Dan nakon što je sudac Županijskoga suda u Splitu, Vladimir Živaljić, Edija Mišića kaznio s 15 godina zatvora zbog ubojstva meksičke turistice Selene Margarit Graciano Macedo, njezin brat Emmanuel i ja popili smo kavu.
Bio je iscrpljen od davanja izjava i razgovora u kojima je neprestano ponavljao da je takva kazna nepravedna i preblaga. Očekivao je da će sud ono što je mladi Splićanin Edi Mišić učinio njegovoj sestri nazvati teškim ubojstvom i kazniti ga maksimalnom zatvorskom kaznom u trajanju od 40 godina.
Suspregnute suze
Sjeli smo u jedan kafić na splitskim Prokurativama, a po podočnjacima se vidjelo da je iza Emmanuela još jedna neprospavana noć. Kada sam ga pitao kako izgleda njegov život proteklih 11 mjeseci, pogledao me s iskrenim iznenađenjem u očima. Uzdahnuo je, zaklopio oči, pa u jednom pokretu zapalio cigaretu.
- Zanimljivo, to me dosad nitko nije pitao - rekao je otpuhujući dim, pa nastavio. Vidjelo se da sa svakom rečenicom pokušava suspregnuti suze, da mu nije lako, iako se ponekad trudio nabaciti osmijeh.
- Zapravo, ne znam što ću sa sobom. Nemam životnih ciljeva. Dao sam otkaz na poslu. Ne mogu biti fokusiran ni na što, osim na suđenje. Pijem tablete za smirenje. U glavi mi se vrte slike mojih i Seleninih posljednjih dana. Znam da ću morati na terapiju kako bih došao k sebi - rekao je.
Teško je dočekao presudu. Dok su tužiteljica Julijana Stipišić i Edijev odvjetnik Frane Gorjanc najavljivali, svaki iz svojeg razloga, žalbu na odluku sudskog vijeća, Emmanuel je bio u sudnici. Nekontrolirano je plakao. Ogorčenje je iz njega probilo one sekunde kada je sudac Živaljić rekao da nema konkretnih dokaza kako je Selene patila dok ju je Edi Mišić ubijao. Ako nema patnje, nema ni okrutnog ubojstva pa se Edija s 15 godina zatvora kažnjava samo zbog običnog ubojstva. Da mu je dokazano “krajnje podmuklo ili osobito okrutno” ubojstvo, mogao bi dobiti i do 40 godina iza rešetaka, ali to nije bio slučaj. Emmanuel je tada puknuo po šavovima. Zario je lice u šake, počeo se tresti i plakati. Dok se velika dvorana splitskoga Županijskog suda pomalo praznila, Emmanuel je, kao u bunilu, nastavio sjediti na stolici u sudnici kao da očekuje da se nešto još uvijek može promijeniti, da predstava nije gotova, da će pravda ipak biti zadovoljena. Počasni konzul Meksika u RH Marin Bosotina, čovjek koji već godinu dana neumorno pomaže shrvanoj obitelji Macedo, ozbiljno je tada razmišljao o pozivanju Hitne pomoći u zgradu suda. Emmanuel se ipak pribrao.
- Morao sam se isplakati. Cijelo vrijeme dok je trajalo suđenje, u meni je raslo ogorčenje. Gledao sam u kamene izraze lica sudskog vijeća. Buljio sam u njih. Mislio sam, kako da izrazim svoje osjećaje, kako da se isplačem pred ovako ozbiljnim licima. No, kada je presuda izrečena, morao sam se maknuti od svega. Otišao sam na Marjan, na mjesto gdje je Edi zakopao moju sestru, i dobro se isplakao. Moram sam izbaciti te osjećaje iz sebe - priča Emmanuel.
Dan prije presude govorio je kako mora biti u Splitu na suđenju jer osjeća da je Selene uz njega. Osjeća da je prisutna u sudnici i gleda tijek suđenja. Zbog nje mu i nije bilo lako kada je sudac rekao turobnu brojku 15.
- Ne mogu vjerovati da postoji netko tko ubojstvo može nazvati ‘običnim’. Kao u magli sjećam se da je sudac objašnjavao kako nije okrutno ni ako netko nekoga raskomada nakon smrti jer nakon smrti nema patnje. Što je Edi trebao učiniti da ga se nazove okrutnim? Raskomadati ili zapaliti moju sestru živu? Koliko god se trudio, ja ne mogu vjerovati da netko ovo što je taj čovjek učinio mojoj sestri ne smatra okrutnim ili podmuklim - govorio je Emmanuel.
Sablasna šutnja
Nije bio ljut, iako bi to bilo očekivano. Moglo bi se čak reći da nije bio ni razočaran. Bio je, zapravo, iskreno tužan. Ponajviše zato što je vjerovao da postoji pravda, da nitko ne smije ubiti osobu usred dana, iz čista mira. A posebno ga boli to što je Edi Mišić tijekom suđenja sablasno šutio. Što nikada nikome nije rekao zašto je odlučio oduzeti Seleni život, zašto je u jednom trenutku uništio njezin, ali i živote obitelji Macedo.
- Kada je presuda donesena, nazvao sam majku. Bilo je dovoljno da joj kažem ‘mama’, a ona je odmah znala što se dogodilo. Pitala me: Dobio je 15 godina? -prepričava Emmanuel.
Dok sjedimo na Prokurativama, Selenin brat pali jednu cigaretu za drugom. U priči ga tek povremeno prekidaju trube trajekata koji s tri tona signaliziraju izlazak iz gradske luke. Mjesto na kojemu je Edi uzeo život njegovoj sestri samo je nekoliko desetaka minuta hoda od nas. Emmanuel se često zagleda u tom smjeru. Suze mu naviru na oči kada se pokušava prisjetiti tog kobnog 22. kolovoza.
Selene je ubijena tog dana u popodnevnim satima. S Emmanuelom je bila na proputovanju Europom. Stigli su u Split. Doručkovali su, družili se, pa krenuli u šetnju Marjanom. U jednom trenutku odlučili su se rastati. Emmanuel se htio vratiti u hotel, a Selene nastaviti šetnju. Dogovorili su da će se ponovno sastati u gradu.
Emmanuel nije mogao niti slutiti da posljednji put gleda svoju sestru živu.
Selene je nastavila šetnju Marjanom. Htjela je snimiti još nekoliko fotografija za uspomenu. Tada joj je prišao naočit 29-godišnjak, rekreativac kojega je Split znao po opsesivnom, gotovo svakodnevnom trčanju po Marjanu.
Do danas nije utvrđeno što je i u kojem trenutku Edi rekao Seleni. Zna se samo da ju je u jednom trenutku, nedaleko od vrha Telegrin i spomenika Umbertu Girometti, zgrabio te joj usta i ruke vezao samoljepljivom trakom. Izbezumljenu 31-godišnjakinju nosio je 57 metara kroz šumu, do mjesta koje je smatrao prikladnim. Položio ju je u prirodnu udubinu, a potom joj skinuo gaćice kupaćeg kostima i zadigao joj haljinu. No, nije ju silovao. Samo je uzeo kuhinjski nož oštrice duge 13 centimetara i u dva poteza presjekao joj vrat. Rana je bila toliko duboka da je sudsko vijeće zaključilo kako je Edi želio posve joj odsjeći glavu, a čak je i iskusna vještakinja za sudsku medicinu dr. Marija Definis Gojanović, koja je obavila obdukciju, na sudu ustvrdila da tako drastičan slučaj nije vidjela u 20 godina svoje karijere.
(...)