Iako je duže od dvadeset godina proveo izvan političkih zbivanja, tako da je bio pomalo zaboravljen, Nikica Valentić ostati će zabilježen kao uspješan predsjednik Vlade Republike Hrvatske u razdoblju 1993.-1995., zbog važnih odluka koje je donosio u tadašnjim, užasno kompliciranim okolnostima.
Valentić je u devedesetima u hrvatskoj politici slovio kao najviši kadar porijeklom iz Like. Rođen je 24. studenog 1950. u mjestu Bilaj kod Gospića gdje je završio osnovnu školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1974. Do kraja 1971. radio je kao novinar na Radio Zagrebu, a nakon toga je do 1974., bio glavni urednik časopisa Pravnik. Godinama nije imao putovnicu jer je sudjelovao u Hrvatskom proljeću.
Od 1978. do 1983. bio je direktor stambenih zadruga Stanograd i Stanoinvest koje su godišnje gradile po tisuću stanova. Tada je upleten u afere Zelenjak početkom osamdesetih kada se tvrdilo da je njegovo poduzeće društvenim novcem gradilo kuće na Zelenjaku za kasnijeg ratnog premijera Hrvatske, Franju Gregurića i druge njegove suradnike, ali je 1984. oslobođen optužbi.
Prešao u odvjetnike
Nakon toga prešao je u odvjetnike i otvorio kancelariju s Bosiljkom Mišetićem. Bio je specijalist za investicijske ugovore, trgovačko pravo, poreze i ugovore s nekretninama. Nikica Valentić je pripadao neformalnoj skupini prozvanoj Dečki iz Hennessyja, po kafiću u Kačićevoj ulici, u kojem se nalazila škvadra, koja je nakon uspostave samostalnosti, uvelike odlučivala o Hrvatskoj, posebno u gospodarskim pitanjima.
To su bili Nikica Valentić, Bosiljko Mišetić, Davor Štern, Borislav Škegro, Neven Porges, Mladen Vedriš, Ivica Crnić, Zlatko Mateša i Franjo Gregurić. Za one koji ne pamte 90-te, Gregurić, Valentić i Mateša bili su premijeri, Crnić predsjednik Vrhovnog suda, a preostala petorica ministri raznih HDZ-ovih vlada.
Valentić se uspinjao strelovito, ali i često je ulazio u sukobe i to s vlastitom strankom – desnicom u HDZ-u. Nakon izbora 1990. učlanio se u HDZ a predsjednik Franjo Tuđman imenovao ga je generalnim direktorom "Ine". Nakon izbora 1992. ušao je u Sabor a Tuđman ga je imenovao u Predsjedničko vijeće da bi ga u travnju 1993. postavio za predsjednika Vlade.
Nikica Valentić tu je dužnost obnašao najdulje od svih HDZ-ovih premijera: 2 godine i 8 mjeseci, i to uspješno, obzirom na okolnosti. Predstavio je stabilizacijski program kojim je zaustavljena inflacija, naoružana je vojska za oslobodilačke operacije, zbrinuto je 650 tisuća izbjeglica i prognanika, 30. svibnja 1994. uvedena je hrvatska valuta, kuna.
Spriječio kolaps u Dalmaciji
Kao premijer spriječio je i energetski kolaps u Dalmaciji, međutim, isto tako, tijekom Valentićevog mandata, niz hrvatskih tvrtki završio je u rukama Kutle, Todorića, Rajića i drugih tajkuna, protuzakonito su smanjene mirovine, a HDZ-ov režim je pokušavao dokrajčiti preostale neovisne medije poput Radija 101, Ferala ili Globusa.
Imao je pozitivnu ulogu i u vanjskoj politici (iako je to područje prepustio suradnicima) jer je podržavao Matu Granića koji se angažirao na zaustavljanju hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH, i potpisivanju Washingtonskih sporazuma. Zbog konstantnih sukoba s Gojkom Šuškom i hadezeovom desnicom, nekoliko puta je nudio ostavku Tuđmanu, koju ovaj nije prihvaćao. Sudbina je htjela da Valentić i Šušak umru na isti dan, s razmakom od četvrt stoljeća.
Valentić je 1995. napustio Vladu i opredijelio se za privatni biznis. Osnovao je tvrtku "Niva holding" koja se bavila građevinarstvom, a trebala je poslovati s naftom i baviti se osiguranjem. Ali, umjesto uvozom nafte, njegova firma godinama je iz Malezije uvozila automobile "proton", i u tom poslu je izgubio velik novac. Potom se 2002. preorijentirao na građevinarstvo i pokrenuo velike građevinske pothvate vrijedne oko 200 milijuna eura.
Zbog gospodarske krize koja se odrazila i na cijene nekretnina koje su pale nalazi se u, kako je rekao, složenoj financijskoj situaciji. "Ako cijene nekretnina padnu još desetak posto, tada sve što sam u četiri desetljeća zaradio već sutra može otići na bubanj", ispričao je nekoliko godina kasnije. Možda nije bio uspješan poduzetnik, ali, premijer, jest.