KARLOVAC - Pjevali smo pjesme i zafrkavali one koji su čim smo sjeli u autobus počeli klopati, kao da nismo jeli cijeli dan. Malo nas je bilo strah jer je striček vozač vozio kao Pobješnjeli Max čim smo krenuli s Plitvica, ali nekima je to čak bilo fora. Meni nije jer sam dva puta skoro povratio! I onda se autobus početo tresti i ljuljati i najednom smo se izvrnuli.
Nismo znali što se dogodilo jer smo počeli padati jedni preko drugih - priča nam Dino Šolić, učenik 3b razreda OŠ Ivana Brlić Mažuranić iz Prigorja Brdovečkog kod Zaprešića koji je zajedno sa svojim prijateljima iz razreda srećom izvukao živu glavu u prevrtanju autobusa kojim su se vraćali s izleta na Plitvička jezera.
U karlovačkoj Općoj bolnici uz Dinu smo zatekli i njegovu ekipu iz razreda koji su zajedno s roditeljima čekali da im liječnici kažu da mogu ići svojim kućama.
Nakon onoga što im se dogodilo, odnosno, što im se moglo dogoditi samo dvadesetak sati prije u strašnoj prometnoj nesreći koja je nasreću ipak završila bez poginulih, bile su to prekrasne vijesti.
Sva djeca, a razgovarali smo s njih desetak, jednoglasni su u prepričavanju onoga što se dogodilo. Kriv je, kažu, vozač koji je divljao cijelim putem kući.
- Zamalo smo sletjeli s ceste ubrzo nakon što smo krenuli s Plitvičkih jezera. Vozač je sigurno vozio preko 100 kilometara na sat i svi smo to primijetili. Zato je mama od našeg prijatelja Danijela Kutarčića, koja je putovala s nama, mislila upozoriti vozača da uspori jer se bojimo, ali nije stigla. Sjećam se da smo zapeli za neka dva velika kamena pored ceste nakon čega smo se prevrnuli - priča još uvijek prestrašena desetogodišnja curica Branka Budimir.
Brankina majka Maja još uvijek u šoku od prve informacije o nesreći samo sliježe ramenima i suznih očiju kao da zahvaljuje Bogu što je njezina curica u nesreći zadobila tek nekoliko ogrebotina i nagnječenja.
- Ne znam što je taj vozač radio na cesti, ali ova djeca ne bi izmišljala sve ovo o čemu pričaju. Ne bi ih toliko imalo istu priču da se to doista nije i dogodilo. Srećom da je sve završilo bez najtežeg ishoda, ali ako su sve ove djevojčice i dječaci i njihovi nastavnici stradali samo zato što se vozaču žurilo kući, ili iz nekog drugog njemu poznatog razloga, onda se tog čovjeka mora suočiti s odgovornošću - odlučna je majka Maja Budimir.
I desetogodišnji Luka Pleša zamotane glave i krvavih zavoja vrlo je nedvosmisleno odgovorio na pitanje što se to dogodilo s autobusom u utorak navečer.
- Ja sam znao da ćemo se negdje slupati jer vozač je autobus vozio tako da je samo bilo pitanje kada ćemo ili udariti u nekoga ili sletjeti s ceste! Par puta je u zavojima uletio u škare autima iz suprotnog smjera, a to se dogodilo i trenutak prije nego smo se prevrnuli. Sjedio sam negdje na sredini busa ali sam skužio da se vozimo lijevim dijelom ceste. U tom času s druge strane naišao neki Pevecov kamion kojem smo mi uletili u traku. Zaljuljali smo se, zapeli za nešto sa strane i prevrnuli se. Od tada se sjećam samo vrištanja jer smo svi redom plakali - priča nam Luka Pleša.
Prve minute nakon nesreće bile su nova trauma za male školarce iz Zaprešića. U autobus su im, kažu, kroz razbijene prozore i kroz krovne otvore uskakali ljudi koji su stali s obje strane mjesta nesreće. U pomoć su priskakali svi, pa čak i dečki iz kamiona koji je umalo udario u autobus koji mu je uletio u njegovu traku.
- Izvlačili su nas van. Odmah je stigla policija, vatrogasci i hitna pomoć i svi su nam pomagali. Dali su nam vode i mobitele da nazovemo mame i tate, da im kažemo šta nam se dogodilo - priča nam djevojčica Martina Ivančević.
Pomagali su im svi no ne i vozač autobusa. On je, kažu mališani iz zaprešićke osnovne škole, nestao i neko vrijeme nakon nesreće nitko nije znao gdje je.
Dan nakon nesreće lakše stradali učenici najviše se brinu za svoje teško ozlijeđene prijatelje i nastavnice, kao i to kada će im sada početi nastava. Plitvička Jezera, kažu, pamtit će cijeli život, no ne poput drugih izletnika po njihovoj ljepoti već po tragadiji koja je njihove roditelje mogla zaviti u crno.