Znam da vam nisam poslala odgovore, ali za manje od dva sata imam javno predavanje, nemam frizuru i nisam našminkana. Ajmo izbjeći finese i ubrzati. Slažete se? - prve su riječi koje nam je uputila Erica Jong , spisateljica zbog čije su “ševe bez šlica”, barem kako predaja kaže, žene 70-ih ostavljale učmale brakove, muškarci vjerovali da će im se posrećiti s neznankama u vlaku, koja je obilježila posljednje veliko razdoblje ljudske slobode. Nema isprike i nema kompromisa. Lijepo je da duh 1968., barem negdje, još živi.
Nakon što sam pristala na uvjete, E. Jong nonšalatno je dobacila svojoj asistentici: “Možeš mi izvući hrvatska pitanja?” Nakon kratke stanke, ponovno se oglasila: “Pucajte!”
Nema potrebe da sad zdvajamo nad odnosima literarnih zvijezda prema novinarima, pogotovo onima iz malih zemalja. Prvi dojam, ipak, može zavarati. Nelagodu otkazivanja mogla je prepustiti svojoj asistentici, a iako je bitno skratila uobičajeno vrijeme za intervju, Erica Jong nije nepoštena. Izravno odgovara na pitanja, blagonaklona je, otvorena, samouvjerena u maniri Muhameda Alija. Puno se smije, njezina angažirana oštrica još nije otupjela i njezin glas, lišen eufemizama, još je onaj koji pamtimo iz ranih knjiga. Ali, odmak je, s vremenom, ipak uspjela napraviti.
Udar na siromašne žene
- Često koristim povišen ton i ponavljam iste stvari kad je riječ o važnim temama, čak i onda kad su stvari tako kristalno jasne i moja je privatna reakcija samo smijeh - uz smijeh napominje tijekom razgovora.
Povod za naš razgovor izlazak je knjige “Začin mog života”, šarmantne antologije proznih i autobiografskih tekstova u kojem žene različitih generacije pišu o seksu. E. Jong knjigu koju zagrebačka Planetopija objavljuje za Interliber potpisuje urednički.
Prvobitno je ponudu za uređivanje te knjige odbila uz obrazloženje kako je do te mjere očekivano da baš ona uređuje antologiju o seksu da postaje gotovo besmisleno.
No, posla se ipak prihvatila. Pokazalo se da prostora za iznenađenja uvijek ima.
- Moje najveće iznenađenje bilo je to što je jako puno žena za dozvolu pitalo svoje partnere, muževe, partnerice. Šokirala me spoznaja da u našoj, tako osviještenoj i slobodnoj eri, ponuda da sudjeluju u stvaranju antologije seksa kod žene još izaziva nervozu. Bila sam uvjerena da se to promijenilo. Od “Straha od letenja” prošlo je 38 godine, ali sram, crvenilo, strah kad se seks nađe na tapeti još je tu. Zaprepašćujuće. Iluzija o odnosu suvremenih društava kad je seks u pitanju - nema. Prema njezinu mišljenu, napravili smo korak unazad. - Vrijedi to za SAD, Europu, jedina je iznimka, možda, Kanada čijoj liberalnoj vlasti ne pada na pamet oduzimati osnovna prava. U SAD-u se, pak, dogodila golema promjena, pogotovo kontrole začeća. Nemojte nikad povjerovati u priče onih koji se, kao bore, protiv abortusa. Jedino što oni žele je vlast nad kontrolom začeća. U nekim američkim državama sada je na tapetu zakon prema kojom se oplođeno jaje tretira kao osoba. Ako taj zakon prođe, znate li što će se dogoditi? Nema više pilula, nema kondoma, nema dijafragmi. U praksi žena, u praksi jedne američke žene to znači da će bogatašice letjeti u London, Toronto da dobiju ono što im treba, a siromašne žene će rađati.
Nakratko prekidamo njezin monolog: - Ili pristajati na nestručne pobačaje.
Odlazak mesaru
- Upravo tako, odlazit će mesaru.Takvi zakoni neće ništa promijeniti kod bogatih žena, za njih je svejedno. Stradat će siromašne žene, žene iz geta, Afroamerikanke, žene bez novca koje će biti prisiljene rađati djecu. Takav odnos politike prema narodu je oduran. Ti naši političari u Kongresu su odurni, u potpunosti odurni, a sve je kao zamaskirano u mantru o osluškivanju želja naroda. Ma dajte, molim vas, koji narod želi takvo što. Amerikanke su navikle da imaju pravo odlučiti hoće li imati jedno dijete, dvoje djece, sedmero djece ili da uopće neće imati djecu. I sve su opcije u redu. Navikle su da imaju pravo odlučiti hoće li karijeru domaćice, spisateljice, novinarke, da imaju pravo izbora. Ali ti jebeni kongresmeni, ti jebeni kršćanski fundamentalisti, koji su, uzgred rečeno, gori od muslimanskih nad kojima se tako zgražaju, žele imati žene uz svoje noge i trudne. I udžbenički će iskoristiti svaki prljavi trik kako bi im to pošlo za rukom. I sve to u SAD-u, tzv. zemlji slobode. To je nevjerojatno. Generacija moje kćeri prava za koje smo se izborili uzima zdravo za gotovo. Nemaju iskustvo abortusa kod mesara. Ja taj svijet pamtim. Pamtim svoje prijateljice koje su odlazile takvim ljudima i zbog toga nikad nisu mogle imati djece ili su nasmrt iskrvarile.
Razmažene kćeri
Moja kći ne zna za to, uvjerena je da su svi oduvijek imali pilulu ili druga sredstva zaštite, njezine prijateljice za to ne znaju. Odmahuju rukom na to što im govorim: “ Ej, vi feministice, uvijek ste u ratu. Opustite se, nije nam to više potrebno.” Uvijek su imale slobodnu seksualnost, pravo izbora, mamice koje su ih, kad bi napunile 14, odvele svojim ginekolozima i nabavile im pilule. Željeli smo da naše kćeri budu zaštićene i dale smo im sve. Rezultat je da ne znaju da smo imali rat. Ne znaju da su ženska prava uvijek, ali uvijek - borba. Onog trenutka kad postanete opuštene ta vam prava počnu oduzimati. Ti jebeni kršćanski fundamentalisti počet će vam ih oduzimati dok ne trepnete.
Tako danas zvuči Erica Jong koja je davne 1973. u 31. godini svijet sablaznila svojim debitanskim romanom “Strah od letenja”, pričom o mladoj ženi Isadori koji pokušava shvatiti kamo ide. U osnovi, priči o sazrijevanju umjetnice s podosta autobiografskih elemenata, no to nije ono što je privuklo pažnju. Milijunske naklade donijelo joj je eksplicitno tretiranje seksualnih maštarija, posebice one o “ševi bez šlica” - seksu sa strancem, lišenom i prošlosti, i budućnosti, i razgovora. Henry Miller o knjizi je napisao panegirik, predvidio joj mjesto u književnoj povijesti i ustvrdio kako će zbog ove knjige “ žene pronaći svoje glasove i podariti nam velike sage o seksu, životu, radosti i avanturama”.