Respektabilnih 15 godina kontinuiteta u suvremeno doba brzoga života i sumnjive trajnosti, pritom ne neke flamboajantne tematike i sadržaja što plijeni nabrzaka, može imati samo kvalitetan pripravak koji gađa u srž zanimanja. Svi smo mi odrasli na bajkama, pa nas i u zreloj dobi zanimaju tople, ljudske priče s porukom da se na kraju zlo kažnjava, a dobro ipak nagrađuje. Tu emocionalnu tipku nam već 15 godina uspješno dotiče Ana Tomašković, urednica i voditeljica emisije “Normalan život“ o obitelji i osobama s invaliditetom.
Svjesna činjenice da je hipersenzibilna karaktera (ili, kako sama kaže, “čista emocija“), upregla je to u korist emisije i - eto win-win situacije: zainteresirani gledatelji imaju nekoga tko ih doista sluša, suosjeća i na kraju traži rješenja. Da je osoba bez fige u džepu, kod Ane se osjeti već i preko ekrana, a doživljaj nje uživo samo tu tezu potvrđuje: sugovorniku poklanja svu svoju koncentraciju, duhovita je, empatična, a istodobno odlučna, topla i spontana, pa će se nerijetko obratiti sa “sunce“, a pri pozdravu zagrliti i poljubiti. Uzdahnut će na ovo njeni brojni obožavatelji jer u najširem krugu fanova velik je dio onih jačeg spola, među kojima su i neka u javnosti poznata lica, što štuju lik i djelo lijepe Ane u lijepoj, zreloj ženskoj dobi, na pragu petog desetljeća života, “džepne Venere“ HRT-a.
Gorući problem društva
- Emisija ‘Normalan život’ traje tako dugo jer gledatelji potvrđuju koliko su u ovom svijetu profita, katastrofičnih brojki i posvemašnje otuđenosti gladni emocija, osjećaja da su i njihovi životi važni. ‘Normalan život’ je emisija o obitelji i o osobama s invaliditetom, jer su potonji sami inzistirali da ne budu getoizirani u emisiji ‘za njih’, niti ‘o njima’, nego da s punim pravom traže svoju integraciju u svakom obiteljskom kontekstu. Zato bih upozorila kako je nasilje gorući problem našeg društva, pa često vodim stručne seminare na tu temu i uvijek ostaje pitanje u zraku: zašto se unatoč svim potpisanim i obvezujućim konvencijama i zakonima, unatoč tolikim povjerenstvima i novcu potrošenom za edukativne projekte, statistike broja žrtava nasilja povećavaju? I zašto nitko za to godinama ne odgovara? Gdje su članovi obitelji kada im sestra ili brat budu žrtva nasilja, gdje su vjerske zajednice da im pomognu, da ih ohrabre u traženju pomoći, zašto majka s troje djece mora u Sigurnu kuću iz vlastitog doma u kojem ostaje nasilnik, a nitko od obitelji ili prijatelja ne priskače u pomoć, okreću glavu ‘jer ih se to ne tiče ili nemaju snage suprotstaviti se nasilniku, osobito ako je na položaju’ - pita Ana.
Kroz prizmu svojeg posla, sugovornike, kaže, gleda nekim drugim očima. Bio svima poznat ili anoniman, za nju je u punom smislu definicije čovjek onaj tko je istinski spreman pomoći.
Istinski heroji
- Velika mi je povlastica učiti od boljih i raditi s boljima od sebe, to nisu nužno uvijek uvaženi stručnjaci, nego uglavnom roditelji koji ne priznaju nikakve barijere u ostvarenju prava svoga djeteta. Oni su moji istinski heroji jer, unatoč životnim nedaćama, žive s optimizmom, nalaze snagu da budu dobri, da ne mrze, da se raduju svakom osmijehu svojega i tuđeg djeteta, ljudi koji unatoč svom križu pomažu i drugima koji nemaju te snage. I mnogi iz javnog života nisu instant-humanisti jer pomažu i kad nema kamera: Giulliano, Tedi Spalato, sestre Marija i Ivana Husar, Tarik Filipović, Josipa Lisac, Gibboni - ističe.
Gledatelji vole njenu toplinu i empatiju kojom pristupa temama i sugovornicima.
(...)