ZAGREB - Zaljubio sam se krajem drugog razreda srednje škole. Svi smo bili podijeljeni u grupe. Neki su učenici hodali okolo s reketima za tenis, bilo je tu golfera i onih koji su živjeli za skijanje. Moji su prijatelji bili klika za sebe. Iako to onda nismo znali, jer ta riječ još nije postojala, bili smo geekovi”, počinje Paul Allen svoju životnu priču koju je sam napisao za Vanity Fair.
“Nisam se zaljubio u neku djevojku. Hodao sam hodnikom škole kada sam začuo tiho kuckanje. Pratio sam zvuk do učionice u kojoj nikada nisam bio, ali sam znao da se ovdje održavaju računalne vježbe. Što sam se više približavao, to je kuckanje bivalo glasnije.
Nepodnošljiva buka
Kada sam otvorio vrata, nisam mogao vjerovati što se nalazi preda mnom. Prazna učionica, zidovi prekriveni plutom, jedna polica s razbacanim papirima i posred prostorije nešto nalik pisaćoj mašini na metalnom postolju. Buka je bila nepodnošljiva, nešto između brujanja upaljenog motora i repetiranja strojnice.”
Detalje svog djetinjstva i računalnih početaka Allen otkriva kako bi promovirao svoje memoare koji izlaze krajem mjeseca. Malo-pomalo, prije predstavljanja knjige, otkriva dosad nepoznate priče o svom životu, i još važnije, o svom partnerstvu s donedavno najbogatijim čovjekom svijeta - Billom Gatesom.
Urotnički dogovor
Gates se posljednjih godina profilirao kao pošten čovjek velikog srca koji je donirao nemalih 30 milijardi dolara u humanitarne svrhe. Allen nas podsjeća da nije uvijek bio tako velikodušan. Pogotovo ne dok još nije bio tako bogat. Priče o preveslavanju poslovnih partnera i podmetanju nogu svakome tko je Microsoftu pokušao biti konkurencija dobro su poznate, no Allen prvi put otkriva prljave igre unutar same kompanije.
“Prvi sam put obolio od raka 1982. godine kada mi je diagnosticirana Hodgkinova bolest”, piše Allen u memoarima.
“Stajao sam ispred jednog od ureda u Microsoftu kada sam načuo razgovor Gatesa i Stevea Ballmera, trenutačno direktora kompanije. Zaključili su da premalo dajem firmi. Nisam bio produktivan, kažu. Zato su na tom sastanku skovali plan da moje dionice učine bezvrijednima izdavanjem dodatnih dionica. Nisam mogao vjerovati što mi žele učiniti”, piše u knjizi.
“Zajedno smo stvorili Microsoft. Iako me bolest oslabila i oporavak je trajao dugo, i dalje sam bio aktivan u upravi koliko god sam mogao. Čak mi je i obitelj zamjerala da ih zapostavljam jer između vremena koje sam provodio na liječenju i vremena koje sam posvećivao poslu nisu me uopće vidjeli. Nisam mogao dopustiti da me najbolji prijatelj i poslovni partner tako prevare.”
Želim biti programer
Bilo je to dugo nakon što su se genijalni programeri upoznali i zajedno zaljubili u računala. 1968. bila je godina digitalnog.
Allen je prvi put u onoj školskoj učionici ugledao računala. Hewlett-Packard lansirao je prvi džepni kalkulator koji se mogao programirati, izmišljena je memorija, osnovan je Intel, a predstavljeni su i koncepti miša i grafičkih sučelja umjesto programskih kartica.
“Teško je objasniti s kakvim sam uzbuđenjem sjedao za tu običnu pisaću mašinu spojenu s GE računalom koje je bilo tko zna gdje. Utipkavao bih program koji sam prije toga ručno ispisao u bilježnicu. Spojio bih se na računalo, što je trajalo cijelu vječnost i koštalo tko zna koliko i utipkao tu magičnu riječ RUN da se program pokrene. Neki programi bi radili, i te bih sačuvao na polici, a ostalima je trebala dorada. Uskoro sam svaki školski odmor, svaku pauzu za ručak i svaki slobodni trenutak provodio za tim računalom. Otkrio sam jedini posao kojim se u životu želim baviti. Odlučio sam biti programer”, piše Allen.
U istoj je učionici upoznao i mladog Billa Gatesa.