Ravno tri desetljeća nakon što je u javnost pušten Memorandum SANU, iz Srpske akademije nauka i umetnosti došla je svojevrsna ograda od dokumenta koji je predstavljao uvod u kasnije zahtjeve za stvaranje “velike Srbije”.
“Memorandum SANU je konstruirani grijeh”, izjavio je Vladimir Kostić, ugledni neurolog iz Beograda i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti na B92. Kostić je još dodao da nitko u Akademiji nije prihvatio ili redigirao Memorandum, koji je otuđen i zloupotrijebljen. “Taj tekst nikada nije mogao biti promijenjen jer je odmah iskorišten za policijski brutalizam. Mi se od toga nećemo ograđivati, ako ima krivnje, mi ćemo je prihvatiti”, dodao je.
Nacionalni izdajnik
Iako Kostićeva izjava nije ušla u dublju analizu, do sada se nitko iz SANU nije u ovakvoj mjeri ogradio od famoznog Memoranduma. Utoliko je riječ o važnom događaju, čak i kada dolazi od novog predsjednika SANU, koji zna izazivati javnost u svojoj zemlji. Prošle godine izjavio je da je Kosovo izgubljeno za Srbiju, pa je proglašen nacionalnim izdajnikom. Memorandum SANU objavile se Večernje novosti 24. i 25. rujna 1986. U pisanju sudjelovalo je dvadesetak srpskih intelektualaca, među kojima Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, a vjerojatno i Jovan Rašković, koji je 1990. postao politički lider pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Duhovnim ocem Memoranduma smatra se srpski književnik i nacionalist Dobrica Ćosić. Autori Memoranduma pustili su tezu o ugroženosti srpskog naroda u Jugoslaviji i potrebi redefiniranja federacije kako bi Srbi kao najbrojniji narod dobili glavnu ulogu u državi.
Akademici su, među ostalim, napisali da “sve nacije nisu ravnopravne: Delovi srpskog naroda koji u znatnom broju žive u drugim republikama nemaju prava, za razliku od manjina, služiti se jezikom i pismom, politički i kulturno se organizirati, zajednički razvijati kulturu svoga naroda”.
Ugroženi Srbi
Tvrdilo se da “Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili ugroženi kao danas”.
Na kraju je najavljeno ono što se dogodilo za nekoliko godina. “Srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogućnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i namerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Pri tome Srbija ne bi smela zauzeti pasivan stav, iščekujući samo što će drugi reći, kao što je to do sada mnogo puta činila.”