Komunisti mi nisu skinuli križ, a neće ni kršćanofobi”, kazala je u Ace Stankovića cijenjena zastupnica Marijana Petir , prkosno braneći pravo da javno ispovijeda svoju vjeru.
Bio je to glas kršćanske mučenice, jedne od onih blijedih žena zažarenih očiju i dubokih modrih podočnjaka, koje su mnogi dušmani htjeli slomiti, koje su bacali lavovima, bičevali, pekli, vješali, derali, razapinjali i čupali im nokte, jedne od onih divnih svetica čija su pobožna usta čak i na odrubljenoj glavi, iz košare kraj dželatova panja, slavila Isusa Krista.
Nikakvo iskušenje ne može pokolebati gospođu Petir da s vrata skine križ, pa ni eventualno upozorenje liječnika da bi trebala naći nekakav manji, jer bi joj onaj strahotno veliki kojim se zakitila mogao ozbiljno ozlijediti kralježnicu.
Zaista, netko bi svakako morao kazati narodnoj poslanici da je riječ o simbolu i nije nužno da križ bude u naravnoj veličini, dimenzija onoga originalnog s Golgote.
Ali, dobro, možda je ipak bolje ovako. Znate i sami kakvim su životinjskim maltretiranjima u nas izloženi odani kršćani, kako ih pljuju i vrijeđaju na ulici, tuku po crkvama, kako redovnice i redovnici gladuju, u kakvim bijednim, vlažnim potleušicama žive biskupi, da se upravo ne možemo dovoljno nadiviti hrabrosti ove mlade žene koja će pred svima glasno reći da je vjernica.
Ljudi je plašljivo gledaju i tek gdjekoji osmjeli se prići da joj kriomice stisne ruku i šapatom poruči da ustraje. Silna je doista njezina drskost da u zemlji s devedeset posto deklariranih katolika otvoreno reče da je katolkinja.
A čitav život ona je posvetila svojoj svetoj misiji širenja Kristove riječi. Zamislite, i u komunizmu su je proganjali, a rođena je davno, još daleke 1975. godine.
Imala je petnaest godina kad je komunizam propao i već je dotad, u nježnoj dobi, iskusila užase bezbožne diktature.
Uhapsili su je s pet godina, u marici pokupili ispred vrtića Stribor i bacili u Lepoglavu. Marko Veselica i Vlado Gotovac nemalo su se začudili kad je jedno popodne zatvorski čuvar otključao vrata njihove ćelije i unutra grubo ubacio jednu sitnu djevojčicu u prljavim bijelim dokoljenkama i razderanoj plavoj haljinici s volanima.
“Bila je to Marijana Petir”, sjetio se Gotovac kasnije u svojim zatvorskim zapisima. “Ustala je s poda, pogledala nas onim jednim zdravim okom, jer drugo joj je bilo zatvoreno velikim ljubičastim podljevom, nasmiješila se i rekla: ‘Hvaljen Isus.’
Takva je bila snaga duha u toj malenoj curici, takva snaga uvjerenja, takva čelična volja, da je mnogo puta i nas odrasle borce za hrvatsku stvar posramila.
Sjeli bismo za stol i krenuli ručati rijetku juhu i malo pljesnivog dvopeka, ali tada bi se Petir kratko, prijekorno nakašljala i svi bi spustili žlice i pognuli glave, dok ona ne bi završila s ‘Gospodine, blagoslovi ove darove...’ Čak je i Vladimira Šeksa, koji u to vrijeme još nije raskrstio s marksizmom, u zatvoru natjerala da čita Bibliju.”
Franjo Tuđman, Lech Walesa, Aleksandar Solženjicin i Vaclav Havel zajedno nisu učinili na rušenju komunizma, za demokraciju i slobodu mišljenja i govora, koliko je Marijana Petir napravila još do trećeg razreda osnovne.
Njezin školski sastavak na temu “Kako sam provela ljetne praznike”, u kojemu je izazivački opisala hodočašće u Mariju Bistricu, fotokopiran se potajice čitao kao emigrantska štampa, dok je ona kao narodni neprijatelj služila svoju drugu desetogodišnju zatvorsku kaznu u Turopolju.
Do svoje petnaeste sakupila je ravno četrdeset tri godine robije.
Kasnije, kad je vihor političkih promjena zahvatio čitavu Europu, bilo je nekako očekivano da se ona nađe u prvim redovima. Tuđman ju je zvao u HDZ, ali je ona, na žalost, baš u to vrijeme imala recitatorsku sekciju. I tako je završila u Seljačkoj stranci, ponosno tegleći oko vrata križ na koji bi mogli smjestiti i Spasitelja i ona dva razbojnika koja su s njim skupa razapeli.
Osobito se angažirala dokazati kako su svi djeca Božja, osim možda homoseksualaca ateista začetih izvantjelesnom oplodnjom.
Ne sudite prestrogo o Marijani Petir. Ima ona svoj križ.