarnosti, objašnjava Branko Dragičević iz Splita, koji je prošao sličnu dramu. Jednog dana nazvali su ga iz tvrtke koja se bavi naplatom potraživanja kako bi ga upozorili na neplaćene račune za mobitele koje nikad nije ni ugovorio.
– Na moje ime ugovorene su dvije pretplate i kupljena dva skupa aparata, a stradao je i moj prijatelj i njegova supruga. Na njegov račun kupljena su četiri uređaja s pretplatama, a na račun njegove supruge dva uređaja i pretplate – podsjeća se Dragičević.
Uslijedila je prepiska s teleoperatorom, koji je odbio svaku odgovornost iako su pretplate sklopljene u Rijeci, a Branko Dragičević živi u Splitu.
Priložio je kopiju svoje stvarne iskaznice iz koje je bilo vidljivo da se podaci na kopiji s kojom se sklopljen ugovor ne podudaraju – vjerojatno je bila riječ o fotošopiranoj fotografiji kopije tko zna čije osobne iskaznice.
Ugovori su svejedno sklopljeni, a roba isporučena, također u Rijeci.
– Uslijedila je prijava policiji i Državnom odvjetništvu, pa je na koncu taj prevarant i pronađen i uhićen, a policija je zaplijenila čak 65 uređaja koje je kupio falsificirajući podatke na sličan način i potom ih preprodao preko oglasnika. Dakle, nismo stradali samo mi, nego i ljudi koji su kupili te uređaje.
Jedini podatak koji je odgovarao stvarnim podacima bio je OIB. Njegov primjer pokazuje i koliko je lako pronaći nečiji OIB: u njegovu slučaju bio je objavljen na internetskim stranicama jedne udruge čiji je član.
Na koncu, Dragičević je uspio zaustaviti naplatu duga koji nije ni skrivio, no stres koji je morao proći ne zaboravlja lako. Pokrenuo je stoga tužbu protiv operatora i traži novčanu naknadu, piše Slobodna Dalmacija.