Prvi dan srpnja 2013., kada Irska predaje Litvi šestomjesečno predsjedavanje Europskom unijom, Hrvatska je postala 28. članica i time formalno ostvarila jedan od svojih glavnih strateških ciljeva i nacionalnih prioriteta. Pristup Europskoj uniji bio je bez sumnje najvažniji i najteži proces, i politički i gospodarski i administrativni i društveni, kroz koji je Hrvatska prolazila u prvom desetljeću 21. stoljeća. Članstvo u EU hrvatski politički čelnici stavljaju po važnosti za povijest države odmah uz čin osamostaljenja. Hrvatska postaje članica EU dvije godine nakon što je završila teške i duge pristupne pregovore, godinu i pol od potpisivanja pristupnog ugovora i više od deset godina otkako je tadašnji šefVlade Ivica Račan u proljeće 2003. u Ateni predao zahtjev za članstvo Hrvatske u EU.
Republika Hrvatska ušla je u EU kao 28. članica bez velike euroforije, bez pretjeranih očekivanja građana od tog članstva, ali spremna dati svoj doprinos i iskoristiti mogućnosti koje članstvo pruža. Ulazi nakon što je u desetogodišnjem procesu ispunila sve kriterije i uvjete koje je Europska unija pred nju postavila. I Europska unija svjesna je da ulazak Hrvatske u punopravno članstvo ne mijenja puno EU, koja se upravo u vrijeme kada joj pristupa Hrvatska suočava s najvećim izazovima u svojoj povijesti, s financijskom i gospodarskom krizom, rastom nezaposlenosti, najavama mogućeg izlaska Velike Britanije iz EU, i drugim izazovima koji utječu na procese u Uniji i dovode u pitanje jedan od osnovnih načela na kojima počiva EU, načelo solidarnosti između bogatijih i manje bogatih država članica, i otvara pitanje čak i same egzistencije Europske unije.
Iz rata u Uniju
U usporedbi s ranijim članicama Hrvatska s manje od četiri i pol milijuna stanovnika nije ni mala niti velika, ni previše siromašna niti bogata. Suočena također s teškim posljedicama gospodarske krize Hrvatska ulazi u EU s povećanom stopom nezaposlenosti i s nastavkom pada bruto nacionalnog dohotka, ali i prognozama da će nakon članstva u EU početi skromni rast. Novac koji EU stavlja na raspolaganje Hrvatskoj kao svojoj novoj članici, kroz razne fondove, ako se oduzme članarina koju Hrvatska mora uplatiti u zajednički proračun, na razini je statističke pogreške u usporedbi s ukupnim proračunom EU, ali svakako važan za Hrvatsku kojoj upravo u vrijeme ulaska u EU nedostaju strane investicije i svježi novac za poticanje gospodarskog rasta.
Za Hrvatsku je put prema EU bio jedinstven, drugačiji i teži od puta kojim su prema članstvu išle druge države ranije te se smatra primjerom kako će se proširenje odvijati dalje. Nakon ulaska Grčke 1981. ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine prvi je slučaj da jedna država ulazi sama u EU. Prva je država koja u EU ulazi nakon velikog vala proširenja kada je 2004. i 2007. u članstvo primljeno 12 novih članica. Prva koja ulazi u EU, a ne tako davno imala je agresiju i rat na svom teritoriju. Hrvatska je za svoje članstvo u EU pregovarala dulje od svih dosad. Formalno je zatražila članstvo kada je EU imala 15 članica, a ušla kao 28.
Tuđmanovo zalaganje
Tijekom pregovora Hrvatska je imala mnoge prepreke, neke predvidljive, a mnoge i neočekivane. Teško je utvrditi jedan određeni trenutak koji bi se mogao smatrati početkom puta prema EU. Prvi hrvatski predstavnik u Bruxellesu Janko Vranyczany-Dobrinović želju za priključenjem EU pripisuje još Hrvatskom proljeću, da bi se nakon hrvatskog osamostaljenja članstvo u EU zacrtalo kao cilj. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zalagao se za približavanje EU ali, kako danas kažu neki njegovi bivši suradnici, nije imao previše razumijevanja za proceduru i ispunjavanje potrebnih uvjeta. Formalni put prema članstvu zapravo je počeo 2000. godine, kada je u Zagrebu održan Zagrebački summit, iako je tadašnja oporba, na čelu s Ivom Sanaderom, taj skup tumačila kao dokaz da “EU želi vratiti Hrvatsku na Balkan”. Te je godine Hrvatska otvorila pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, što je bio i prvi ugovorni odnos s EU koji je otvorio daljnji put u procesu proširenja. U proljeće 2003. , kada je deset država u isto vrijeme potpisalo Ugovor o pristupu EU, tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan odlučio je predati zahtjev za članstvo. Bio je to hrabar potez jer su mnogi u EU upozoravali Hrvatsku da “još nije vrijeme za to” pa čak i da će EU “dugo ostaviti aplikaciju u ladici”. Račan je pak bio odlučan: “ Mi ćemo predati zahtjev za članstvo, a vi postupite prema svojim pravilima”, poručio je Račan. EU je cijenila takvu odlučnost. Iste godine, tadašnje grčko Predsjedništvo EU stavilo je u proceduru hrvatsku aplikaciju. Godinu dana kasnije, kada se na vlast vratio HDZ na čelu s Ivom Sanaderom, Hrvatska je dobila pozitivno mišljenje i status kandidata. U prosincu 2004. EU je odredila 17. ožujka 2005. kao dan otvaranja pristupnih pregovora, uz uvjet postojanja suradnje s Haagom. Od tada su mnoge stvari krenule krivo, a proces postao otežan. Hrvatska na mnoge okolnosti u kojima se proces odvijao nije mogla sama utjecati. Nakon što su u proljeće 2005. države članice odlučile odgoditi otvaranje pristupnih pregovora, odbačen je Europski ustav na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, EU se počela baviti sama sobom, a morala je istovremeno i “apsorbirati” 12 novih članica. Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU, a da nisu bile potpuno spremne na članstvo, loše je utjecao na raspoloženje EU, umanjivši interese za proširenje, što je utjecalo na duljinu hrvatskih pregovora. Ni činjenica da je Hrvatska pregovore otvorila isti dan kada i Turska, protiv čijeg su članstva u EU i javno govorlili šefovi raznih vlada i država, nije pomogla.
Haag traži razloge
Romano Prodi, koji je bio predsjednik Europske komisije u vrijeme kada je Hrvatska dobila status kandidata, rekao je za Jutarnji list da i danas smatra da je Hrvatska trebala biti u EU još 2007. godine, ali da je EU nakon velikog proširenja “od Europe nade postala Europa straha”. Günther Verheugen, potpredsjednik Komisije zadužen za proširenje, i jedan od najvažnijih igrača u tom procesu, više krivi EU nego Hrvatsku što je proces toliko dugo trajao. I on je još 2004. govorio da je Hrvatska spremnija od drugih. Verheugen kaže da je Hrvatska i žrtva promijenjene percepcije o proširenju, koji više nije bio samo proces vođen geostrateškim političkim ciljevima. On je u jednom velikom intervjuu za Jutarnji list optužio Carlu Del Ponte i obavještajne službe “jedne države članice” da su netočnim informacijama da Hrvatska skriva generala Gotovinu izmanipulirali druge države članice i usporili hrvatski napredak prema članstvu.
I kada su početkom listopada u Luksemburgu konačno otvoreni pristupni pregovori, kao dodatne prepreke pojavili su se neriješeni sporovi sa Slovenijom. A nakon što bi Hrvatska uklonila neke postavljene prepreke, pojavljivale bi se nove, poput suradnje s Haagom čije je Tužiteljstvo stalno tražilo razloge za prozivanje Hrvatske da ne surađuje dovoljno. Tražili bi uhićenje nekog optuženika.
Otvaranje pregovora
Nakon što bi Hrvatska ispunila taj uvjet, onda bi tražili razne dokumente, čak i one za koje se kasnije uspostavilo da doista ne postoje. Prepreka koja će mnogima u EU zauvijek ostati nerazumljiva je slovenska blokada. Ova susjedna država, koja je bila među rijetkima koja se zalagala za otvaranje pregovora s Hrvatskom bez obzira na ocjenu o negativnoj suradnji s Haaškim sudom, radi otvorenih bilateralnih prijepora blokirala je nekoliko poglavlja i do kraja pokušala iskoristiti članstvo u EU kao vrstu pritiska na Hrvatsku.U 10 godina hrvatskog puta prema EU stvarao se dojam kao da se o tome odlučuje u Ljubljani i Haagu, umjesto u Bruxellesu. Suradnja s Haagom i pritisak koje je Tužiteljstvo suda vršilo na Hrvatsku te prepreke koje je na putu prema EU Hrvatskoj stavljala susjedna Slovenija dobivale su veću pozornost i javnosti i političara nego sav sadržaj pregovora u 35 poglavlja. Ali i sama je Hrvatska odgovorna što je proces pristupanja trajao dugo. Kada je dobivala političku potporu, Hrvatska je mislila da će Europska komisija automatizmom dati zeleno svjetlo za napredak. Kada su se pojavljivale prepreke zbog neispunjavanja uvjeta, pogotovo oko reformi pravosuđa, depolitizaciji javne administracije i borbe protiv korupcije, hrvatska je vlast mislila da to može riješiti političkim lobiranjem. Bilo je i slučajeva da je Hrvatska ispunila sve uvjete, Komisija bi to potvrdila, ali zbog političkih prepreka proces nije mogao ići dalje. Niti najveći pesimisti početkom stoljeća nisu predvidjali da će Hrvatska u EU ući tek 2013. Ono što je RH sačuvala tijekom cijelog procesa je konsenzus svih relevantnih političkih stranaka oko članstva u EU, čak i u vrijeme kada to nije bilo popularno među građanima. Ovaj je proces pokazao da EU kao partnera vidi državu, a ne političke stranke i da niti jedan pojedinac nije vlasnik procesa pristupanja. Hrvatska će i po ovom pitanju biti primjer drugima u regiji. Put prema EU počeo je tijekom Vlade Ivice Račana 2000. , ta je Vlada i predala formalni zahtjev za članstvo i završila posao kako bi RH dobila status kandidata.
Pregovore je otvorila Vlada HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom i odradila veći dio tih pregovora. Njih je završila Vlada Jadranke Kosor, da bi Hrvatsku u EU formalno uvela Vlada Zorana Milanovića na čelu sa SDP-om. I kriteriji koje je Hrvatska tijekom pristupnog procesa ispunjavala dokazuju da je zapravo svaka stranka koja je bila na vlasti činila nešto što je nepopularno upravo za njezinu glasačku bazu. HDZ-ova Vlada je tako najviše i najbolje surađivala s Haaškim sudom i riješila pitanje procesuiranja ratnih zločina pred domaćim sudovima, uključujući i suđenja za slučajeve gdje su Hrvati bili počinitelji, a Srbi žrtve. HDZ-ova Vlada ukinula je primjenu Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) na moru prema Sloveniji i Italiji, a učinila je i najveći napredak u rješenju pitanja povratka i zbrinjavanja srpskih izbjeglica. Dok je SDP bio na vlasti, riješen je jedan od najtežih socijalnih problema u Hrvatskoj, preustroj brodogradilišta, što je značilo ukidanje državnih potpora za ovaj osjetljivi sektor hrvatske industrije. Konsenzus za članstvo u EU sačuvan je, međutim, do kraja procesa. Taj je konsenzus olakšao i donekle težak teret pregovora koji je na sebe preuzeo pregovarački tim na čelu s Vladimirom Drobnjakom.
Sanaderova ostavka
Koliko je proces bio složen, nepredvidljiv, dramatičan i donekle paradoksalan pokazuje i naslovna stranica Jutarnjeg lista od 10. 12. 2011., dan nakon potpisivanja pristupnog ugovora. Na naslovnici je fotografija na kojoj predsjednik Ivo Josipović i tadašnja premijerka Jadranka Kosor potpisuju taj povijesni ugovor. Ispred je fotografija gdje se vidi kako bivši premijer Ivo Sanader, koji je otvorio pregovore i bio na čelu Vlade tijekom većeg dijela pristupnog procesa, ulazi u automobil, a iznad je naslov: “Sanader ipak ostaje u pritvoru”. Ivo Sanader je u ljeto 2009., na dan kada je predsjedavanje EU preuzela Švedska, dao ostavku. Rekao je kasnije da je to učinio kako bi “šokirao EU” koja je tolerirala slovensku blokadu. Sanader je uspio šokirati EU, ali ne ostavkom već onima što se kasnije događalo u istragama, optužbama i presudama protiv njega za korupciju. Mnogi lideri EU, koji su imalo veliko povjerenje u Sanadera, danas ne mogu vjerovati da je mogao igrati takvu dvostruku ulogu. Sanader je najdulje bio na čelu hrvatske Vlade tijekom pristupnog procesa, a kao zasluge mu strani diplomati priznaju rješenje problema suradnje s Haagom i popravljanje odnosa sa SAD-om.
Gotovina na slobodi
Jadranka Kosor, koja je naslijedila Sanadera, bila je pozitivno iznenađenje za EU lidere. Uspjela je postići dogovor sa Slovenijom te zaključiti pregovore. Iako je izgubila izbore, kao utjeha joj ostaje to što je u ime Vlade RH potpisala pristupni ugovor 9. prosinca 2011. Vladi Zorana Milanovića ostalo je odraditi dio posla u pripremama za članstvo u EU. Komisija je dvije godine vršila strogi nadzor nad RH kako bi se utvrdilo ispunjava li obveze preuzete tijekom pregovora. Potvrda o ispunjavanju istih omogućila je da se pristupni ugovor ratificira u svim državama članicama te da Hrvatska postane punopravna članica bez potrebe za dodatnim mehanizmima nadzora nakon članstva. General Gotovina, zbog čijeg je slučaja na nagovor Haaga EU odgodila otvaranje pregovora, danas je slobodan čovjek. Tako je RH ušla u EU gotovo deset godina nakon Slovenije, ali vjerojatno toliko godina prije Srbije. U povijesti proširenja ostat će dilema je li RH posljednja iz procesa velikog proširenja EU ili je prva iz vala proširenja na države regije zapadnog Balkana. Za Hrvatsku je članstvo kruna svih napora, za EU i ostale države regije to je dokaz da se proširenje EU, bez obzira na sve probleme kroz koje je taj proces prolazio, ipak nastavlja. Kada se cilj ostvari, put do njegova ostvarenja postaje manje važan. Tako je i s članstvom RH u EU.