Članovi arbitražnog vijeća u slučaju Ina/MOL, ako je suditi prema njihovoj presudi, nisu štedjeli kritike prema presudi koju je u slučaju Ive Sanadera donio hrvatski sud. U intervjuu za Jutarnji list, predsjednik sudskog vijeća u prvostupanjskom procesu Ivan Turudić odgovara na kritike kojima je zadnjih dana izložen.
U presudi arbitražnog suda u predmetu Ina/MOL suđenje Ivi Sanaderu koje ste vodili, kao i neki vaši postupci, okarakterizirani su pristranima. Kako komentirate te optužbe?
- Presudu sam pročitao u njezinim najbitnijim dijelovima i na početku moram reći kako su sve te kvalifikacije kojima me obasipaju, ne samo arbitražni suci nego i dio medija, neistinite i svjesno difamirajuće radi nekih drugih ciljeva. Vrlo lako dokazati da se radi o potpuno pogrešnom tumačenju događaja.
Kako može biti pogrešno tumačenje događaja u dijelu presude gdje se navode vaše javne izjave nakon presude Ustavnog suda?
- Vidite, to je dobar primjer. Tamo se implicira kako sam davao izjave u kojima sam pozivao na nepoštivanje odluke Ustavnog suda. Upravo suprotno. Istina je da sam ja u baš svakoj izjavi koju sam dao na tu temu naglašavao da se odluka Ustavnog suda mora poštivati i to ne samo njena izreka nego i obrazloženje. Kakav bih bio pravnik i sudac bio kad bih rekao drukčije? Prigovara mi se da sam se silom borio da se spis na ponovljeno suđenje dodijeli opet meni. To je apsurd. Zašto bih se ja borio za to, kad meni spis uopće nije bio oduzet? Spis je od Ustavnog suda vraćen na ponovno suđenje istom sudskom vijeću, uz napomenu da samo vijeće utvrdi ima li razloga za izuzeće - dakle da se članovi vijeća ili cijelo vijeće samo izuzme od slučaja. Ustavni sud je u tom dijelu preuzeo ulogu redovnog suda jer nema ovlasti pozivati na odlučivanje o dodjeli spisa. Ukratko, ispada da sam se neprikladno u javnosti zalagao da se meni dodijeli spis koji je ionako bio zadužen vijeću čiji sam predsjednik. To je besmisleno...
No, arbitri su vam zamjerili i izjave da biste ponovljeno suđenje proveli u skraćenom postupku...
- Eto, još jedan apsurd. Ne bi to bio nikakav prijeki ili skraćeni postupak. Nije takav način provođenja postupka moja odluka ili volja, već odredba hrvatskog Zakona o kaznenom postupku. Dakle, ponovljeno suđenje pred istim sudskim vijećem provodi se tako da se već ispitani svjedoci i izloženi dokazi provode njihovim čitanjem za što nije potrebna suglasnost stranaka. Što je tu sporno? To da sam izjavio da ću suđenje voditi prema zakonu?
Ipak, stječe se dojam kako je arbitražno vijeće zauzelo isti stav kao i predsjednik Vrhovnog suda čijom je odlukom na koncu predmet dodijeljen novom sudskom vijeću....
- Sam tadašnji predsjednik Vrhovnog suda u rješenju je naveo da je primijenio zakon koji nije bio na snazi već više od 15 godina i da zapravo nije imao ovlast izuzeti me. Ipak, i u takvom rješenju je eksplicite naveo da nisam komentirao konkretni sudski predmet nego se bavio percepcijom javnosti i pri tome se pozvao na 3 odluke Europskog suda za ljudska prava pod koje se moja situacija uopće nije mogla podvesti. A što se arbitraže tiče, činjenica da se takve kvalifikacije nalaze u arbitražnoj presudi govore ili o ozbiljnom nepoznavanju ili o namjernom ignoriranju važećih hrvatskih zakona i u posve neuobičajenom stilu, navodi se ime konkretnog suca i predviđa se kako bih presudio da sam sudio. Zar vam to ne zvuči apsurdno? Kako oni to znaju? Ako se radi o nepoznavanju zakona, to me žalosti s obzirom da je član arbitražnog vijeća bio moj profesor, akademik Barbić koji zasigurno poznaje osnove kazneno-pravnog procesa u Hrvatskoj. Ako je riječ o ignoriranju, onda to otvara pitanje kvalitete zastupanja hrvatske strane u procesu. Zašto sud nije upozoren na ovako notorne činjenice? Isto vrijedi i za kvalifikacije o lažiranju zapisnika sa suđenja.
Demantirate tvrdnje da je petnaestak zapisnika sa suđenja lažirano?
- To je tvrdnja koju je u svom svjedočenju pred arbitražom iznio optuženik i koju su, očito, arbitri prihvatili kao nespornu. Pri tom optuženik svjedoči pro domo sua, u svojoj stvari. Iako se optuženika može razumjeti, teže je razumjeti arbitre da su tu tvrdnju posve nekritički prihvatili. A radi se o potpunoj neistini. Naime, prema Zakonu o kaznenom postupku , na kraju svakog raspravnog dana stranke se upita imaju li primjedbe na sadržaj zapisnika i sve se to i unese u zapisnik kao i sadržaj primjedbe. Ukoliko prigovora ima, sudsko vijeće odlučuje hoće li ih uvažiti. Uvidom u spis suđenja utvrdio sam kako su tijekom cijelog procesa uložena samo tri takva prigovora - dva od stane obrane i jedno od tužiteljstva - te su sva tri, posve rutinski, uvažena od strane vijeća. Zašto arbitražno vijeće na to nije upozoreno od strane hrvatskih zastupnika ili samog člana vijeća akademika Barbića nije na meni da razmatram.
Ako nisu lažirani zapisnici, što je s famoznom snimkom sastanka Sanadera i Zsolta Hernadija u restoranu Marcellino? Arbitri su prihvatili svjedočanstvo MOL-ova eksperta koji je utvrdio da je snimka montirana...
- Kao prvo, ne radi se niti o kakvom krunskom pa niti odlučujućem dokazu. Naravno, govorim o predmetu koji sam ja vodio i o utvrđenjima iz tog predmeta uz dužnu rezervu da ne želim utjecati na utvrđenja u ponovljenom suđenju. Obrana je tražila da se ta snimka izuzme kao nezakonit dokaz ali ne i razloga što bi se radilo o montiranoj snimci već da je pribavljena suprotno Zakonu. Taj prijedlog je vijeće odbilo i obrazložilo razloge koji su potvrđeni od strane Vrhovnog suda RH. Za mogućnost da se radi o montiranoj snimci prvi puta sam čuo u odluci arbitražnog vijeća. Takva tvrdnja nije bila sadržana ni u žalbi optuženikove obrane Vrhovnom sudu, niti u Ustavnoj tužbi. Radi se posve novom momentu.
Ipak, da ste bili svjesni sporne vjerodostojnosti snimke, bi li to utjecalo na konačnu presudu?
- Ne mogu govoriti u ime ostalih članova sudskog vijeća, no važno je naglasiti da u obrazloženju prvostupanjske presude izričito piše kako ta snimka jedino dokazuje kako su se optuženik i Hernadi sastali u to vrijeme, na tom mjestu. Sve ostalo je medijska mistifikacija i prenapuhavanje.
No, ako je ta snimka služila kao kontrolni dokaz Ježiću, a utvrđuje se da je možda krivotvorena, ne slabi li to i samu vjerodostojnost Ježića? Arbitri su vas i tu okrznuli tvrdnjom kako im je “nezamislivo da bi ijedan sud mogao Ježića kvalificirati kao pouzdanog svjedoka”...
- Možda je to arbitrima nezamislivo no napominjem da je odluka prvostupanjskog suda u pogledu činjeničnih utvrđenja verificirana od strane Vrhovnog suda RH a oni se o tome niti riječju je osvrću. Ali istovremeno u cijelosti prihvaćaju iskaz optuženika pa i u odnosu na činjenice lako provjerljive činjenice. Moram napomenuti da u odluci stoji kako bi arbitražno vijeće i prihvatilo Ježićeve tvrdnje da su bile poduprijete drugim dokazima i svjedočanstvima. Zašto nisu? Gledajte, nije arbitražnu tužbu podnio Županijski sud u Zagrebu i nije predmet arbitraže bilo odlučivanje u posljednjom instanci o presudi Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda RH što dio javnosti uzima kao gotovu stvar.
Tužbu je podnijela Hrvatska vlada, sa svim obvezama i odgovornostima koje iz toga proizlaze. Činjenica jest da znatan dio dokaza koji su provedeni u prvostupanjskom postupku pred Županijskim sudom, nije proveden u arbitražnom postupku. Opet isto pitanje: zašto nisu? Iz ovog citata presude ja iščitavam da bi ona možda bila drukčija da su svi adekvatni dokazi bili izloženi...
Ciljate na “austrijske papire”?
- Ja o meritumu tih dokumenata ne znam ništa niti sam ih ikada vidio, jer nisu bili dio dokazne građe u procesa koji sam vodio. Ipak, iz arbitražne presude proizlazi da se radilo o važnom dokaznom materijalu u argumentaciji hrvatske strane, koji je na kraju isključen temeljem formalnih razloga, jer je od austrijskih tijela hrvatskima bio dostavljen samo za potrebe kaznenog, ali ne i arbitražnog postupka.. Ako je to istina, radi se o problemu koji je mogao biti vrlo jednostavno riješen u pripremi postupka. Zašto se od Austrije nije tražilo da dokumente ponovno pošalje za adekvatnu namjenu? Nikome ne želim docirati, ali to mi je neshvatljivo.
S druge strane, arbitraža je u potpunosti odbacila pisani iskaz Ježićeva partnera Stephena Hurlimanna dan DORH-u, s obzirom na to da nije želio odgovarati na pitanja pred arbitrima i strankama u sporu. Zašto ste vi taj iskaz prihvatili?
- To je zakonit dokaz, ne samo prema našim odredbama, već i prema europskoj praksi. Da bi takav iskaz mogao biti uveden kao dokaz, potrebno je da sud iscrpi sve dostupne i razumne mjere radi osiguranja nazočnosti svjedoka. U našem slučaju mi smo uistinu poduzeli sve što je bilo moguće, čak smo na koncu osigurali i videolink za svjedočenje, ali nas je s druge strane dočekala prazna stolica. Uostalom, takvo naše postupanje je u svojoj presudi podržao i Vrhovni sud RH. Kao posebno važno želim ponovno istaknuti da se u cijeloj odluci nigdje ne spominje presuda Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena i djelomično preinačena u kazni presuda Županijskog suda u Zagrebu. Time je presuda prema hrvatskom zakonu postala pravomoćna.
Što iščitavate iz toga?
- Ništa ne iščitavam, samo naglašavam da je posve neprimjereno i neuobičajeno kako to navodi arbitražno vijeće da se radi o presudi suca Turudića. Što je s tri suca optužnog vijeća, kolegama iz raspravnog vijeća i tri suca Vrhovnog suda? Dakle, pravomoćna presuda u slučaju Ina/MOL bila je rezultat rada devet sudaca, te još i sudaca istrage. Ja ne bježim od svoje odgovornosti što sam u prvom stupnju vodio rasprave i pisao obrazloženje presude, no nevjerojatno mi je da se u arbitražnoj presudi ne spominje tako važna činjenica kao što je presuda Vrhovnog suda.
Nakon objave arbitražne presude predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović u javnosti je iznio stav kako je presuda arbitražnog suda i potvrda ispravnosti odluke Ustavnog suda...
- Kao prvo, Hrvatska nije uspjela u tužbi Arbitražnom sudu, međutim, to ne sprječava predsjednika Ustavnog suda da izrazi svoj trijumfalizam i veselje te tu presudu navodi i kao dokaz da suci tog suda nisu bili korumpirani. Teza o korumpiranosti sudaca Ustavnog suda se pojavila u javnom prostoru a pustio ju je jedan visoki pravosudni dužnosnik. Ja sam je kasnije čuo i od jednog člana prethodne Vlade. Međutim, DORH je proveo izvide, utvrdio da nikakvog mita nije bilo i to je to. Točka. Ne vidim kakve veze ima odluka arbitražnog vijeća s optužbama za mito i zašto je te dvije teme predsjednik Ustavnog suda povezao.
No, što se odluke Ustavnog suda tiče, nije li logično da Šeparović likuje? Arbitražna presuda se na dva mjesta referira na argumentaciju iz te odluke.
- I to opsežno. Međutim, pri tome valja naglasiti da u svojoj odluci Ustavni sud je izrijekom ustvrdio da su prigovori obrane da optuženik nije imao nepristrani sud i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neosnovani. Očito to arbitražno vijeće nije prihvatilo. U ostalom dijelu, arbitražno vijeće je vodilo računa i prihvatilo argumentaciju iznesenu u odluci Ustavnog suda. Dakle, ta odluka je utjecala i na arbitražnu presudu. Drugo je pitanje jesu li argumenti Ustavnog suda mogli biti drukčije kvalificirani.
Primjerice?
- Pa uzmite tvrdnju iz njihove odluke kako redovni sudovi nisu utvrdili da je optuženik kao premijer bio državni dužnosnik. A istovremeno imate odluku Ustavnog suda iz slučaja Polančec gdje se bez provjere akceptira stav da je on - kao potpredsjednik Vlade, državni dužnosnik. Dakle, drugi čovjek vlade je dužnosnik, a njegov nadređeni možda i nije !?
Puno ozbiljniji prigovor Ustavnog suda, koji su preuzeli i arbitražni suci, jest da ste korupciju dokazivali kroz štetnost sklopljenog ugovora, što samo po sebi ne podrazumijeva koruptivnost.
- Ni s time se ne slažem. Osuđujuća presuda nije se temeljila isključivo na spoznaji o tome da su ugovori koje je tadašnja vlada sklopila s MOL-om bili štetni po Hrvatsku, već na činjenici da je dokazan korumptivni sporazum kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret. A što se same štetnosti tiče, kvalifikacija težine djela nalagala nam je da pokušamo utvrditi kolika je štetnost. Težina koruptivnog djela ovisi o tome je li učinjena radnja koja je dozvoljena ili ne. Ako liječnik od pacijenta primi novac zato što ga je liječio, to je manje teško djelo, jer je on učinio ono što je ionako trebao učiniti. AKo policajac od nekog primi novac da ga ne privede zbog kršenja zakona, onda je to teži oblik, jer je policajac učinio nešto što je nedozvoljeno. Zato smo morali utvrditi je li optuženik mito primio za sklapanje uobičajenog ugovora ili za sklapanje štetnog ugovora, odnosno ugovora kakav se u duhu savjesnog zastupanja interesa države ne bi smio potpisati.
Kakav će biti konačni pravosudni epilog priče oko Ine i MOL-a?
- To ne znam i bilo bi neodgovorno da spekuliram.
Sve je izglednije kako bi cijeli slučaj mogao završiti u zastari...
- Na načelnoj razini mogu reći da je zastara najgori mogući ishod svakog pravosudnog predmeta. Ona je finalna i nepromjenjiva činjenica, a optuženici obuhvaćeni njome trajno oslobođeni bilo kakve inkriminacije. Takvom ishodu nijedno pravosuđe ne bi trebalo težiti, a niti optuženici dobivaju satisfakciju kao u slučaju donošenja oslobađajuće presude.