ZAGREB - Idete u šetnju, objasnio je čuvar UN-ova dijela zatvora u haaškom Scheveningenu novom pritvoreniku, Anti Gotovini. Generalu koji se četiri godine skrivao od optužnice, upravo zato da ne završi na ovom nepodnošljivom mjestu, to je bila prva zatvorska šetnja.
U pritvor je stigao u subotu poslijepodne, u ponedjeljak su ga odvezli na sud, pitali osjeća li se krivim, on im je odgovorio “Nisam kriv, časni sude”, i vratili su ga natrag. Sad ga vode na prvu šetnju u zatvorskom dvorištu. I tko je jedini drugi pritvorenik kojeg su stražari s Gotovinom u tom trenu pustili u dvorište?
Šetnja s krvnikom
“ Slobodan Milošević”, otkriva Željko Dilber, Gotovinin kum i suborac iz ratnih dana, kojeg je general gotovo svakodnevno zvao iz pritvora. “U prvu šetnju izveli su ga zajedno s Miloševićem. Njih dvojica sami u dvorištu, a stražari odozgo gledaju kako će se ponašati…”
VELIKI SPECIJAL: Haška presuda generalima
Unutra, u zgradi, Gotovini su dali ćeliju odmah do Miloševićeve. Kreveti u dvije ćelije naslanjali su se na isti zid.
Carla Del Ponte, tadašnja glavna haaška tužiteljica, do tog vremena već se potrudila prezentirati Gotovinu kao haaškog optuženika istog ranga kojeg su i Mladić i Karadžić. Sada, kad je završio u pritvoru, Gotovinu stavljaju s Miloševićem. Kako se Gotovina osjećao dok su ga suptilnim pritvorskim metodama gurali u druženje s Miloševićem, najvećim balkanskim krvnikom, oličenjem agresije koja je pokrenula ratove u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu…?
“Njegov stav je bio: ‘Rat je gotov. A mi smo pobijedili’”, kaže Dilber. “Kao pobjedniku, nije mu teško pružiti ruku.”
Slobodan Milošević već se prije tog susreta imao prilke upoznati s Gotovinom kao pobjednikom. Doduše, samo na daljinu, ali svejedno je to bilo jedno memorabilno upoznavanje.
Holbrookeov plan
Milošević je sjedio u Beogradu u sobi s Richardom Holbrookeom. Američki “leteći” diplomat nagovarao ga je da pristane na mirovni sporazum koji će zaustaviti rat u Bosni. Milošević nikako nije popuštao, mislio je da i dalje vlada situacijom. Ali Holbrooke je smislio savršen trik.
Pitao je Miloševića tvrdi li i dalje da kontrolira što se događa u Banjoj Luci. Naravno, odgovorio mu je Slobo. Ali, po unaprijed dogovorenom planu sa Zagrebom, Holbrooke je nazvao Šuška, koji je na drugoj vezi imao generala Gotovinu, koji se nalazio na 23 kilometra od Banje Luke i čije su postrojbe već kontrolirale hidroelektrane Jajce 1, 2 i 3 na rijeci Vrbas.
“Holbrooke mu je rekao da će mu dokazati da im se čak i struja može oduzeti. Javio je Zagrebu da isključimo struju u Banjoj Luci, što smo mi i učinili”, prepričavao je taj događaj sam Ante Gotovina u intervjuu Nacionalu 2003. godine. Ne vjerujući, Milošević je nazvao bosanske Srbe u Banju Luku i pitao imaju li struje. Odgovorili su mu da je upravo nestala.
Miloševićev poraz
“Tada mu je Holbrooke rekao da će im vratiti struju za 30 minuta. Doista, pola sata kasnije iz Zagreba mi je javljeno da ponovo uključimo struju. To je bio krunski dokaz srpske nemoći. Milošević više nije imao izlaza, morao je priznati poraz i pristati na Dayton”, rekao je Gotovina 2003. Nacionalu.
Toga, dakle, dana - u prosincu 2005. - kad su ga stavili da spava uz isti zid i šeta u isto vrijeme kad i Milošević, Gotovina je u času prihvatio novu stvarnost, prisjećajući se tko je pobjednik. “Rat je gotov. A mi smo pobijedili…”
Jesmo. Ali, general Gotovina jučer iz haaške sudnice nije izašao kao pobjednik. Nepravomoćno je osuđen na 24 godine zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu kojeg je cilj bio protjerivanje Srba.
Razočaran presudom
U sudnici je izgledao mirno, ali u njemu je ključalo. Čeljusti su mu se drmale, odajući unutarnju nervozu. Duboko je disao, pokušavajući ostati miran. U jednom trenutku duboko je uzdahnuo, podignuvši pogled prema gore. Bio je razočaran presudom.
Dok je sudac Alphons Orie završio s čitanjem sažetka presude, vijest se već pronijela cijelom Hrvatskom: proširila se preko Facebooka, Twittera, novih masovnih medija… Svijet se puno promijenio otkako je Gotovina bio slobodan čovjek (u bijeg se dao 2001. godine). Ali, neka mjesta se nisu promijenila. Plavno, na primjer, selo u okolici Knina u čijem se zaseoku Gruborima u kolovozu 1995. dogodio zločin spomenut i u ovoj presudi.
Na ulazu u Plavno je zgrada škole, pokraj nje pošta, i most. Škola je prazna, a nekadašnje učionice sada služe čuvanju slame. Slama natrpana od poda do plafona viri kroz prozore bez stakla. I pošta pripada prošlom svršenom vremenu. Nad ulaznim vratima natpis “PTT” - pošta, telegraf, telefon. Moderna riječ “telekom” ovdje se još nije primila.
Ajde, barem je most još u funkciji. Izgleda valjda isto kao i onoga dana kad je 27. kolovoza 1995. na njemu stajao general Ivan Čermak, zapovjednik Zbornog mjesta Knin. Dva dana prije nego što su svjedoci vidjeli Čermaka kod mosta u Plavnom dogodio se zločin u Gruborima. U tom zaseoku sela Plavno pripadnici specijalne policije ubili su petero srpskih staraca.
Sablasno selo
U srijedu prijepodne, dva dana prije izricanja presude, vozim preko toga mosta. Prolazim pravoslavnu crkvu koja, obnovljena, izgleda kao da sjaji među ruševinama od kuća koje je okružuju. Do Grubora se autom više ni ne može. Nitko se tamo nakon Oluje nije vratio, a cestu koju nitko ne koristi odnijeli su voda i snažni vjetrovi.
Jedan od rijetkih koji se vratio u Plavno je Mirko Marinković. Prije rata i sve do ljeta ‘95. živio je u Kninu. Onda je dvije godine kao izbjeglica živio u Somboru. “Pucalo se, bojali smo se, otišli za Oluje”, kaže. Žena i on danas u Plavnom uzgajaju ovce. Mirko Marinković je žalostan zbog današnje praznine.