Da, sve je više nervoze! Prošla je gotovo godina, a koronavirus i dalje ostaje neuhvatljiv u onom bitnom - nema dovoljno znanja da život vratimo u uobičajeni ritam. Cjepivo je na dugom štapu, konkretni lijekovi baš za SARS-CoV- 2 također, pa su maske, distanca i pranje ruku jedino što ga koliko-toliko ometa u širenju epskih razmjera, ali sve je to poznato od početka pandemije. Najgore je što zasad nema svjetla na kraju tunela premda se svi nadaju da će se ono ipak uskoro pojaviti.
Teško je po cijele dane nositi masku, neprestano mjeriti 'udaljenost' od mogućeg izvora zaraze, koji usput rečeno može biti dijete, muž, supruga, prijatelj, ne družiti se na neobaveznim kavama, ne slaviti rođendane, neimati 'vlakić' na vjenčanju...
Čak i pružena ruka najčešće ostaje u zraku, zagrljaji su misaona imenica čak i kad se radi o najbližima. I tako već gotovo godinu dana! Globalna znanost silno se trudi naći 'kvaku 22' ovog virusa, ali očito je teže nego što se mislilo. Dok se to ne dogodi, ne preostaje ništa drugo do štititi se onim što imamo ma koliko se to činilo 'dosadno i nepotrebno'.
Naime, neki bi skinuli maske, zagrlili se i poljubili, po mogućnosti kihnuli drugima u lice ne bi li se zarazilo što više ljudi, odnosno postigao tzv. kolektivni imunitet i tako skinuli covid-19 s kičme. No, neće ići, barem prema onom što znanost trenutno zna i nudi.
Procjene govore da zaštita uglavnom ne traje duže od tri mjeseca pa onda bolest ponovo može proklijati, a oko stanične imunosti još nema eksplicitne potvrde!
Osim toga, svaki zaraženi ima velike šanse da zarazi nekog bližnjeg koji taj virus neće preživjeti. Sve to, ali i brojni drugi razlozi, uglavnom etičke naravi, razlog su što svijet ustraje na različitim varijantama istih mjera nastojeći pri tom primijeniti ono malo napretka u znanju o tom virusu kako bi izostao proljetni lockdown od kojega svi strepe. Ovih dana, otkako se povećava broj novozaraženih, gotovo sve europske zemlje uvode strože mjere, a uz to i kazne za njihovo neprovođenje.
Raste broj zaraženih i u Hrvatskoj, jučer više od 500, ali Nacionalni stožer i dalje zazire od kažnjavanja neposlušnih građana. 'Idemo na edukaciju', kažu, premda ni sami više ne vjeruju da će to biti dovoljno. Preporuke su, naime, jedno, a obveza sasvim nešto drugo što se ovih dana vidi i u zagrebačkim tramvajima.
Polako ali sigurno maske se nose sve manje, a gužve postaju sve veće pa je izgledno da će uskoro i tako velik broj zaraženih u Zagrebu biti još veći. Među onima koji se voze javnim prijevozom sigurno ima i zaposlenika, primjerice, domova za starije, bolnica, ambulanti, a to znači da će neki neodgovorni putnik posredno 'posijati' virus i izuzetno osjetljivim građanima.
Nisu Nijemci, Francuzi ili Talijani manje odgovorni od Hrvata pa su se zato morali disciplinirati prijetnjom kaznama. Čak i na razini poruke da je nešto obvezno a ne preporučeno govori da se radi o ipak ozbiljnijem odnosu prema nekoj ugrozi. Naime, nikom ne pada na pamet 'preporučiti' da je negdje brzina vožnje ograničena ili pak ona u pripitom stanju. Razlog? Netko može stradati, izgubiti život, pa su zapriječene kazne opravdane. I s koronavirusom je isto.
Netko može oduzeti život drugom ako ne želi staviti masku ili nekom kiše u lice zbog nedovoljne distance. Pet je do dvanaest da Stožer konačno bude jasan - ono što ugrožava zdravlje i život drugih mora biti kažnjivo jer se u suprotnom neće moći oprati od odgovornosti za kolaps zdravstvenog sustava zbog povećanog broja oboljelih od korone i umiranja onih koji zbog korone nisu preživjeli srčani ili moždani udar.