Tko je napao Rakitića i njegovu obitelj? Ovih osam činjenica govori nam - nitko!

Asphodelus albus, u narodu poznata kao volovski rep, zlatni korijen ili asfodel, samonikla je jestiva biljka iz porodice ljiljana, nježnog bijelog cvijeta i velikog gomolja koji se u Europi, prije dolaska krumpira, navelike koristio u prehrani.

U dijalektu otoka Ugljana Asphodelus albus zovu čeprlja, a koliko je te biljke nekada raslo na otoku, dovoljno govori podatak da je po njoj naziv dobila i jedna od najljepših ugljanskih uvala – Čeprljanda.

A za Čeprljandu ste sigurno čuli, ako ne zbog volovskog repa i narodnih recepata za njegovu pripremu, onda zbog Ivana Rakitića koji se prije mjesec dana odmarao u njoj, piše Slobodna Dalmacija.

Popularni hrvatski nogometni reprezentativac i zvijezda velike Barcelone, nakon preranog ispadanja "vatrenih" s Europskog prvenstva, u mirnu uvalu egzotičnog imena stigao je s obitelji krajem lipnja na zasluženi godišnji odmor.

Smjestio se u vilu "Mariju", raskošno obnovljenu kuću od 350 četvornih metara, samo nekoliko metara udaljenu od mora, ograđenu visokim kamenim zidom i prostranim vrtom s čempresima i palmama koje su mu jamčile privatnost.

Uz suprugu Raquel Mauri, kćerkicu Altheu, koja je upravo bila navršila tri godine, i tek dva mjeseca staru djevojčicu Adaru, u vilu izgrađenu 1925. došli su i Raquelini roditelji.

Naš fotoreporter Luka Gerlanc u četvrtak 30. lipnja prvi je uspio snimiti Rakitiće kako uživaju u ljetnoj rezidenciji. Turistička zajednica Ugljana na svojim je Facebook stranicama poželjela ugodan boravak obitelji Rakitić na otoku, a mještani su bili ponosni na činjenicu da jedna naša svjetska sportska zvijezda ljetuje u njihovu malome mistu.

Sve je izgledalo kao iz "pi-ar" bajke, a onda se dogodio petak i strašna vijest koja je za nekoliko minuta obišla cijelu zemaljsku kuglu.

"U petak oko 13 sati na otok je stigla skupina od šest mladića koji su se uputili ispred vile. Odmah po dolasku počeli su kuću gađati kamenjem i pritom su porazbijali sve prozore i vrata. U tom trenutku u kući je bio Rakitić s obitelji. Nakon što su sve porazbijali pobjegli su u nepoznatom smjeru. S razlogom uspaničeni Rakitić odmah je reagirao i u roku od pola sata gliserom napustio otok. Mještani koji su za Dnevnik.hr prepričali ovaj sramotni incident kažu da je situacija bila dramatična jer su čuli kad je jedan od huligana pozivao ostale da provale u kuću"...

Ljetna idila naglo je prekinuta. Palo je nebo na zemlju. Dogodilo se nasilje, mučki napad nepoznatih počinitelja na našeg proslavljenog reprezentativca, u kući gdje je boravio s obitelji, u kojoj se još nije stigao ni raspakirati...

Sutradan, u subotu ujutro, u Čeprljandi je bilo više novinara nego turista. Tko je to učinio? Zašto? Tko su ti huligani? Ima li svjedoka? Jesu li mogli nekoga ubiti? Što kažu susjedi? Što načelnik općine? Ministar turizma se javno ispričava Rakitiću zbog incidenta. Spontano se pokreće Facebook stranica podrške Rakitiću na kojoj nacija moli našeg reprezentativca za oprost.

"To su napravili divljaci, neprijatelji Hrvatske, a mi tebe volimo", nižu se poruke.

Dežurni nacionalni dušebrižnici pitaju se je li to nastavak huliganskih nereda s tribina iz Francuske? "Ne znam što nam još treba da se uhvatimo u koštac s ovakvim terorizmom, vandalizmom, huliganstvom. Mi se bojimo to nazvati pravim imenom. Ne usudimo se ući u definitivnu borbu protiv toga. Te smo ljude do jučer nazivali uličnim herojima. Ovo je zadnja poruka svima nama da se osvijestimo i izađemo iz svojih čahura i da stanemo na kraj tome", grmio je nogometni izbornik Ante Čačić.

Nacija je na nogama. Opet je napadnut simbol hrvatskog zajedništva. Kakvi smo mi to ljudi kad kamenujemo najbolje među nama? Zašto su Hrvati toliki sadomazohisti? Tko stoji iza ovog nasilja? Kome to ide u prilog? Zdravku Mamiću i HNS-u? Neprijateljima reprezentacije? Zašto se ne provodi zakon o navijačima? Stoje li navijači uopće iza toga ili obični "huligani"? Pardon, huligani i teroristi. Ili psihički bolesnici? Možda neki odlutali iz bolnice na Ugljanu? Je li ovo naznaka armagedona...

Negdje ispod te silne šume visokoparnih pitanja i paranoidnih gluposti u kojima se odgonetao "hrvatski barbarogenij", novinari su s terena počeli slati zanimljive informacije. Od početne, zastrašujuće priče o kamenovanju, stvari su počele poprimati drukčije obrise. Vrlo brzo pokazalo se da prva informacija puštena u javnost gotovo u cijelosti nije bila istinita. Osim nekoliko činjenica predstavljenih u potpuno iskrivljenom kontekstu, sve drugo je ubrzo demantirano.

Prvo, iako je takozvani napad izveden u pola bijelog dana, šest huligana i njihov navodni "desant" u Čeprljandu nitko nije vidio. Ni Rakitićevi, ni prvi susjedi, ni itko u uvali koja broji pedesetak kuća.

Drugo, ni jedan prozor na vili "Marija" nije bio razbijen. Prozor, stakla, škure, vrata, u prizemlju i na katu, sve je bilo na svom mjestu, bez ogrebotine. Razbijeno je jedino jedno ukrasno staklo na trijemu u vrtu vile. Taj trijem, pod kojim je biljar i jedan ladanjski stol, udaljen je od kuće nekih šest-sedam metara, a s prednje i stražnje strane zatvara ga niz od šest arkada. Kad se gleda s morske strane, četiri od šest arkada na tom "zimskom vrtu" zatvorene su velikim plohama kaljenog stakla. Otvorene su samo dvije srednje arkade. U "kamenovanju" je razbijeno staklo na drugoj arkadi s lijeve strane, dimenzija oko metar za metar.

Treće, u trijemu je kao corpus delicti pronađen jedan jedini kamen koji je po svojim morfološkim obilježjima i dimenzijama potpuno različit od kamenja koje se može pronaći u okolici kuće. Takvog kamenja nema ni uz more, ni prema susjedima, ni iza vile. Sličnog kamenja ili kamena takvih dimenzija i oblika naprosto nema nigdje u blizini vile "Marija". Štoviše, policija je utvrdila da jedan jedini kamen koji je pao pod trijem vile i najvjerojatnije razbio staklo, po svom izgledu odgovara jednom od stotina vrlo sličnih ukrasnih kamenja iz vrta same vile. To upućuje na mogućnost da kamen koji je razbio staklo nije doletio izvan zidova vile, nego da je napadač koristio kamen iz vrta, odnosno da je bio u vrtu.

Četvrto, sustav nadzora, desetak videokamera postavljenih na trijem i uglove kuće, nije bio u funkciji, tako da policija nema snimku koja bi mogla pomoći u otkrivanju počinitelja.

Peto, načelnik općine Preko Karlo Novoselić, podrijetlom baš iz Čeprljande, stigao je na mjesto događaja prije policije, ali u vili nije zatekao Rakitića. Niti pola sata od "kamenovanja" kuće u kojoj je boravio s obitelji, Rakitić je otišao u obližnju pizzeriju "Cima", gdje je sjedio na piću sa svojim reprezentativnim kolegom Danijelom Prnjićem, zetom i još trojicom prijatelja. Načelniku Novoseliću je to bilo malo čudno. Ako se već dogodio takav vandalski napad, neobično mu je bilo da netko kojem je ugrožena sigurnost obitelji nije u tom trenutku uz njih i čeka policiju da ih zaštiti i napravi očevid. Novoselić je došao u "Cimu" kod Rakitića točno kad i policija, koja je s njima tada obavila prvi i, čini se, jedini razgovor.

Šesto, kamen kojim je razbijeno staklo teži oko dva, moguće i više kilograma, dimenzija je nekih 25 puta 25 centimetara. Staklo koje je kamen razbio od vanjskog je zida vile s morske strane udaljeno više od deset metara. Zid je na tome mjestu visok više od metra i pol. Sve to upućuje na zaključak da se takvim kamenom izvana nije mogao nabaciti neki klinac. Vjerojatnije je da je to mogao napraviti snažan odrasli čovjek ili netko iz vrta, ali tog nekog nitko nije vidio ni snimio jer kamere nisu radile.

Nisu prošla ni dva dana od napada na vilu "Marija" a Zadrom su se počele kotrljati raznorazne priče i fantastične interpretacije događaja u Čeprljandi. Jedna od njih govorila je da su Rakitić i Pranjić večer prije incidenta viđeni u dobrom raspoloženju u jednom lokalu u Lukoranu. Navodno su se zabavljali do dugo u noć i došli su kućama tek sutradan kasno ujutro.

Glasina nadalje kaže da se to nije svidjelo Rakitićevoj supruzi, koja je kod kuće ostala s dvoje malodobne djece i roditeljima, pa je između njih zaiskrilo, a posljedica toga je razbijeno staklo u zimskom vrtu. No, opet, ako se i zbog razmirica mladog bračnog para možda razbilo staklo, pa što onda! Zašto bi od svega toga radili cirkus, zašto bi alarmirali policiju, medije...

Takva priča naprosto nema smisla. Najlogičnije, dakle, ostaje napad, vandalizam, kako hoćete, s nepoznatim motivom i počiniteljem, oko kojega se opet pletu različite priče.

Kao, primjerice, priča da je napad počinio neki odlutali pacijent Psihijatrijske bolnice. Na Ugljanu, nažalost, nije rijetkost da neki pacijenti iz "duševne ustanove" otvorenog tipa odlutaju otokom, ali u ovom slučaju to podrazumijeva da je taj neki "luđak" informaciju o Rakitiću u Čeprljandi dobio preko internetskih portala ili dnevnih novina koje, poznato je, u takvim bolnicama poslužuju uz doručak, a potom se pješice ravno uputio prema uvali na drugoj strani otoka koja je od bolnice udaljena neka tri kilometra. Onda je pronašao kuću i napravio što je napravio tako da ga nitko nije vidio. Luđe od takvog pothvata samo je um onoga koji je takvu tezu plasirao u javnost...

Nije nam bilo druge nego krenuti na Ugljan, u Čeprljandu, i pokušati razjasniti što se i kako uistinu dogodilo tog petka poslijepodne. Policija, naime, gotovo mjesec dana od događaja nema ni počinitelja ni sumnjivca. Sve što zasad ima jest jedan kamen, babulj, kojim je navodno razbijeno staklo. Zašto "navodno", objasnit ćemo poslije.

Vila "Marija" u vlasništvu je mađarskog poduzetnika Lorinca Meszarosa, od početka ove godine suvlasnika NK Osijek. Ulogu Rakitićeva domaćina na Ugljanu imao je Ivan Meštrović, predsjednik NK Osijek, čiji je djed još prije četrdesetak godina podignuo vikendicu na otoku. Zbog toga ga na Ugljanu gotovo svi znaju, smatraju ga domaćim jer gotovo pola godine provede na otoku. Htjeli smo razgovarati s njim, ali na naše pozive nije odgovarao.

Tijekom našeg obilaska Čeprljande vila "Marija" bila je puna gostiju iz Mađarske. Pokušavali smo diskretno snimiti mjesto na trijemu (zimskom vrtu) gdje je do prije mjesec dana stajalo razbijeno staklo i sigurnosne kamere. No, gosti su nas primijetili, prišli su fotoreporteru Luki i unijeli mu se u lice. Luka je izvadio novinarsku iskaznicu i objasnio da ne snimamo goste vile, nego objekt do nje, na koji je bačen kamen prije mjesec dana. Prijatelji su uspjeli primiriti uznemirenoga gosta, a mi smo nastavili dalje, s malo uspjeha.

Prvi susjedi vile "Marija", na broju 6 u Ulici dr. Marijana Karlovića, čijoj je obitelji nekada pripadala vila "Marija", nisu kod kuće. Dvorišna vrata su zatvorena, a ispred kuće na plaži sunčaju se gosti. Drugi susjedi, desno od vile "Marija", na kućnom broju 9, također nisu tu. Kuću su prepustili gostima koji se odmaraju u hladu na verandi. Odlazimo preko puta uvale, do pizzerije "Cima" u kojoj je Rakitić često navraćao dok je bio u Čeprljandi.

– Ajme, novinari! Opet zbog Rakitića – hvata se za glavu simpatična mlada konobarica.

Kaže nam kako u vrijeme incidenta nije radila jer je još bila u Splitu, gdje studira pravo. Potvrđuje nam naša saznanja da Rakitić nije tog dana "u panici pobjegao s otoka", nego je tri-četiri sata nakon incidenta mirno otišao i usput podijelio desetke autograma okupljenim klincima i gostima.

– Koliko sam ja čula, on taj dan nije pokazivao uznemirenost ili nervozu zbog napada. Otišao je odavde mirno – veli.

Bolje ne prolazimo ni kod starijih mještana, čim čuju da smo novinari i da smo došli zbog Rakitića, šalju nas u neku stvar, ne žele ništa govoriti.

– Pustite nas i njega na miru. Ovo je mirno misto. Nemojte izmišljati stvari – dovikuju nam na odlasku.

S reputacijom i imidžem stvorenim u javnosti zbog potpuno iskrivljenog izvještavanja o incidentu s Rakitićem, uistinu nije ugodno bilo biti novinar na Ugljanu. Nepoželjni ste na svakom koraku, svi vas sumnjičavo gledaju i vrte glavom. Jedan nam je u Lukoranu mrtav-hladan rekao kako su kamen na kuću bacili novinari, kako bi imali o čemu pisati. To, naravno, ne drži vodu. Kolege koji su tih dana obilazili Rakitića, mahom reporteri iz poznatih domaćih revija, dolazili su u Čeprljandu po izravnom dogovoru s Rakitićem. Nitko mu nije prišao bez njegova znanja.

Prvotno plasirane priče o huliganima, kamenovanju i bijegu, na otoku se svi groze. Mještani su bili toliko ogorčeni medijskim kontekstom stvorenim oko napada na vilu "Marija" da su lokalni genijalci u Čeprljandi, samo koji dan nakon što ih je Rakitić napustio, a novinari zaposjeli, izradili majice s natpisom "Rakitić – svakog gosta tri dana dosta".

Majice su ubrzo postale otočni hit, ali Rakitić je već tada bio na drugoj strani Zadarskog kanala, u Punta Skali, u raskošnom hotelu s pet zvjezdica, odakle je na Instagramu zajedno sa suprugom uputio sada već legendarnu poruku: "Nitko nam ne može uzeti osmijeh."

I taj izbor nove lokacije za ljetovanje, zatvoreni turistički resort u Petrčanima, opet je zlim jezicima dao povod da zaključe kako je to dokaz da je između Rakitića i supruge zaiskrilo zbog njegovih burnih izlazaka. Žena ga u all inclusive hotelu, vele, može imati "pod kontrolom", a da je popularni Raketa živ momak bećarskog potencijala, pokazao je i ovoga kao i prošlih ljeta kad je boravio u Dalmaciji, brojnim statusima i fotografijama na društvenim mrežama snimljenima u društvu raznoraznih prijatelja i "prijatelja" u noćnim izlascima...

Zanimljivo, premda se od incidenta do danas Rakitić desetak puta oglašavao preko društvenih mreža zajedno sa svojom atraktivnom suprugom, ni jednom, ni u jednom mediju, nije ništa rekao u vezi s incidentom u Čeprljandi. Ni jednom mediju nije izravno rekao što se tamo dogodilo, nikome nije javno opisao što je proživio tog petka. Sve što smo doznali o njegovim reakcijama, bile su riječi prenesene iz druge ili treće ruke.

Spuštamo se u Lukoran, tražimo lokal u kojem su Rakitić i Pranjić navodno proveli žestoku noć.

– U Velom Lukoranu imaš "Kristinu", konobu "Makara" i tzv. društveni dom. Njega odmah otpiši. Koliko znam, bio je u "Makari" i "Kristini", ali da se je lumpovalo, nije mi poznato. Bio je i u "Vale" u Preku, dva puta na večeri u marini u Sutomišćici, ali u Lokoranu, stvarno ne znam. U Mali Lukoran ne moraš ni ići jer tamo nema takvog mjesta – usmjerava nas naš otočni pouzdani izvor.

– Molim vas, samo nemojte grubo pisat. Dosta su nas po medijima razvlačili, a nitko ne zna što se zapravo dogodilo – počinje svoju priču Slaven, vlasnik konobe "Makara" na lukoranskoj rivi.

Slaven nam kazuje kako je dobar prijatelj s Ivanom Meštrovićem koji bio zaslužan za dolazak Rakitića na Ugljan. Godinama se, napominje, znaju. Večer prije incidenta u njegovoj su konobi stvarno bili Rakitić i Meštrović.

– Popili smo dva pića i oni su oko sedam-osam uri otišli. Nikakvih zabava nije bilo – uvjerava nas Slaven.

Za Rakitića ima samo riječi hvale.

– Pristojan, ugodan, dobar, poželija bi ga za zeta – smije se.

"Kristina" je zatvorena, valjda radi samo navečer, a naš pouzdani izvor tvrdi da se Rakitić u njoj pojavio samo jednom, i to nakratko. Nigdje ne nailazimo potvrdu za priču o "žestokom tulumu u Lukoranu", a kako nismo paranoični da smo upali u neku otočnu urotu, nastavljamo za Preko.

Kad smo krenuli na otok, htjeli smo provjeriti tri ključne stvari koje smo dobili kao pouzdane, ali neslužbene informacije. Prvo, da je kamen koji je razbio ukrasno staklo na trijemu zapravo ukrasni kamen iz vrta vile.

Drugo, da je Rakitić večer prije bio s Pranjićem na tulumu koji je završio poslijepodnevnom svađom između supružnika. Treće, da je policija razgovarala s desecima osoba, ali da ni jedna nije vidjela ništa sumnjivo.

U zgradi Općine Preko tražimo mladoga načelnika Karla Novoselića. Bez najave, u kratkim hlačama, kucamo na vrata njegove kancelarije.

– Novinari? Ajme, imam dogovor... Rakitić? Ala, može, sidite deset minuti.

Načelnik Novoselić je odmah na početku razgovora potvrdio sve naše sumnje u medijsku interpretaciju napada, a i za ono što je iz policijskih krugova došlo do nas rekao je da mu je poznato.

Nakon nekoliko rečenica shvaćamo da se u ovoj našoj maloj novinarskoj istrazi, u nemogućnosti da razgovaramo sa samim Rakitićem, pred nama pojavio "krunski svjedok" događaja. Novoselić je, naime, bio prisutan kod jedinog razgovora Rakitića s policijom i odmah nakon toga je, zajedno s Rakitićem i policijom, obišao mjesto događaja.

– Bilo je oko 15.10, vraćao sam iz Mulina (mjesta na Ugljanu, nedaleko od Čeprljande, op.a.) kad me nazvao Ante Jerolimov, bivši načelnik Preka. Pitao me znam li tko je u Čeprljandi. "Znam tko je, Rakitić", odgovorim. "Razbijena su mu sva stakla na kući, danas, prije pol sata", kaže mi. "Nemoguće, usred bijela dana!" Odmah sam krenuo u Čeprljandu, ispred vile "Marija" sam bio prije policije koja je došla oko 15.20.

Kako je izgledala vila? Jesu li se vidjeli tragovi "kamenovanja"?

– Izvana se ništa nije vidjelo. Prošli smo okolo zid, došli smo do vrata, ali nitko nije otvarao. Od susjeda smo doznali da je Rakitić u pizzeriji "Cima" s prijateljima. To mi je bilo neobično. Da sam ja prvi put došao u neko mjesto i da je netko napao kuću ili mene u kojoj sam s obitelji... Bilo mi je neobično što nije bio uz obitelj, nego u pizzeriji s Pranjićem.

Je li Pranjić bio Rakitićev gost u vili "Marija"?

– Ne znam, mislim da nije. Kad smo mi, policija i ja, došli u "Cimu", zatekli smo Rakitića u društvu Pranjića, punca i trojice prijatelja. Nitko od njih nije izgledao uznemireno ili uzbuđeno zbog napada. Policija je tada razgovarala s Rakitićem, bili su to momci iz policijske postaje na otoku.

Znači da ste čuli što je Rakitić rekao policiji? Kako im je opisao napad?

– Rekao je da su svi bili za stolom na ručku unutar vile kad su oko 14.30 izvana čuli neki lom. Nitko od obitelji u tom trenutku nije bio izvan kuće. Rekao je da je izišao vani, obišao vrt i trijem gdje je pronašao kamen i razbijeno staklo. Nikoga, rekao je, nije vidio.

Je li policija razgovarala sa susjedima? Jesu li oni nekoga vidjeli?

– Susjeda na broju 6 bila je na plaži s četveromjesečnom bebom. Kaže da je u jednom trenutku čula zvuk kao da je pao suncobran, ali nikoga nije vidjela. Ni drugi susjedi, s desne strane kuće na broju 9, koji su u vrijeme događaja bili na verandi, nisu nikoga vidjeli, niti su išta čuli. Što je vrlo zanimljivo jer je njihova veranda sigurno dva metra uzdignutija od dvorišta vile "Marija" i sve što se tamo događa vide kao na dlanu. Osim toga, sve tri kuće su u nizu i povezuje ih jedan put s morske strane. Ako je napad došao s mora, taj neko je morao proći tim putem.

Što je bilo nakon razgovora u "Cimi"?

– Svi zajedno, Rakitić, njegovi gosti, policija i ja, otišli smo do kuće, da vidimo što se tamo dogodilo. Kuća je bila neoštećena, ali u trijemu, udaljenom šest-sedam metara od kuće, pronašli smo razbijeno staklo. Ono je inače bilo postavljeno s vanjske strane arkade. Kamen je od tog mjesta bio udaljen možda metar, a uokolo su bili sitni komadi stakla. Naime, riječ je bila o kaljenom staklu debelom najmanje dva centimetra i velikom možda metar puta metar, koje se razbilo kao sekurit, u tisuće komadića.

Što je policija učinila?

– Bilo mi je čudno da policija nije slikala mjesto događaja. Kamen i staklo ostali su na podu. Policija je krenula razgovarati s ukućanima. U to je vrijeme u vilu došao i Ivan Meštrović, Rakitićev domaćin.

Kako je Meštrović doznao za incident?

– On je izgleda prvi doznao. Njega je nazvao Rakitić odmah nakon što se to dogodilo. Meštrović je u tom trenutku bio na ronjenju kod Saharuna na Dugom otoku. Kad je dobio Rakitićev poziv, nazvao je Jerolimova kojeg otprije zna, a Jerolimov mene. Meštrović je došao gliserom za 40-ak minuta. Mislim da je on obavijestio i policiju.

Jerolimov vam je rekao da su sva stakla na kući razbijena, što nije bilo točno. Kako se ta kriva informacija, kao gruda snijega, zakotrljala u vandalski desant šestorice huligana i masovno kamenovanje?

– Stvarno ne znam kako je ta informacija došlo do medija, i to u Zagrebu. I s kim su to oni u mjestu razgovarali. Te tobože huligane nitko nije vidio, a od kamenovanja je pronađen samo jedan kamen.

I to ukrasni kamen iz vrta vile?

– Da. Meni je taj kamen izgledao kao kamen iz mocire. Unutar vrta ima na stotine takvih sličnih ukrasnih kamenova, a uokolo vile nema ni jedna mocira. To je bio kamen od nekih 25 puta 25 centimetara, težak oko dva kila. Čist, kao da je opran, baš ukrasni kamen. Takav kamen nije lako izvana baciti i razbiti staklo debelo dva centimetra. Ili je netko ušao u vrt pa razbio staklo iz dišpeta, ne znam...

Što je policija napravila s tim kamenom?

– Ništa, sve je tog petka tako ostavila. Sutradan ujutro, kada su iz Zadra došli policijski inspektori na očevid, ja sam već bio kod vile, ali ni stakla ni kamena nije bilo.

Što se dogodilo?

– Čistačica je staklo pomela, a kamen vratila u vrt.

Policija, kažete, nije napravila fotografije, a čistačica je pomela mjesto događaja prije očevida?!

– Koliko sam ja vidio, a bio sam tu u petak i u subotu ujutro, policija nije fotografirala mjesto događaja. U petak nije, jer su to bili pozornici s otoka, a u subotu nisu imali što slikati jer je čistačica sve počistila. Policajac je pitao čistačicu gdje je kamen, a ona mu je rekla da ga je vratila u vrt i da ne zna točno koji je. Onda je nakon 10-15 minuta donijela jedan na stol i rekla: "Evo, to je taj, sto posto."

Što je bilo s Rakitićevom obitelji, kako su donijeli odluku da odu iz Čeprljande?

– Nakon razgovora s policijom Rakitić je razgovarao s Ivanom Meštrovićem. On ga je nagovarao da ostane, ja sam također u ime Općine tražio da ostanu, umirivali smo situaciju, predlagali da, ako treba, pošaljemo policijske patrole oko kuće. Ali Rakitić je rekao da mu se žena previše boji i da se prestrašila zbog djece. Dva-tri puta je pokušao razgovarati s njom, onda je nazvao svog kuma u Splitu i nakon toga odlučio otići. Moram reći da mi ni Rakitićeva supruga nije izgledala uplašeno, kao ni njezini roditelji. Nitko zapravo od Rakitićeve pratnje nije izgledao uplašeno. On sam mi je rekao da želi ostati, ali nije htio protiv volje supruge.

Ako nije bio kod Rakitića, znate li kod koga je odsjeo Pranjić?

– Stvarno ne znam.

Je li točno da su Rakitiće s otoka ispratili zaštitari?

– Me ne, ni govora. Meštrović je organizirao njihov odlazak. Nazvao je neke ljude koji su došli gliserom gumenjakom u koji su se svi ukrcali. Mediji su prenijeli da su pobjegli s otoka uz pratnju zaštitara pola sata nakon incidenta. To nije točno, otišli su između šest i sedam sati, a napad se dogodio oko 14.30, bez zaštitara i panike. Naprotiv, Rakitić se pola sata opraštao s mještanima, djecom i gostima. Stvarno je sjajan momak. Njemu je bilo žao otići. Kazao mi je: "Tek sam došao, a moram ići." Rekao mi je da mu nije jasno tko bi to mogao i zašto napraviti jer se nikome nije zamjerio. U jednom trenutku Meštrović je rekao policiji da je to možda bio napad na njega, odnosno na njegovu imovinu, a ne Rakitića. Ma sve smo opcije htjeli uključiti da pomognemo policiji, ali nije dalo rezultata...

Jeste li zbog incidenta i negativnog medijskog odjeka imali kakvih problema, jesu li vas možda zaobišli neki najavljeni gosti?

– Koliko znam, ništa se negativno nije dogodilo. Sezona je dobra, nema nikakvih otkazivanja. Ljudi, naravno, dolaze i komentiraju što se to dogodilo, pričaju se razne priče, pa i ova da su njih dvojica, Rakitić i Pranjić, bili večer prije u noćnom izlasku, i da je staklo razbijeno kamenom unutar kuće, ali ako je tako, zašto bi od toga radili predstavu. Meni je nemoguće prihvatiti da se jedan takav smišljeni napad dogodio na Ugljanu. U to nitko ovdje ne vjeruje. Govore da je to djelo nekog luđaka, ne znam. Mi smo mali, mirni otok, na koji se ljudi dolaze odmoriti. Žao mi je jedino što se Rakitić, kad je već slao poruke nakon odlaska po društvenim mrežama, makar jednom riječju nije spomenuo nas, jer ovdje je na svakom koraku bio iskreno i odlično dočekan.

Tako je, prema tvrdnjama načelnika Novoselića, Rakitić napustio Ugljan. Od incidenta, dodaje, njegova mala turistička zajednica nije pretrpjela nikakvu štetu. I negativna reklama je ipak reklama, govori Novoselić, koji sa simpatijama gleda i na majice s natpisima koje su osvanule po Ugljanu, kao i na urnebesno duhovit filmić objavljen na YouTubeu koji čuvenu scenu iz filma "Hitler – konačan pad" – kada se sumanuti Führer u berlinskom bunkeru razračunava sa svojim generalima – parodira kao okršaj Lukorana i Ugljana zbog napada na Rakitića.

Nama ostaje da čekamo ishod policijske istrage koja, izgledno je, ozbiljno tapka u mjestu. U njoj su zasad jedino neosporni jedan kamen (smutnje), jedno staklo i jedan nogometaš. Sve drugo, što se uistinu dogodilo tog petka poslijepodne, tko je, kako i zašto razbio staklo na trijemu zimskog vrta u dvorištu vile "Marija", ostaje kao predmet spekulacija i nagađanja, jedna velika enigma. Koja, vrlo je vjerojatno, možda nikada neće biti odgonetnuta.