Prvo su predstavnici HDZ-a pojedine njemačke konzervativce (i dugogodišnje HDZ-ove lobiste) pokušali uvjeriti kako Hrvatska pod sadašnjom Vladom ne zaslužuje da 1.srpnja iduće godine uđe u Europsku Uniju.
Moramo priznati da je HDZ u toj svojoj diverziji bio kratkoročno efikasan: polemika o tome treba li Hrvatskoj prolongirati datum za ulazak u Uniju proširila se ne samo domaćom nego i međunarodnom javnošću, a naposljetku je morao intervenirati čak i State Department - izjavom da se Washington veseli našem pristupanju Uniji.
Istodobno su i povjerenik za proširenje EU, i njemački veleposlanik u Zagrebu, i potpredsjednik njemačke vladajuće stranke jasno izjavili da nikakva odgoda ne dolazi u obzir.
Šteta je, međutim, počinjena: u dijelu hrvatske javnosti počelo se govoriti kako nas, eto, Njemačka blokira, i to zbog ovih ili onih poteza Milanovićeve Vlade.
HDZ je, dakle, pokušao - i djelomično uspio - prikazati Milanovićevu Vladu odgovornom za eventualnu odgodu ulaska u Europsku Uniju (premda do odgode u stvarnosti neće doći).
Drugi diverzantski potez sadašnjeg vodstva HDZ-a, a bivšeg vodstva policije i obavještajne službe, jest asisitiranje u provaljivanju istrage o dosta ozbiljnom kriminalu, uz, kako sada stvari stoje, lažnu optužbu da je policija protuzakonto tražila ispis telefonskih kontakata dojučerašnjeg šefa Središnje obavještajne agencije Josipa Buljevića.
Prvo, kompromitirati sadašnju Vladu, a osobito Karamarkova nasljednika, ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, kao nedemokratsku i sklonu zloporabama vlasti.
Drugo, radi se o pokušaju dodatnog otežavanja hrvatske međunarodne pozicije. Dakle, ako je HDZ već uspio fanatizirati nešto njemačkih parlamentarnih zastupnika da dovedu u pitanje ulazak Hrvatske u Europsku Uniju 1.srpnja 2013., sada je tim istim ljudima dostavio dodatno streljivo.
Uistinu, zašto, pobogu u Europsku Uniju pustiti zemlju u kojoj zla vlast obrađuje, zamislite, šefa obavještajne službe, i to zbog njegovih kontakata s dosta opasnim kriminalcima?
Strategija borbe za vlast Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, koja se zasad, nažalost, svodi na ponešto medijsko-obavještajnih podvala, i na minimum političkog djelovanja, bila bi gotovo zanimljiva da je nova.
Ustvari, radi se o uobičajenom obliku bitke za vlast u jednom dijelu Hrvatske demokratske zajednice, što ga je promovirao Ivić Pašalić još sredinom devedesetih godina, kada je koristio medije da bi pokušavao uništiti neke od svojih glavnih ondašnjih političkih protivnika, poput Ive Sanadera, Hrvoja Šarinića ili Franje Gregurića. Znamo, međutim, kako je završila Pašalićeva politička karijera.
Nadalje, dio HDZ-a kanio je, u suradnji s braniteljskim organizacijama, pojedinim medijima, a nažalost i ne baš malobrojnim svećenicima, prije jedanaest i pol godina srušiti vlast na ulici, u povodu uhićenja generala Norca.
Raznim vodstvima i pojedinim strujama u HDZ-u čini se kako je u samom DNK da politiku vode baš svim sredstvima, pa i onim krajnje neregularnim.
HDZ-ova ambicija da kompromitira Milanovićevu Vladu špijunskim metodama važna je i zato što se poklopila s nekim drugim namjerama Večernjeg lista prema aktualnoj Vladi, koje nipošto nisu samo političke ili ideološke naravi.
No, svake se novine, kada odluče da će nekoga pokušati uništiti, nađu u strateškom problemu: njihovi ih čitatelji, prije ili poslije, prepoznaju tek kao sredstvo u političkom ili interesnom obračunu.
A kada je riječ o javnom statusu HDZ-a i njegovih lidera, ankete govore kako SDP-u i Zoranu Milanoviću rejting ponovo raste, a Tomislavu Karamarku pada ili stagnira.
I to u vrijeme najgore socijalne i ekonomske krize unatrag barem trinaest godina, dakle u vrijeme kada bi opozicija morala procvasti, dok bi vladajuća stranka trebala posrtati pod bijesom nezadovoljnih građana.
U HDZ-u bi se morali zamisliti zašto u Hrvatskoj nije tako i jesu li izabrali ispravnu metodologiju borbe protiv Vlade.