Da ja radim dokumentarac o Hrvatskoj, počinjao bi kadrovima sirotinjskih predgrađa São Gonçala u saveznoj državi Rio de Janeiro.
Sve je tu kako već u dokumentarcima izgleda siromašna brazilska favela: mršave propalice u prljavim kanotjerama što besposleno domišljaju kako se domoći par reala za bocu jeftine cachaçe, njihove debele žene odavno odustale od života, i krda bučne djece što ledinom ganjaju probušenu loptu s logotipom svjetskog prvenstva 2014, zamišljajući da su Neymar da Silva Santos.
Malo dalje, na gajbi pred kućom sjedi žena s malim djetetom u krilu i tupo bulji u jednu točku.
- Jel bio poštar? - trgnu je u to ženski glas.
- Aha – odsutno će ona.
- I opet ništa?
- Ništa.
- Sestro – konačno će onaj ženski glas.
- Do kad ćeš živjeti u toj fantaziji? Probudi se, imam vijest za tebe: Célio nije nogometaš. Nikad nije ni bio. Zajebava te. Mulja i petlja. Ovog časa, dok ti čuvaš to nesretno dijete, on pije s nekim kurvama po Tiradantesu! Svi u kvartu to vide osim tebe!
Tu upoznajemo gospođu Conceição: mlada djevojka prerano ugaslih očiju ima sina od dvije godine i muža koji ju je uvjerio da je poznati nogometaš. Kad su se uzeli, Célio joj je pričao bajke: igrao je u Ronaldinhovom Flamengu, gdje nisu prepoznali njegov talent, nakon čega su po njega došli menadžeri iz Europe. Mogao je Célio odmah u Barceloni grijati klupu, ali on je radije mudro izabrao da odigra sezonu-dvije u nekoj manjoj ligi, nametne se skautima velikih klubova i nakon toga potpiše ugovor snova. Tako je otišao u... jebiga, kako se zove onaj grad gdje Célio igra...
S čačkalicom u ustima
- Croacia – podsjetila ju je prijateljica.
- I to nije grad, nego država. Pitala sam muža, on se razumije u nogomet i kaže da si ti budala ako vjeruješ da Célio igra u Hrvatskoj. Hrvatska je jedna od deset najboljih reprezentacija svijeta, jednom je bila treća na Mundijalu. Brazil drugi, a Hrvatska treća! Sin one kurvetine Morene iz Alcântare igra u jebenoj Moldaviji i šalje joj petsto dolara svaki mjesec. Kaže moj muž: ako Célio igra u Hrvatskoj, ja sam Cristiano Ronaldo!
Eh da, tužna je to priča. Došao je jednog dana u društvu nekog tipa s čačkalicom u ustima i staklenog pogleda objasnio ženi da je potpisao ugovor u Europi. Pravi, pravcati profesionalni ugovor za prvoligaški klub u... kako ono?
- Croaciji.
Da, u Hrvatskoj. Gotovo je s bijedom i siromaštvom, govorio je, od sada će sve biti drugačije. Za koji mjesec vratit će se po nju i sina, i velikim ih automobilom odvesti u novu, veliku kuću u Europi. Poslat će joj avionsku kartu da je pokaže svim ljubomornim, zavidnim luzerima u São Gonçalu.
I ona je povjerovala. Vjerovala mu je cijeli prvi mjesec, vjerovala mu je cijeli drugi mjesec, vjerovala mu je svaki put kad bi je telefonom uvjeravao da je trenutačno u Europi mala kriza i da još nisu dobili plaću, ali da će od prve love kupiti razglednicu i poslati joj kao dokaz da je zaista u Europi, sad mora prekinuti jer zove s konobarovog mobitela, neka poljubi malog. Konačno, peti je mjesec prvi put kod prijateljice oprezno provjerila na internetu postoji li uopće ta... ta...
- Croacia.
Da. I što? Zaista postoji Croacia, i u njoj profesionalna nogometna liga, u toj ligi nogometni klub Karlovac, i u njemu neki Conceição. Da, postoji.
Kao što neki Conceição postoji i u grčkom PAOK-u. I u Portu, i u St. Gallenu, i u nekom švedskom drugoligašu. Kao što nema u Europi lige, i u njoj kluba u kojemu ne igra neki Brazilac Conceição. Od tada, nikad više nije provjeravala, niti se raspitivala. Po cijele dane sjedi s malim sinčićem u naručju i tupo pilji u onu točku.
Tako bih ja, eto, započeo priču kad bih snimao dokumentarac o životu u Hrvatskoj.
Onda bi nas kamera preselila preko oceana, hiljade milja na istok, u Europu. Ima tamo mala zemlja Croacia, nije ona ljubiteljima nogometa posve nepoznata, među deset je najboljih na svijetu, jednom je bila treća na Mundijalu. U toj Hrvatskoj, eto, ima profesionalna nogometna liga, u toj ligi NK Karlovac, i u tom klubu tamnoputi brazilski fantasista lijena koraka, lakog driblinga i prerano ugaslih očiju.
Tu upoznajemo Célija da Conceiçãoa Júniora, nogometaša iz dalekog São Gonçala u saveznoj državi Rio de Janeiro. Potekao je u slavnom Flamengu, završio u Karlovcu, i ima najtužniju od svih priča iz Hrvatske, zemlje tužnih priča.
Probudi se, ženska glavo!
– Zapišite mi, molim vas, internetsku adresu na kojoj će izaći ovaj razgovor. Pa meni nitko u Brazilu ne vjeruje! - kaže tako nesretni Célio novinaru Sportala, koji je ovih dana prenio njegovu ispovijest.
- Imam ženu i dvogodišnjeg sina, oca, majku i brata, te mnogo prijatelja. Pričam im u kakvim uvjetima igramo, a oni misle da lažem! Supruga mi kaže: igraš nogomet u Europi, u Hrvatskoj čija je reprezentacija jedna od najboljih u svijetu, a tvoj klub igra u prvoj profesionalnoj ligi: kako je moguće da nisi zaradio baš ništa!?
A nesretni Célio dijeli sudbinu kolega nadničara u NK Karlovcu, trenira na stadionu na kojemu nema struje i ne rade tuševi, igra pred praznim tribinama i nije dobio plaću još otkako je onomad pun svoje i ženine nade stigao u Hrvatsku.
Sve što mu je od te nade preostalo jest malo nesigurne vjere da negdje u saveznoj državi Rio de Janeiro ima netko tko nekim čudom zna hrvatski, i tko će njegovoj ženi znati prevesti intervju s interneta, pa da se konačno uvjeri kako je ne vara i ne laže, kako ne pije i ne kurva se po Tiradantesu, nego zaista u Europi igra profesionalni nogomet.
- Bože, nemoj mi reći da mu stvarno vjeruješ?! - trgao ju je prijateljičin glas dok je na ekranu buljila u tekst na nekom smiješnom jeziku i sliku svog muža na nekom malom stadionu.
- Mali Cesar te za pet minuta na kompjuteru može napraviti kraljicom sambe! Probudi se, ženska glavo!
Tako završava priča o Hrvatskoj. Poslije potresne ispovijesti na Sportalu nitko više nije čuo za Célija da Conceiçãoa Júniora.
Jedni kažu kako je platio nekom Bugarinu da ga na tankeru prošverca kući u Brazil, i završio kao kopač u rudnicima dijamanata u Siera Leoneu. Drugi tvrde da negdje u Cantagalu radi kao raznosač pizza, treći se kunu da su ga vidjeli kako s bocom cachaçe spava na klupi u Tiradantesu.
Žena mu za to vrijeme po cijele dane pilji u onu točku, a sin ledinom ganja probušenu plastičnu loptu s logotipom Mundijala 2014: dok svi klinci u São Gonçalu zamišljaju da su Neymar, on zamišlja da je Conceição Júnior, škaricama zabija odlučujući gol u posljednjem kolu i s Karlovcem postaje prvak Hrvatske, pa u velikom bijelom automobilu dolazi po ženu i sina. Onda se svi smiju, zajebavaju ga i viču za njim: “Croacia! Croacia!”, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.