Sada je, napokon, sve spremno i dugo odgađana gradnja nogometnog kampa na Sveticama može krenuti. Tako bi, barem, trebala glasiti vijest nakon razgovora s prvim ljudima Hrvatskog nogometnog saveza, Grada Zagreba i arhitektima koji su izradili projekt. Blagonaklon je tom projektu i prvi hrvatski svećenik, kardinal Bozanić, kao i vrh Crkve.
Gradonačelnik Milan Bandić vješto je plivao između sto interesa, uporan da Zagreb dobije još jedan reprezentativni objekt.
Ali, kako je ovo ipak Zagreb i Hrvatska, dok ne padne prva lopata, svaku prognozu kada će hrvatski nogometaši dobiti novi hram nezahvalno je davati.
“Što se nas tiče, mi smo spremni. Hrvatski nogometni savez sa svoje je strane, financijski i organizacijski, spreman realizirati projekt u najbržem mogućem roku”, kaže Damir Vrbanović, izvršni predsjednik HNS-a, dok arhitekt Davor Mateković iz arhitektonskog ureda Proarh pokazuje zaista sjajan projekt kako će sve to u konačnici izgledati, uz poruku da će se “brigom za povijest i identitet stvoriti snažno urbano žarište Zagreba”.
Malo je, međutim, poznato da su prije invazije nogometaša u Maksimir “prave vladarice” Svetica bile časne sestre Služavke malog Isusa. Davno su digle ruke od mjesta koje je dugo bio njihov dom, jer su ih bivše komunističke vlasti grubo iselile iz njihova samostana u Maksimiru i poslale na Novu ves, gdje su i danas. “Ostao je gorki okus, nerado i danas o tome govorimo. Bio je to šok”, kažu u Provincijalnoj kući na Novoj vesi 55, s time da sestre imaju samostan i u Splitu i Sarajevu. Redovnička zajednica Služavki malog Isusa postoji već više od sto godina i nastala je na tlu BiH, a poslanje je družbe brinuti se za bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe.
Prvo su časne sestre bile same u Maksimiru, a kasnije je u neposrednoj blizini samostana sagrađen Dinamov stadion. Godinama su tu čuvale djecu i bile u krajnje prijateljskim odnosima s nogometašima. “Jest da su nam ti dečki znali, onako iz vica, s tribina koje su gledale na naš samostan baciti zapaljene papiriće. Ali, lijepo smo živjele uz njih dok vlast nije odlučila preseliti samostan u Novu ves”, priča nam sedamdesetdevetogodišnja sestra Brigita koja se dobro sjeća vremena dok su one “vladale” Sveticama.
Tko je kome u svim tim transakcijama ostao dužan, država Crkvi ili obrnuto, još će se dugo istraživati, kao što će očito trebati vremena da se gradska vlast i Crkva dogovore o uvjetima ustupanja terena za gradnju nogometnog kampa. Dobro je samo to da postoji dobra volja na svim stranama. Tako je ponovno otkako je gradonačelnik Milan Badić izašao iz pritvora, jer je njegova zamjenica, dok je on bio u Remetincu, imala drugačije planove.
No, nekoliko dana nakon što je svemoćni gradonačelnik izašao na slobodu brzo se opet dogovorio s crkvenim vrhom na Kaptolu i projekt je ponovno krenuo. Kaptolu je načelno obećano da će u zamjenu dobiti gradska zemljišta za gradnju triju crkava na području grada Zagreba.
Pregazila Jerkovića!
“Sve što je danas na Sveticama do tramvajske pruge bilo je naše. Tu smo se brinule o djeci, a kada sam ja došla, još je država upravljala dijelom u kojem su bila djeca. Nas sestara bilo je dvadesetak i bile smo smještene u jednokatnici”, govori sestra Brigita, prisjećajući se dana kada je Maksimir bio “daleko” od centra grada.
Posebno je ostala u sjećanju sestra Davida, koju su zvali i sestra Šoferka. Bila je jedina koja je imala vozačku dozvolu i u prvo je vrijeme vozila Citroenov spaček, a zatim kombi. “Bila je Slovenka i slučajno je sa spačekom ili, kako smo ga zvale, ‘ružnim pačetom’ naletjela na Dražena Jerkovića”, sjeća se sestra Brigita. Slavni nogometaš pao je na haubu, a sestra Šoferka je sva izvan sebe izletjela iz auta. “Joj, umro je”, vikala je, da bi Jerković ustao kao da ništa nije bilo. Nasmijao se i odmahnuo rukom, a kasnije se znao na tu temu šaliti sa sestrama. “Ma tko može Jerkovića pregaziti, nitko!”
“Kada sam ja došla u samostan, već je bio sagrađen stadion. U blizini njega imale smo vrtove i tu smo svašta sadili. A onda nam je vlast sve malo pomalo oduzimala, dok nisu došli i do kuće. Baš tada, 1961. godine, položila sam prve zavjete i nakon toga sam premještena u Sarajevo, a kasnije na Kosovo. Tada su i porušili naš samostan, a ja, na sreću, to nisam vidjela.” Srušeno je sve, pa i kapelica pokraj samostana te kuća u kojoj su sestre ponekad, zbog skučenosti, spavale i na tavanu. Djeca su preseljena u Nazorovu. Časnih sestara već godinama nema, a sada za Svetice počinje novi život koji jedva priželjkuju u HNS-u.
“Centar će biti sagrađen sukladno natječaju, odnosno nagrađenom projektu. Natječaj je provelo nezavisno Društvo arhitekata Zagreb, a prvonagrađeni rad bit će u cijelosti realiziran sukladno dokumentaciji u dvije faze. Što se izgleda tiče, ovaj sportski centar sadržavat će stadion te vanjske terene koji uključuju nogometno-atletska borilišta i zonu rekreacije za građanstvo te servisne prostore, prije svega prostor za medije, konferencijski centar, hostel, atletski centar”, kaže Damir Vrbanović.
Svjetski standardi
Uz Davora Šukera, koji se dugo vrijeme zdušno zauzima za izgradnju kampa, Damir Vrbanović za HNS vodi konkretnu realizaciju projekta i tvrdi da će Svetice biti nogometni centar izvrsnosti koji uključuje puno više od terena za trening. Hrvatski nogometni savez godišnje organizira izuzetno velik broj utakmica, kampova i aktivnosti za brojne selekcije i to je bio osnovni motiv da se i krene u realizaciju projekta. “U muškoj kategoriji to su selekcije od A do U-14, a u ženskoj od A do U-16. Gradnjom nacionalnog centra omogućit će se vrhunski uvjeti svim tim reprezentacijama, uključujući terene najviših standarda, čime će konačno dobiti uvjete kakve zaslužuju i kakvi su nužni za konkurentnost.”
Vrbanović tvrdi da će stadion moći ugostiti velik broj utakmica mladih i ženskih reprezentacija, ali i brojne nogometne kampove i selekcije koji se održavaju tijekom godine, kao i završnice klupskih natjecanja mlađih uzrasta. Nogometno-atletski centar bit će ujedno centar izvrsnosti i znanja jer će onamo preseliti Nogometna akademija Hrvatskog nogometnog saveza te će se na tom mjestu educirati, uz trenere, i delegati, suci, liječnici i drugi sportski djelatnici. “Također, tu će vjerojatno biti i centar Udruge prvoligaša i 2. HNL, što znači da će Svetice uistinu živjeti nogomet kroz cijelu godinu”.
Gradonačelnik Milan Bandić često naglašava da će veliku korist od svega imati Zagrepčani, ali ne samo nogometaši, već i atletičari. “Svi oni dobivaju najbolje moguće uvjete za rad. Moramo istaknuti da će atletski centar biti sagrađen po najvišim svjetskim standardima te će Zagreb dobiti reprezentativno mjesto za ugošćavanje svjetski vrijednih atletskih manifestacija”, kaže Vrbanović. Istodobno, građani rekreativci bez kune ulaganja dobivaju moderno uređen i vođen dio za rekreaciju, koji će im biti besplatno dostupan 24 sata. “Nije li to velika promjena u odnosu na aktualni derutni i nezbrinuti sportski kompleks? K tomu, tijekom postupka gradnje prilično će se napuniti gradski proračun kroz razne vodne, komunalne i druge naknade.”
Zagrepčani besplatno
Izvršni predsjednik HNS-a nije želio prognozirati kada će početi radovi, a još manje kada će sve biti završeno. Kaže, dok ne bude potpisan ugovor s Gradom Zagrebom, nije zahvalno upuštati se u predviđanja. “Tek potom slijedi ishođenje građevinske i lokacijske dozvole te provođenje natječaja. Hrvatski nogometni savez osigurao je namjenska sredstva za gradnju kampa zahvaljujući Uefi, što znači da građane Zagreba građenje ovakvog modernog sportskog centra neće koštati ni kune.”
Zanimalo me iskustvo drugih zemalja kada su u pitanju slični kampovi. Vrbanović mi kaže da je gradnja nacionalnih centara za razvoj nogometa jedan od ključnih projekata velike većine nacionalnih saveza. “Potpuno je jasno da će to biti multidisciplinarna sportska građevina u kojoj će i atletičari i nogometaši i svi građani imati idealne uvjete za bavljenje sportom na jednoj od najboljih lokacija u gradu. Važno je istaknuti da će osim samih borilišta na Sveticama biti i drugih sadržaja te da će centar, za razliku od drugih isključivo nogometnih kampova, moći živjeti i od tih drugih aktivnosti.”
Projekt prati svjetske trendove i po opremljenosti i tehničkim karakteristikama, a najviše se gradnji raduju nogometaši. “Nogometna obitelj već je godinama složna u stavu da je Hrvatskoj potreban nacionalni nogometni centar koji bi omogućio vrhunske uvjete za rad mlađih uzrasnih kategorija. Hrvatski nogometni savez i hrvatske reprezentacije zaslužuju istinski centar nogometne izvrsnosti u kojem bi imali moderne uvjete za rad, kako na terenima, tako i izvan njih.”
Za arhitekta Damira Matekovića ovaj se projekt već u natječaju nametnuo kao pravi izazov. “Iako smo se već susretali s projektiranjem sportskih građevina, specifičnost ovog projekta, njegova raznovrsnost u namjenama i delikatno rješavanje funkcionalnih problematika bili su zahtjevan zadatak. Lokacija je zanimljiva sama po sebi, jer prostor sportskog centra omeđuju tri gradske prometnice i stvaraju prirodan fokus na kojem je trebalo osmisliti i stvoriti nove gradske vizure.” Mateković tvrdi da blizina Maksimirskog parka i stadiona naglašavaju jako sportsko naslijeđe i rekreativni element. Ali ono što je bio pravi izazov bilo je homogenizirati javni prostor sa sportskim, pratećim i komercijalnim sadržajima centra. Podjednako otvoreni i zatvoreni sadržaji centra nude se za razne događaje i aktivnosti.” Ovako koncipiran nogometni kamp trebao bi biti generator kvalitete urbanog življenja građanima koji slobodno koriste njegovu ponudu.
Još dok su se u Zagrebu javljale brojne prepreke, pa i osporavanja treba li uopće ići u gradnju, nudili su se brojni gradovi “za rezervu”. Velika Gorica, Daruvarske toplice, Sisak samo su neka od njih, ali je bilo logičnije da izbor bude u Zagrebu, i to baš u Maksimiru. Ono što je sada ponuđeno zaista je izuzetno atraktivno, možda u usporedbi s velikim i bogatim zemljama nešto skromnije, ali arhitektonski svakako atraktivno. Arhitekt Mateković kaže da moramo biti svjesni da se u globalnim razmjerima hrvatska arhitektonska produkcija u ovom trenutku ne može mjeriti veličinom i kvadraturom sa svjetskom, ali zato kvalitetom autorskih projekata stojimo uz bok svjetskim arhitektonskim tendencijama. “U svom mjerilu, kao polujavni sportski kompleks u urbanoj sredini , ovaj je projekt jedna funkcionalna, estetski zaokružena cjelina koja bi mogli egzistirati bilo gdje u svijetu.”
Sve je to politika
Kompleks se sastoji od nekoliko bitnih zona. Prvenstveno tu je zona za sportaše - nogometaše i atletičare, s pripadajućim dvoranama. Prizemlje je javna zona, projektirano proširenje ulice i prijamni trgovi su prostor komunikacije i različitih sadržaja kao što su ugostiteljstvo, trgovina, fan shop, ali i glavni ulaz na tribine stadiona. Od ostalih sadržaja predviđen je hostel te konferencijski centar. Projektom se predviđa gradnja manjeg stadiona s glavnim nogometnim igralištem i atletskom stazom na sjevenom dijelu, dok su u južnom smještena tri pomoćna nogometna igrališta te zaseban, odvojen prostor za rekreaciju građanstva, dječje igralište i manji sportski tereni. Dominantno pročelje zgrade je poluprozirna ovojnica sačinjena od ploča plastificiranog perforiranog lima čija je brončano-zlatna patina jedina i konačna asocijacija sportske izvrsnosti.
Za Matekovićev biro projektiranje ovako raznovrsnog sportskog kompleksa nije nepoznanica. “I do sada smo se susretali s projektiranjem sportskih sadržaja različitih veličine i tipologija, kao što su košarkaška dvorana s pratećim sadržajima u Zagrebu ili natječajni projekt nogometnog stadiona u Dubrovniku. Kroz te i niz drugih velikih, zahtjevnih projekata koji su proizašli iz našeg ureda stekli smo bitna iskustva koja su nam pomogla u projektiranju HANC-a.”
Otvoreno razočaranje kada je sve zapelo u Zagrebu pokazivao je i Davor Šuker, još dok se govorilo o projektu vrijednom 92 milijuna kuna. “Krivo mi je, ali napravit ćemo nešto drugo”, komentirao je prvi čovjek nogometne reprezentacije kada je SDP podigao bunu protiv gradnje kampa, prije svega što je bilo zamišljeno da zagrebački sportski klubovi plaćaju najam za HNS-ov kamp.
“Sve je to stvar politike”, govorio je Šuker, a u dugim mjesecima natezanja javila se i inicijativa “Svetice za sve”, koju su pokrenuli ljutiti građani zato što su, navodno, iz projekta izbačeni svi osim nogometaša i atletičara. Jedino je Bandić čvrsto stajao uz projekt, suprostavljajući se i ORAH-u, koji je u projektu vidio “okupaciju Svetica”.
Svetice su posljednji put bile uređivane devedesetih godina, a sve ovo vrijeme sportske su terene koristili brojni Zagrepčani. U međuvremenu su tereni zapušteni, devastirani, cijeli kompleks danas ne služi svrsi.
“Više od 150 godina organiziranog sporta na ovoj lokaciji, kao i neposredno susjedstvo maksimirskog stadiona i Parka Maksimir kreiraju ‘genius loci’ lokacije Svetice.”
Dodatna vrijednost
Stoga je od presudne važnosti bilo očuvati osebujni osjećaj pripadnosti otvaranjem kompleksa građanstvu kad god je to moguće. Duž zapadnog i južnog perimetra parcele preostao je znatan dio zelenila ponuđenog lokalnoj zajednici za rekreaciju i odmor. Upravo taj društveni, javni sadržaj daje dodatnu vrijednost projektu, kako za Maksimir tako i za cijeli grad Zagreb.
“Kao autor mogu se samo nadati da će u budućnosti ovaj projekt biti upisan na arhitektonsku kartu Zagreba i postati jedan od njegovih landmarka”, govori arhitekt Mateković.