Izgubili smo neovisnost, kukaju mnogi posljednjih dana, neutješnije nego da su izgubili ljubav svog života, dijete u trgovačkom centru ili tisuću kuna u kladionici.
Jedan župnik predlaže čak da se 1. srpnja, kad je Republika Hrvatska svečano primljena u Europsku uniju, proglasi za dan žalosti. Ljudi se u očaju hvataju za glavu.
Čitavih deset stoljeća čekali smo, eto, na državnu samostalnost, a onda smo je u dvadeset godina sprčkali. Dugo vam je i trajala, rugaju se susjedi.
Ali, što smo zaista izgubili? Začuđeno slušam ove jadikovke i njihova bit mi nekako izmiče kao i uvijek kad se netko oduševljava granicama, grbovima, zastavama i sličnim patriotskim perjem, ogledalcima i perlama.
Samostalna hrvatska država je u viziji nacionalista bila kao neki ćup zlata na kraju duge. Tisuću godina smo izranjavani i prašnjavi posrtali put nje vjerujući kako će, jednom kad je dohvatimo, nastupiti bajkovito doba pravednosti i blagostanja.
Nitko neće biti nezaposlen ni gladan, tvrdili su, jednom kad budemo svoji na svome i to se na kraju, naravno, nije obistinilo. Neugodno nas je zateklo da i Hrvati sami sebi mogu biti jednako loši gospodari kao i bilo tko drugi. A i zašto bi bili bolji? Države su naposljetku sve više ili manje iste, glupe, bezdušne, spore i skupe. Pomislite li da vam sreća ovisi o njima, obično ćete se prevariti.
Nema sretne ljubavi s državom. Svaka vam na kraju slomi srce. Valja se otrijezniti i prihvatiti činjenicu da vam ljudi na vlasti, kako god se zvali, koje god vjere i nacije bili, nisu ništa. Ni oni vama, ni vi njima. Što je meni hrvatski predsjednik? Hoćete istinu? On je meni ništa.
I on i svi ispod njega, svi koji predstavljaju državu, od ministara i generala do najmanjeg među njima, komunalnog redara koji gleda da tkogod ne bi nesavjesno ostavio automobilsku olupinu na parkiralištu, su jedan sistem u koji ne polažem velike nade, prema kojemu gajim uglavnom neprijateljske osjećaje, čija me lažljivost, lijenost, rastrošnost i nesposobnost svakodnevno izluđuju jer često izravno rade na štetu mene i moje djece.
Ipak, nemojte žuriti sa zaključkom i pomisliti da ja imam nešto protiv hrvatske države osobeno. Moj stav je generalan.
Ne žalim ni za jednom
Ne očekujem da ću bolje živjeti u Europskoj uniji, baš kao što ne vjerujem da bi mi bilo drugačije da sam građanin Jugoslavije, Austrougarske, Mletačke republike, Otomanskog Carstva ili Franačkog kraljevstva. Koja god je zastava na Markovu trgu i natpis na graničnom prijelazu, sve je to, prijatelji, na kraju jednaki drek u kojemu previše plaćate za traljavu uslugu bezobraznih činovnika. Svaka država meni je tuđa i ni za jednom ne žalim kada nestane.
Izborili smo se za neovisnost, a sada smo je izgubili, cmizdre posljednjih dana pošteni hrvatski domoljubi, a ja ih u čudu gledam ne prepoznajući ni u jednom dijelu ove izjave. Ne mislim ni da sam nešto dobio ni da sam nešto izgubio.
Za mene, kad je o neovisnosti riječ, ne postoji trenutak konačne pobjede. Kao, podigli smo barjak na Kninskoj tvrđavi i to je to, u vlastitoj državi sve će nam biti lakše. U samostalnoj Hrvatskoj pečeni pilići će nam sami ulijetati u usta. Vidjeli ste već kako se ta nada izjalovila.
Stvar je u tome da, pod jedan, borba nikad ne prestaje i, pod dva, ona nema nikakve veze s državom.
Što je neovisnost
Ne očekujte neovisnost od države, ona vam to neće dati. Morate se sami potruditi, mimo državnog aparata, a često i protiv njega. Da bih imao neovisnost i živio kako mislim da zaslužujem živjeti, ja se svaki dan iznova moram boriti, baš kao i vi, koji ustajete i odlazite na posao da platite račune i izgurate do prvoga. Samo se to ima pravo zvati neovisnošću.
Neovisnost je hrana na stolovima naših obitelji, a ne značka na kapi policijskog službenika.
Zbog toga ne žalim da je Hrvatska ustupila dio svoje neovisnosti i integriteta Europskoj uniji, a ne bih, pravo da vam rečem, mnogo plakao ni da Europska unija sutra otegne papcima. Nešto će već biti kad propadne. Pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu, štono bi pjesnik kazao.