Nogometnih stadiona ima od betona i čelika, otvorenih i pokrivenih, nalik su školjki ili ptičjem gnijezdu ili balonu, veći ili manji, ali u osnovi svi su načinjeni po istoj projektantskoj zamisli staroj nekoliko tisuća godina.
Još od antike grade se amfiteatri, s gledalištem koje se stepenasto uzdiže oko pozornice ili borilišta, ali nikada, što ja znam, otkad su stari Grci na prvim olimpijadama klicali hrvačima i bacačima diska ili u zgranutoj tišini gledali Eshilove tragedije, zbivanja na tribinama, na obodima ovih zdanja, nisu bila važnija od onih u njihovim središtima. To se dogodilo tek s Prvom hrvatskom nogometnom ligom, piše Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji.
MaxTv prva liga ove je sezone napokon posve isisala smisao igre i ponizila trud mladića koji nabijaju loptu pokušavajući je ugurati među protivničke vratnice. Njihovu vještinu, trku, driblanje, štopanje, duple pasove i druge nogometne čarolije, jedna je užasna gangsterska klika svojim bezobzirnim pljačkama i prevarama učinila sasvim sporednim, tako nebitnim da se više ne možeš ni radovati zbog pobjede ni tugovati zbog poraza.
USKOK sabajle
Muka ti je i pogledati dolje na travnjak. Dođe li još neki očajnik na stadion, on zaista ne dolazi zbog onoga u njegovu centru, već da bi ispuhao bijes, verbalno ili grafički uvrijedio nekoga u drugom dijelu gledališta, obično nekoga u izdvojenom, ograđenom pravokutniku za upravu i viđene goste kluba nasred zapadne tribine.
To su ostala jedina nadmetanja na razvalinama domaćeg nogometa i zapravo je glupo da kladionice ne primjećuju očigledno, nego još uvijek klijentima nude uobičajene koeficijente u natjecanjima između Hajduka, Dinama, Šibenika, Osijeka, Karlovca i Varteksa. Valjalo bi napraviti listiće s tipovima: Zdravko Mamić – Bad Blue Boys, Torcida – Željko Kerum, kladiti se na bakljade u prvih četrdeset pet minuta i broj uhapšenih nakon utakmice. Jer, zašto da se više lažemo, mjesecima prije kraja prvenstva znalo se kako će ono završiti.
Znalo se, pravo za reći, prije nego je i počelo i jedino uzbudljivo i neočekivano u tome sramotnom cirkusu još je ostalo kojega će sljedećeg nogometnog uglednika USKOK sabajle dići iz postelje, koji će klub prije bankrotirati i kako će završiti okršaji navijača i uprava. Uprava Dinama dosjetila se prošli tjedan bizarnog oružja protiv nezadovoljnika koji su zaratili protiv izvršnog dopredsjednika Zdravka Mamića. Svima u klubu podijeljene su nekakve plastične puhalice što proizvode pištav zvuk i zapovjeđeno im da do iznemoglosti trube kad god se oglase Bad Blue Boysi, ne bi li nadglasali njihove uvrede voljenom vođi.
Kužna pojava
Ovo izrabljivanje zaposlenika, ponižavajuća i prostačka predstava koju oni moraju napraviti da bi obranili nepostojeću čast jednog ordinarnog kretena, još je nedosegnuto dno hrvatskog nogometa, tako duboko u dreku nitko nikada nije bio. U njihovu zaglušujućem pištanju, u divljačkoj buci u kojoj bi, kao, trebali prečuti tko je lupež, varalica i klevetnik, tko će uopće i primijetiti da dolje na terenu dvadeset dva mlađa muškarca u majicama jarkih boja jure za nekakvom kožnom loptom?
Što oni uopće tamo rade? Koji je smisao, sjeća li se itko, njihova trčanja, guranja, dodavanja i šutiranja? Kakofonija s tribina porazila je njihovu vještinu, učinila je uzaludnom i glupom. Što bi se još trebalo dogoditi da shvatimo da je Prva nogometna liga jedna totalno besmislena, gadljiva i kužna pojava koja nas sve skupa sramoti i koju bi, ako ni zbog čega drugoga, zbog sanitarne prevencije valjalo zabraniti i krenuti još jednom, otpočetka, s nekim drugim, pametnijim, pristojnijim i poštenijim ljudima.
U ovoj zemlji ima još nekih koji vole nogomet, ljudi koji skaču na noge, urlaju od radosti kad njihovi junaci pogode mrežu i hvataju se za kosu od očaja kad lopta preleti vratnicu. Meni, iskreno, njihove emocionalne reakcije nisu bliske, ali u kući imam tinejdžera kojemu je ta budalasta igra sve na svijetu.
Zbog njega i stotina tisuća drugih koji još uvijek nevino vole tu stvar, vrijedi se potruditi, a ove zaposlenike Dinama s njihovim vuvuzelama sve lijepo poslati u zagrebačko predgrađe da pušu i pište koliko ih god grlo nosi oko jedne sive betonske građevine, sve dok ih općinske vlasti Remetinca ne rastjeraju zbog ometanja javnog reda i mira.