Te veljače 2004. sjedio sam u najvećoj dvorani zagrebačkog Cinestara na jamačno najčudnovatijoj projekciji za novinare u čitavoj kritičarskoj karijeri. Osim šačice novinara, u Cinestarovoj “sedmici” sjedile su stotine svećenika, redovnika i časni koji su projekciju koja slijedi iščekivali s ustreptalim uzbuđenjem.
Tada se na scenu popela mlada PR-ovica distributerske tvrtke i na veliki ekran projicirala power point prezentaciju. Dok su na ekranu svjetlucale kolone brojki, cjenici popusta za katoličke grupe i termini projekcija za župljane, iza “business plana” vidjele su se konture prizora iz filma koji je tog dana bio u ponudi. Taj film bio je “Pasija” Mela Gibsona, a prizor iz filma prikazivao je razapetog Isusa Krista.
Tog zimskog jutra najstrašnije mi je od svega bilo to što mi se činilo da se - kraj svih tih fratara i švori - jedino meni, jadnom i nikakvom kršćaninu, okrenuo želudac od muke.
Vjernici na projekcijama
Te 2004. film “Pasija” Mela Gibsona krenuo je u hrvatska kina i poharao ih. Župe i katolički vrtići organizirano su odvodili vjernike na projekcije, nabožni ljudi iz malih mjesta bez kina pohodili su autobusima Cinestar kao Lourdes, a ekranizacija Velikog tjedna u režiji australskog redatelja i glumca bez pravog se konkurenta popela na prvo mjesto nacionalne liste gledanosti.
Nije tako bilo samo kod nas - “Pasija” je bila hit i u SAD-u - no u Hrvatskoj je val katoličke gorljivosti oko Gibsonova filma bio posebno euforičan. Mel Gibson, vjerni muž, čovjek oženjen svojom sydneyskom cimericom, u čvrstom braku već 24 godine, otac šestero djece, čvrsti katolik i nabožni filmaš u tom je trenutku bio svijetla točkica u bezbožnom show businessu, stijena kreposti, miljenik Katoličke crkve.
Danas to vrijeme izgleda tako daleko.
U šest godina koliko je prošlo od tog dana kad su Isusa projicirali s laptopa, život Mela Gibsona je - ublaženo kazano - pošao stranputicom. Nakon niza pijanih vozačkih bravura, ispostavilo se da je pijanac i da se liječi od alkoholizma. Zbog jednog intervjua španjolskom El Paisu optužen je za homofobiju. Ionako napadan zbog antisemitskih primjesa u “Pasiji”, dodatno je osnažio te optužbe kad je na losangeleskoj obilaznici policajca, koji ga je zaustavio trešte pijana, uvrijedio kao “Židovčinu” i rekao da su “Židovi izazvali sve ratove”.
Godine 2006. razveo se od žene nakon 26 godina braka i ušao u vezu s mladom ruskom pijanisticu s kojom dobiva kćer. Rastavlja se potom i od nje, ona ga optužuje za obiteljsko nasilje, on joj na javnom mjestu govori da će “biti sama kriva ako je siluju crnčuge”, da bi oboje jedno protiv drugoga uložili zahtjev za zabranu pristupa. Na koncu, otkaz mu je dala i dugogodišnja agencija, jer im je nanosio štetu reputaciji. Dojučerašnji stjegonoša katoličke kulturne rekonkviste izvrgnuo se na koncu u brakolomca, nasilnika i pijanca koji umjesto kršćanske ljubavi mrzi - pa, otprilike svih i sve.
Omiljeni glumac
Tako se na neobičan način okrenula sudbina jednog od najpopularnijih svjetskih glumaca, čovjeka čije lice zna a ma baš svatko na planeti i koji je u filmskoj karijeri personificirao mnogo toga. Bio je i zaštitno lice australskog novog vala, i holivudska mainstream zvijezda, i personifikacija konzervativne rekonkviste, i službeni katolički umjetnik. Danas, Gibson je kao redatelj relevantniji nego ikad, a kao osoba lijepo ilustrira tanahne granice između puritanca i grešnika.
Mel Gibson rođen je 1954. u Peeskillu pokraj New Yorka. Bio je jedno od 11 djece u obitelji ultrakonzervativnih irskih katolika, a u Australiju se odselio sa 12 godina, kad je njegov otac pokupio odštetu za ozljedu na željeznici i otišao u Sydney. Mladi Gibson u Australiji je prošao institucionalni trening za kazališnog glumca: igrao je “Hamleta”, “San ljetne noći” i plesne predstave, pa bi vjerojatno zauvijek ostao na Shakespeareu da se u to doba - koncem sedamdesetih - nije počelo buditi ono što će se poslije zvati “australski novi val”.
Do 1975. Australija je bila teška filmska i ina provincija. Negdje sredinom sedamdesetih jače državne subvencije i naraštaj redatelja u kojem su bili Peter Weir, Bruce Beresford, George Miller i Gillian Armstrong otvara se prema Zapadu nizom briljantnih filmova koji su na razne načine konstruirali australsku samosvijest i postbritanski identitet. Mel Gibson postat će otjelovljenje tog novog filmskog čuda. Godine 1981. glumi u Weirovu “Gallipoliju”, filmu koji tumači australsku “državotvornu svijest” kroz užas Galipolja, gdje su Britanci ‘ladno poslali “klokane” pred turske mitraljeze dok su sami pili čaj.
Godine 1983. glumi novinskog dopisnika u Indoneziji u Weirovoj “Godini opasnog življenja”, filmu kojim Australija otkriva azijsko susjedstvo. Istodobno, Gibson postaje i akcijska zvijezda zahvaljujući trilogiji čiji je prvi nastavak snimljen još 1979., ali je Zapad otkriva tek kasnije. Ulogu u trilogiji “Mad Max” Gibson je navodno dobio na audiciji na koju je došao plav od barske tučnjave. Prvi film koštao je samo 400 tisuća dolara i zaradio sto milijuna, postavši najunosnija filmska špekulacija u povijesti. Amerikance je toliko nervirao Gibsonov jaki australski akcent da su ga u prvom filmu sinkronizirali, no do drugog filma već je bio globalna zvijezda i više nikomu nije smetao njegov “aussie” akcent. U Jugoslaviji trilogija izlazi pod naslovom “Drumski ratnik” i postaje odmah kult, pa se tako i dan danas muzički klub u Makarskoj zove imenom Gibsonova lika: Rockatansky.
Tako završava prvo i filmski najrelevantnije razdoblje za Gibsona - glumca. Godine 1984. Gibson snima prvi holivudski film (“River”) i ostaje trajno u Hollywoodu. Tih osamdesetih filmska se industrije već sasvim okreće mladima, tipični profil zvijezde su “lijepi dečki” poput Criusea i Brodericka, pa divlji rabijatni Gibson ulazi u nezauzetu nišu klasične mačo zvijezde kao zamjena za Johna Waynea ili Stevea McQueena. Glumi štošta, od akcijskih filmova do komedija, od Bountyja do Hamleta (sa Zeffirellijem), no daleko najveću slavu stječe ulogom Riggsa u filmovima serije “Smrtonosno oružje” koji kanoniziraju buddy-buddy formulu i počivaju na kontrastu Gibsonove virilnosti i iracionalne ludosti, te kolebljivog racionalizma starog Mortaugha/Dannyja Glovera. U tom trenutku Gibson je enormna zvijezda, oličenje mainstreama, ali nikome na pamet ne bi palo da će postati objekt ideoloških trvenja ili politička činjenica.
Zazor prema ljudima
Godine 1993. Gibson režira prvi film - patetičnu i nezanimljivu dramu “Čovjek bez lica” - ali s današnjom pameti lakše je vidjeti kako se kroz odnos unakaženog bivšeg profesora, te gradića koji ga mrzi i smatra čudovištem već pomalja Gibsonov stalni pripovjedni motiv. Niz Gibsonovih filmova počivat će na odnosu izdvojenog, prokazanog pojedinca (uključujući Isusa) i odvratne većine, gomile i rulje koju Gibson prikazuje s neuvijenom mizantropijom punokrvnog konzervativca. No, za Gibsonove devedesete puno je važniji “Braveheart”, škotska patriotska epopeja koja mu donosi Oscara i kao autoru.
Od tada, Gibson će kroz devedesete postati filmsko utjelovljenje patriotske, konzervativne kontrakulture suprotstavljene dominantnoj clintonovskoj eri. U “Patriotu” (2000.) Australac Gibson i Nijemac Emmerich napravit će domoljubnu epopeju u američkoj revoluciji koja frapantno sliči na partizanske spektakle. U “Bili smo vojnici” (2002.) Gibson utjelovljuje pukovnika iz vijetnamskog rata, no u prvoj eri Bushove “vojujuće Amerike” Gibsonov prikaz rata nije bez tmastih primjesa. Od čitavog filma danas ponajprije pamtim užasni protokol kojim je američka vojska supruge izvješćivala o smrti muževa: naprosto bi poslali žuti taksi koji bi raznosio telegrame.
Strogi konzervativac, katolik, antiklintonovac i antikomunist, Gibson se doimao kao perfektno lice za novu Bushovu eru. No, dogodilo se suprotno: Gibson javno osuđuje rat u Iraku, hvali Michaela Moorea i biva prebrisan s liste uzvanika u Bijelu kuću. Umjesto američkog patriotskog konzervativizma, Gibson preuzima onaj drugi, mnogo dublji i esencijalni konzervativizam. Poput Spenglera i antimodernističkih filozofa, Gibson vidi civilizaciju kao otuđenje i dekadansu, a imperije kao nešto što je osuđeno na truljenje i rasap, bilo to carstvo Azteka, Rim ili Amerika. Taj mizantropski zazor prema ljudskoj vrsti očituje se i u “Pasiji”, koja može biti sve, ali sigurno nije kršćanski film, pa već sama činjenica koliko se hrvatska crkva zagrijala za “Pasiju” kazuje koliko je potonula u mizantropsku uskogrudnost.
Filozofski spektakl
Taj i takav, dosljedno konzervativni, pesimistički i antimodernistički svjetonazor Gibson konačno iskazuje u “Apocalyptu”. U trenutku dok Amerika ratuje s “nekim tamo divljacima” Paštunima i Iračanima, Gibson na izumirućem jeziku Maya snima filozofski spektakl koji ilustrira kako civilizacije, poput riba, jedu veća manju. Maye - graditelji velebnih hramova, tvorci organizirane religije, ali i kanibali - love i božanstvima žrtvuju priproste pripadnike prašumskog plemena. Kad jedan od njih pobjegne, mayanski lovci na glave progone ga do morske obale, a tada svi zajedno ostaju osupnuti neviđenim prizorom: španjolskom karakom koja upravo iskrcava vojnike na žalo. Ostatak priče znamo: dominantni, moćni Maye doživjet će sudbinu svojih žrtava i od tlačitelja postati tlačeni.
Usađeni gnjev
“Apocalypto” je film čiju ideologiju ne morate voljeti (ne volim je ni ja), ali taj je film remek-djelo. Te 2006. Gibsona kritika i struka prvi put počinju shvaćati kao ozbiljnog autora, njegov se film uvrštava na top-liste godine, da bi praktički istodobno privatni život rabijatnog Australca pošao nekontrolirano nizbrdo, kao u nekoj ilustraciji one pučke “koga idu karte, ne ide ga ljubav”. Gibsona očito “nije išla ljubav”. Njegova konverzija od solidnog vjerskog fanatika u multidisciplinarnog grešnika mogla bi sad naravno služiti za jeftine poante o tome kako su svi konzervativci licemjeri, ali krivo: Gibson-autor nije nikoga lagao i nije nikad bio licemjer. Njegovi filmovi stalno su oličavali jedan duboko usađen gnjev, neprijateljski prijezir prema svijetu i ljudima, negativitet koji se u najboljim filmskim momentima pretvarao u zarazno dobre filmove. To što se u tom negativitetu prepoznavao dio kršćana, više kazuje o njima, nego o Gibsonu.