Da nije pokušavao biti veći desničar od Hasana, ja i mnogi drugi bi izašli na izbore, moguće bi bilo drugačije, ovako – ostavka.”
“Druženje s Klemmom, veličanje Tuđmana i slično su njegovi biseri, ušao je u tuđe dvorište i dobio po nosu, za takvog premijera nikad ne bih dao glas.”
“Najviše volim kad se optužuje glasače. Znači, ljudi koji tavore, teško žive, odlaze iz države trbuhom za kruhom, trebaju začepiti nos i osigurati recimo Marasu i Opačićki da nastave dobro živjeti u ime ideje što bi oni trebali zastupati, ali, eto, nažalost, ne zastupaju. Očekivati takvo promišljanje uistinu je tragikomično. Imali su pobjedu u rukama, sve su upropastili, a sad ćemo kriviti građane. Spajanje s HSS-om, sve drugo što je navedeno, a ne sa strankom Pametno, Josipovićem je fantastična strategija.”
“Točno tako i ja vidim – upravo tako, zamislim ih, Milanku, kako u dva auta ide u Kaptol centar u kupovinu, onog klinca iz Jastrebarskog kojemu je prvo radno mjesto bilo gradonačelnik. I zašto bih začepila nos?”
Ovo su samo neka od živih, nefriziranih objašnjenja koja su nakon izbornog fijaska Narodne koalicije zažarila društvene mreže u potrazi za pitanjem zašto. Zašto su, ovaj put, birači ostali doma u postotku kakav se ne pamti u posljednjih 25 godina na nacionalnim izborima: biralo je 52,59 posto glasača – na prvim prijevremenim parlamentarnim izborima, prema podacima Državnog izbornog povjerenstva, “falilo” je oko 250.000 glasača u odnosu na one 2015.
Suprotno pravilima
I premda znanstvenici upozoravaju kako se u pravilu apstinenti regrutiraju iz redova mladih i umirovljenika, niže obrazovanih te socijalno depriviranih obitelji, čini se da je, ovaj put, šef SDP-a Zoran Milanović izazvao poremećaj i postao najzaslužniji za loš odziv birača. Odgovornosti nije pošteđen ni Božo Petrov. Naime, unatoč dobrom izbornom rezultatu Mosta, analitičari smatraju kako je svoj obol razočaranima koji nisu htjeli nikoga zaokružiti dao i Petrov – kompromitirajući kod značajnog dijela ideju trećeg puta, što se ne vidi po broju osvojenih mandata, ali se vidi iz ukupnog broja glasova koje su osvojili.
Krešimir Macan, vlasnik PR agencije Manjgura, za prvu je ruku izračunao tko je koliko glasača “natjerao” na apstinenciju.
“Grube procjene govore da od 250.000 ‘izgubljenih’ glasača na ovim izborima najviše pripada Narodnoj koaliciji i Mostu – Milanović nije uspio motivirati oko 100.000 birača – to su ljudi koji, sad kad nema prijetnje od vladavine Tomislava Karamarka, više nisu bili motivirani ili su naprosto razočarani ostali doma. Pobjeda se uzima, a Milanović je očekivao da će mu pasti u krilo i opustio se, a HDZ je iskoristio svaku svoju priliku”, smatra Macan i procjenjuje kako je i Most izazvao isto toliko, oko 100.000 apstinenata:
“Most i Živi zid su zajedno na ovim izborima dobili oko 300.000 glasova – onoliko koliko je na prošlima ostvario Most sam. A Živi zid je na ovim izborima privukao samo 22.000 birača više – osam mandata ostvarili su sa 117.000 glasača, dok su na prošlim imali oko 95.000, ali zbog načina na koji se broje glasovi dobili samo jedan mandat. Dakle, Most je na prošlim izborima uspio ‘izvući’, animirati oko 100.000 građana koji su sada ipak odlučili ostati sa strane. A HDZ je najmanji gubitnik – s tek oko 50.000 glasača manje.”
Nema pretrčavanja
Da je bojkotu izbora ovaj put kumovala dešperatnost izazvana Milanovićevom politikom i kampanjom više negoli tradicionalna apolitičnost među mladima, na prvi pogled bi se složio i politolog Nenad Zakošek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Za ozbiljnu znanstvenu analizu, napomenuo je Zakošek, valja proći barem dva tjedna, koliko je potrebno da se podaci detaljno obrade, a do tada i teza da su glasači Zorana Milanovića odlučili kazniti ostavši kod kuće – ostaje na razini spekulacije.
Zakošek podsjeća kako između birača HDZ-a i SDP-a stoji neprobojan zid – nema pretrčavanja iz lijevog na desno krilo. Gotovo da ta mogućnost ne postoji čak ni kao statistička pogreška:
“I HDZ i SDP imaju konzistentno biračko tijelo – ako ne može glasati za ‘svoje’, birač će ostati doma, nikad se neće dogoditi da SDP-ovci biraju HDZ-ovce i obratno. Kad se građani razočaraju u veliku lijevu ili desnu stranku, traže srodnu malu, ljevici su to bili Laburisti, desnici HSP-ovci. Ali, kad njih nema – slijedi apstinencija i ignoriranje, dojam da uopće nema smisla ići na izbore”, tumači Zakošek i dodaje kako u cijeloj Europi pada participacija građana, koja u znatnoj mjeri ovisi o zasebnim nacionalnim kulturama i instrumentima discipliniranja građana – građani u Italiji, Grčkoj i Belgiji moraju platiti kaznu ako ne izađu na izbore. U skandinavskim zemljama nema kazni, a izlaznost je gotovo najveća u Europi – veća od 80 posto. Kod nas je izlaznost inače oko 60 posto, i spadamo u motiviranije zemlje u bloku istočnih zemalja. Stranke u Europi gube integrativnu sposobnost mobilizacije birača – koji danas samo izlaze na izbore, a nekoć su konzumirali proizvode stranaka, čitali, recimo, njihove novine... A to u konačnici vodi porastu populističkih stranaka i povećanju apstinenata.”
Danielu Širinić, asistenticu na Fakultetu političkih znanosti, koja je doktorirala na participaciji građana u izbornom procesu, ne čudi niži odaziv, ne smatra ga iznenađenjem, već ga pripisuje činjenici da je razdoblje između izbora bilo jako kratko.
Slab odaziv mladih
I ona smatra da nije nemoguće da su birači apstinencijom kaznili Narodnu koaliciju “s obzirom na razliku u broju glasova koje je osvojila Narodna koalicija na ovim i prošlim izborima”. Ali naglašava kako se “velik broj izbornih apstinenata nikada nije odazvao na izbore, i da se ne radi o gubitku jedne ili druge političke opcije, nego o indikatoru kvalitete demokratskog procesa u Hrvatskoj. Bez detaljnije analize predizbornih istraživanja provedenih za ove parlamentarne izbore ne možemo znati više. No na temelju istraživanja o stavovima mladih u Hrvatskoj usudila bih se reći da bi mobilizacija tog mladog, nezainteresiranog, biračkog tijela više išla na ruku desnom centru”, procjenjuje Daniela Širinić i upozorava kako o izbornim apstinentima u Hrvatskoj znamo jako malo:
“Jedini izvor podataka iz kojih možemo izvoditi zaključke o strukturi apstinenata su predizborne ili postizborne ankete. Ali većina je komercijalnih predizbornih anketa fokusirana na predviđanje izbornih rezultata i rijetko se nakon objave rezultata vraćamo na analizu strukture izbornih apstinenata, pa čak i analizu strukture prosječnih birača pojedinih stranaka. Za usporedbu, u SAD-u zavod za statistiku od 1964. redovito provodi ankete populacije (Current Population Survey), kojima se nakon izbora dodaju i pitanja vezana uz biračko ponašanje i registraciju. Cilj je posebnih pitanja vezanih uz izbore pratiti trendove, s posebnim naglaskom na razlike po socioekonomskim karakteristikama izbornog tijela kako bi se aktivnim politikama moglo utjecati na probleme socioekonomskih nejednakosti u odazivu.”
Daniela Širinić dodaje da su nakon prošlih parlamentarnih izbora na FPZ-u proveli istraživanje i zaključili da su apstinenti bili mlađi od aktivnih birača i nešto nižeg dohotka. Vjeruje da je trend niskog odaziva mladih nastavljen i na ovim izborima i naglašava kako bi sistematski trendovi, kao što je apstinencija mladih, društvo trebalo usmjeriti na analizu razloga, a ne posljedicu tih odluka na izborne rezultate. Nužno je, kaže, osmisliti aktivne mjere za mobilizaciju – recimo, proširenje biračkih prava od 16. godine.
Problem šefa stranke
No, posljedice na rezultate ovaj put bi mogle dovesti do smjene lidera SDP-a. Još uoči prošlih izbora jedan je analitičar prognozirao: pobijedit će onaj tko se uspije prvi riješiti svoga šefa. Smjena Karamarka više je bila inducirana izvana negoli iznutra pa će stoga Macan zaključiti: “Ovaj put je pobijedio onaj tko je manje pao. Milanović je pokušao kampanju voditi na strahu od prodora desnice, pokušao je kapitalizirati grijehove Karamarka i Hasanbegovića, ali to nije upalilo jer izvora straha više nije bilo – Andrej Plenković nije prepao birače ljevice zbog kojeg bi otišli na izbore i dali glas Zoranu Milanoviću.”