Stotine fotografa i televizijskih snimatelja zabilježile su ovih dana kako je američki predsjednik Barack Obama na granici između Južne i Sjeverne Koreje kroz moćan dalekozor razgledavao graničnu crtu i demilitariziranu zonu. Novinari su objavili da je Obama, okružen američkim i južnokorejskim graničarima, s mjesta koje je bilo zaštićeno debelim, neprobojnim staklom, zaključio kako je pogled na Sjevernu Koreju pogled u prošlost. Upozorio je vojnike da stoje na braniku slobode i da s jedne strane žive u stvarnosti, ali istodobno gledaju u državu koja za Južnom Korejom zaostaje najmanje 50 godina.
Gola zemlja
Međutim, za Obamina posjeta najtvrđoj granici na svijetu dogodio se jedinstven medijski fenomen: niti jedan od brojnih novinara koji je pratio američkog predsjednika nije snimio niti opisao što je zapravo Obama gledao kroz dalekozor. Doista neobično s obzirom na to da su novinari imali jedinstvenu priliku baciti pogled na najzatvoreniju i najtajanstveniju državu na svijetu. A imali su što vidjeti. U to se uvjerio i pisac ovih redova koji je prije nešto više od godinu dana bio na granici koju je posjetio Barack Obama, a nekoliko mjeseci poslije posjetio je i Sjevernu Koreju . Prizor koji je zatekao na granici bio je doista nesvakidašnji i uzbuđujući: nekoć jednu državu dijeli pojas širok više kilometara, cijeli je prostor potpuno raskrčen, bez ikakva raslinja ili drveća, gola zemlja prepuna je mina i raznih željeznih prepreka, a po sredini prolazi nekoliko redova bodljikave žice visoke nekoliko metara. Nema nikakvih šansi da netko ilegalno prijeđe preko tako utvrđene i osigurane granice. Ona je puno rigoroznija od nekadašnje “željezne zavjese” koja je dijelila Zapadnu i Istočnu Njemačku ili Čehoslovačku i Austriju.
U daljini, na sjevernokorejskoj strani, nalazi se omanje mjesto. Kada se bolje zagleda, lako se uvjeriti da je zapravo riječ o fantomskom naselju bez ljudi i života. Ulice su prazne, a u sivim višekatnicama nema stanara. Još jedna izmišljotina kojih je u Sjevernoj Koreji bezbroj. Jedini znak života su moćni razglasi iz kojih se čuju revolucionarne pjesme i propagandne poruke kojima režim iz Pjongjanga zasipa svoje južne susjede. Južnokorejski vodiči objašnjavaju da u mjestu nekoliko puta tjedno ipak ima života: dolaze čistači koji očiste ulice i okoliš. Noću pak, za razliku od ostaloga dijela države, u tom Potemkinovu selu gori javna rasvjeta. Valjda da Južnokorejcima pokaže kako i na sjevernoj strani postoji normalan život.
Kada smo izvadili fotoaparat kako bismo snimili taj doista jedinstven prizor, odmah su priskočili južnokorejski vojnici koji su nas upozorili da od snimanja nema ništa. Na pitanje zašto, odgovor je bio vrlo jednostavan: iz Južne Koreje teritorij Sjeverne Koreje ne može se fotografirati. Razlog doista krajnje bizaran, a objasnio nam ga je kasnije jedan od časnika. “To bi se na drugoj strani granice protumačilo kao neprijateljska gesta, kao provokacija, a mi ne želimo povrijediti svoje susjede niti im dati povoda za sporove.”
Bez fotografije, molim
Dakle, premda napadi sjevernokorejske vojske nisu rijetkost - prije nekog vremena bez ikakva povoda bombardirali su otok u Južnokorejskom moru, pa je bilo i nekoliko mrtvih - u Seulu ipak čine sve kako bi izbjegli nove sukobe. Čak i sada kada je režim u Pjongjangu najavio da će polovicom travnja, na 100. godišnjicu rođenja prvog diktatora iz dinastije Kim, Kim Il-sunga, djeda sadašnjeg vlastodršca Kim Jong-una, ispaliti raketu dugog dometa. Upravo zbog želje da izbjegnu bilo kakvo provociranje nepredvidljivih susjeda, s granice su objavljene isključivo fotografije Obame. U zabrani fotografiranja Južnokorejci su toliko dosljedni da čak ne dopuštaju unošenje kamera u podzemne tunele koje su sagradili vojnici Sjeverne Koreje kroz koje su se htjeli ubaciti u blizinu Seula.
Američki predsjednik Obama bio je potpuno u pravu kada je upozorio da je razlika između Južne i Sjeverne Koreje najmanje pedesetak godina. To je odmah po završetku krvavog rata između sjevera i juga Koreje 1954., u kojemu je poginulo više od pet milijuna ljudi, predvidio američki general Douglas MacArthur. Vidjevši koliko su ratne operacije opustošile Korejski poluotok, rezignirano je zaključio:
Generalova prognoza
“Ova zemlja nema budućnosti, ne može se oporaviti niti za stotinu godina”. Koliko je Koreja bila siromašna zemlja, najbolje pokazuje podatak da i prije ratnih razaranja prihod po glavi stanovnika u njoj nije prelazio 76 dolara godišnje. S tim da je u to doba južni dio države bio neusporedivo siromašniji od sjevernog.
Dio zlogukog proročanstva američkoga generala doista se i ostvario, doduše samo na sjevernoj strani poluotoka. Sjeverna Koreja danas je jedna od najsiromašnijih, najzaostalijih i u političkom smislu najrigidnijih država na svijetu. Ljudi umiru od gladi, međunarodne inspekcije u bolnicama pronalaze tisuće neishranjene djece u dobi do pet godina, a na stotine djece u dobi do godinu dana u takvom su stanju da je samo pitanje vremena kada će umrijeti od gladi. No, najveći je paradoks da je taj užas u potpunoj opreci s načinom života i standardom u Južnoj Koreji. Premda su prije pedesetak godina startali sa sličnih, zaista strašnih pozicija, Južna Koreja je kroz to relativno kratko vrijeme izrasla u svjetsku gospodarsku velesilu i jedan od najvećih ekonomskih fenomena današnjice. Dok u Sjevernoj Koreji godišnji prihod po glavi stanovnika ne prelazi 1.800 dolara, u Južnoj Koreji već je prešao 31.000 dolara. (Premda je Koreja poslije rata bila u puno gorem stanju od ondašnje Jugoslavije, u Hrvatskoj BDP po glavi stanovnika danas ne prelazi 14 tisuća dolara).
Još se veće razlike u razvijenosti između dviju država mogu vidjeti usporedbom njihova izvoza i uvoza. Južna Koreja je prošle godine prvi put u povijesti izvezla i uvezla roba u vrijednosti višoj od trilijun dolara. Izvezla je za 558 milijardi dolara, gotovo milijardu i pol dolara dnevno, i po tomu zauzima 8. mjesto na svijetu. Istodobno je uvezla roba u vrijednosti od 525 milijardi dolara, po čemu je na 9. mjestu među najrazvijenijim državama svijeta. Dakle, Južna Koreja je jedna od najprosperitetnijih država na svijetu, dok je Sjeverna Koreja istodobno čvrsto zakucana na samom svjetskom dnu. Pjongjang godišnje izveze ruda i roba za svega 2 milijarde dolara, a uveze za 3,4 milijarde dolara.
U Južnoj Koreji, koja ima oko 49 milijuna stanovnika, zaposleno je više od 25 milijuna ljudi. Nezaposlenih je samo 3,4 posto. I po tomu se ubraja među najuspješnije države na svijetu.