U petak popodne kontraobavještajna služba presrela je šifriranu e-mail poruku jednog američkog špijuna u Hrvatskoj. Poruka je glasila: “Idobols an kejivu šoj, tsolaž an, agans hinčarz i eciranrom icindejvopaz us rej metup minenpok ićod abert omas. Ejindogzjan ej das, Ukstavrh itadapan omeć oka. Nešpahu ej eksjov enenpok kindejvopaz.”
Dežurni agent žurno je proslijedio ovu prividno besmislenu gomilu slova u odjel za dekriptiranje, gdje je desetak matematičkih genija, primjenjujući najsuvremenije informatičke alate, više od sedamdeset dva sata razbijalo šifru. Naposljetku su otkrili da je poruka napisana naopako. Evo, dakle, što je terenski operativac Centralne obavještajne agencije poslao svojim šefovima u Langleyju u saveznoj državi Virginiji: “ Zapovjednik kopnene vojske je uhapšen . Ako ćemo napadati Hrvatsku, sad je najzgodnije.
Samo treba doći kopnenim putem jer su zapovjednici mornarice i zračnih snaga, na žalost, još uvijek na slobodi.” “Dogodilo se ono čega smo se najviše bojali”, rekao je zabrinuto predsjednik Josipović kada je ovo u ponedjeljak došlo do njega. Odmah je prekinuo ručak, oglasio uzbunu prvog stupnja i rekao tajnici da mu nazove nekoga u vojsci.
Tajnica, međutim, nije mogla nikoga dobiti na telefon. Otkad je general pukovnik Mladen Kruljac zaglavio u zatvoru , tamo je totalno rasulo. Vojska ne zna tko joj glavu nosi. Postrojiš li vod vojnika i zapovjediš im “Naprijed marš!”, jedan krene lijevo, drugi desno, treći natraške, četvrti postrance, peti i šesti se zagrle i krenu plesati polku, a sedmi se spusti u čučanj i skakuće kao mali zeko. Rijetko kad nam je zaista u povijesti bilo gore.
Neprijatelj je na granicama, a situacija u oružanim snagama stravična. Ne želimo li se ponovno naći pod tuđinskim jarmom, valja brzo djelovati. Hrvatska treba novog zapovjednika kopnenih snaga. Teško je možda vjerovati da u zemlji ima još jedan takav vojnički mastermind kakav je general Kruljac, ali ipak, natječaj mora biti raspisan i već sutra objavljen u svim hrvatskim dnevnim novinama.
Da vidimo sada uvjete natječaja, kakvu osobu tražimo? Što je zajedničko hrvatskim generalima? Neustrašivost, nepokolebljivi patriotizam, stamena katolička vjera, srednja ugostiteljska škola i izvanredno završen prometni fakultet. To su kvalifikacije koje trebamo. Uh, bit će teško... No, možda ipak ima nade. Ne znam jesam li vam pričao o tome, ali ja sam završio srednju vojnu školu JNA. Nije bogzna što, ali je opet više nego imaju mnogi naši časnici.
Zove li domovina, spreman sam trenutno ostaviti sve druge poslove, u suzama se izljubiti s najmilijima i staviti na čelo kopnenih snaga RH. Ako treba, mogu i prometni fakultet završiti. Što je danas? Utorak... Dajte mi fore do petka da diplomiram na lijevom žmigavcu. Stignem i doktorirati na temu opasnosti pretjecanja preko duple pune crte.
U prilog svojoj kandidaturi naglašavam da sam natprosječno visok i ugodne vanjštine, a uniforma mi sjajno stoji. Povrh svega, neviđeno sam glup. Što biste od visokog časnika uopće više mogli tražiti? Kao zapovjednik kopnene vojske ja bih, neskromno je možda to reći, bio izvanredan. Hodao bih od postrojbe do postrojbe i svima redom urlajući psovao majku.
Čitav dan tjerao bih nesretnike na čišćenje oružja, brijanje, glancanje cipela, namještanje kreveta i ribanje nužnika, a navečer, svaku večer, iza ponoći, taman kad im dođe najslađi san – uzbuna! Samo što bih negdje došao, i vojnici i niži časnici bi se bez riječi spustili na tlo i počeli brojati sto sklekova.
Na jednoj ruci. I onda još sto na drugoj. Pukovnici, pazite što vam kažem, pukovnici bi meni pišali u gaće i plakali kao male bebe. Takva bih divlja, bezdušna, sadistička zvijer bio, da bi mi se pola glavnog štaba objesilo, a druga polovica u času rastrojstva službenim pištoljem sebi pucala u sljepoočnicu.
Krasne bih promjene uveo pod svojim zapovijedanjem. Odmah biste vidjeli da je to prava vojska, a ne nekakve babe. Tražite li pravog čovjeka, pravijega nećete naći. Upozorio bih tek na jednu stvar. Ističem svoju kandidaturu u trenutku kada Hrvatsku još nije napalo, a tko zna što će biti dok novine s ovim tekstom izađu. Ako noćas neki dušmanin udari na nas, zaboravite da sam vam išta rekao, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .