Ajmo za početak malo računati. Od 1990. je prošla dvadeset jedna godina, a više od četiri petine od toga je HDZ na vlasti. Sedamnaest dugih godina oni imaju državu u rukama, izglasavaju zakone, biraju suce i ministre, postavljaju i smjenjuju šefove policije. I sasvim nevjerojatno, sve vrijeme, od devedeset i koje do dana današnjeg, odlučno prijete da će staviti u zatvor Radimira Čačića.
To je refren valjda svake predizborne kampanje Hrvatske demokratske zajednice. Kad god im mandat dođe kraju, oni se obavezno sjete da moraju uhapsiti Čačića i, evo, samo što nisu to napravili. Istina, nisu oni ispunili mnoga obećanja koja su neoprezno dali glasačima, ali ovo s Čačićem već nalikuje opsesiji, bjesomučnoj i smiješnoj u isti mah.
Hadezeovsko hvatanje varaždinskog građevinskog poduzetnika čini se kao crtani film Looney Tunesa, u kojemu gladni i frustrirani kojot nikako ne uspijeva ščepati nasmijanu pticu trkačicu. Koliko god su puta hadezeovci otvarali istrage i isljeđivali ga zbog ovoga ili onoga, gađali ga raketama, klavirima ili utezima od tisuću kila, Čačić im je svaki put veselo doviknuo “Beep, beep!” i šmugnuo.
Situaciju bismo mogli usporediti i s onom već klasičnom scenom iz filma “Štefica Cvek u raljama života”. “Karaću te, izistinski i bez foliranja”, grozi se HDZ Radimiru Čačiću, baš kao Bata Živojinović plahoj šnajderici Štefici. “Karaću te dva sata u cugu. Ma, kakvi! Karaću te celu noć, dok ti ne dođe tetka iz Bosanske Krupe”, nastavlja HDZ samodopadno. “Ovako ću da te karam prvi put. A ovako ću da te rastačem deseti put...”, dodaju oni hvalisavo.
Ali, kao što znaju svi koji su gledali Grlićev film, od karanja naposljetku ne bude ništa, upravo kao ni od HDZ-ova progona Čačića. No, predstava se i dalje daje. Prošli je tjedan u Saboru ustao tako ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, nazovite ga za ovu priliku kako vam drago, Đuro S. Zlikovski ili Bata Životinja, i još jednom ponovio staro obećanje o hapšenju narodnjačkog lidera, a mi smo pred malim ekranima još jednom kazali: “Aha, kako da ne. Stavite mu soli na rep.”
Zaista, šaljivo je to više slušati. Više od četiri četverogodišnja mandata ta stranka drži i policiju i tužiteljstvo i suce i kroji zakone kako joj odgovara i da je imala ijednu zbilja dobru priliku da neugodnog političkog neprijatelja stavi u rešt, ona bi je zacijelo iskoristila. Ako sedamnaest godina to nisu znali učiniti, sad bi nekako stvarno bilo vrijeme da prestanu pričati budalaštine mašući praznim pištoljima.
No, ima ovdje jedna stvar koja nimalo nije šaljiva, koja uopće nije vic, a to je lakoumnost s kojom Tomislav Karamarko građanima otvoreno prijeti istragom i hapšenjem. Policija će inače ukoriti novinare ako objave identitet osumnjičenog, u biltenima koje nam svakodnevno dijele čak je i najvećim bijednicima i gadovima što tuku žene dostojanstvo zaštićeno inicijalima, a ovamo sam ministar unutrašnjih poslova, u parlamentu, pred televizijskim kamerama, najavljuje lisičine na Čačićevim rukama.
Zabrinjavajuće je, pa i nešto jezivo, kada takvo nešto čujete, kada shvatite kako je Karamarko blaženo neodgovoran s golemom moći koja mu je povjerena, kako on nonšalantno vitla svojom policijskom toljagom, a sve samo zbog jednoga. Zato što se primiču izbori i valja nekako zaustaviti predsjednika Hrvatske narodne stranke.
Sva naša tobožnja dostignuća u poštovanju ljudskih prava, nadzoru represivnog aparata i sličnim tricama građanskih aktivista su drek na šibici u trenutku kada Tomislav Karamarko svojim stranačkim kolegama u Saboru obeća istragu nad Radimirom Čačićem.
Teško bismo našli jasnijeg, nesumnjivijeg primjera zloupotrebe položaja od ovoga slučaja. Ministar unutrašnjih poslova, valjda da bi dokazao svoju lojalnost, otvoreno je pokazao kako je spreman potrošiti državne resurse za sebičnu korist stranke kojoj je nedavno pristupio. Policija, kako se čini, više ne postoji da bi služila i zaštitila, serve and protect.
Službenici u modrim uniformama trčat će na mjesta zločina, sirene će zavijati, a njemački ovčari lajati samo da bi Karamarkovi osvojili vlast. Ne znam otkud ministru unutrašnjih poslova ugled iskusnog policijskog profesionalca, ali jedno vrijeme zaista ga je pratio takav glas. Međutim, njegov neslavni istup posljednji tjedan u Saboru pokazao je da on ne zna glavni cilj policijskog djelovanja. Gospodine Karamarko, glavni cilj policijskog djelovanja nije da HDZ pobijedi na izborima, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.