Samo je jedan grad na svijetu u kojem vas neće blijedo gledati ako pitate za dva bojlera, dva sokola i osu, a u njemu je barem jedna ulica u kojoj će na taj spomen i zaplakati. Veliki Bojler je Damjan Samardžić, Srednji Bojler je Petar Kačić, jedan Sokol je Velimir Đerek, a drugi Ivan Poljak. Osa je Josip Tomašić. Ovi neobični nadimci su ratna imena heroja Sajmišta, zapovjednika obrane južnog prilaza gradu. Četvorica su poginula upravo tamo, a posljednji zapovjednik, Osa, koji je vodio proboj iz grada neposredno nakon pada, poslije je umro prirodnom smrću. Ono što je Vukovar bio za Hrvatsku, simbol otpora i stradanja, to je Sajmište bilo za - stradali Vukovar.
Na tom su se mjestu nalazile dvije velike srpske utvrde, velika i do zuba naoružana vojarna, koja se naslanjala na prve kuće, te naselje Petrova gora, naseljeno velikom većinom Srbima. Jasne linije razgraničenja ovdje nije bilo jer su se Sajmištem vodile ulične bobe, prsa o prsa. Fronta je bila u kućama i vrtovima dojučerašnjih prvih susjeda.
Kada je zapovjednik obrane grada Mile Dedaković Jastreb postrojavao branitelje koji bi u Vukovar dolazili iz drugih dijelova Hrvatske, prije slanja na Sajmište održao bi im motivacijski govor u kojemu bi rekao da je tamo trenutačno toliko teško da gore od toga ne može biti, dakle može krenuti samo nabolje.
Mnogo je autora pokušalo rekonstruirati sve ono što se u tih 87 dana događalo u tom dijelu grada na Dunavu, no svi su zaključili da takvo što jednostavno nije moguće jer se situacija tamo mijenjala iz sata u sat. Tamo vrijeme, zapravo, uopće nije bilo bitno, dani su se pamtili po broju poginulih branitelja, a datumi po najdražim suborcima među njima. Priču o Sajmištu pričaju nam ljudi koji su tamo rođeni, koji su ga branili i tamo izgubili bliske članove obitelji i najbolje prijatelje, koji i danas tamo žive. Sve je to u našim sugovornicima Zlatku Mengesu (77), Petru Čikotiću (70), Tomislavu Berendiju (64), Nikoli Tarleu (60), Ivanu Balogu (66) i Zvonku Barti (60).
Heroji obrane grada: (slijeva) Zlatko Menges, Tomislav Berendi, Zvonko Barta, Petar Cikotić i Nikola Tarle
Krvavi Uskrs na Plitvicama nagovijestio je tijek, a pokolj policajaca u Borovu Selu razbio je svaku iluziju da će se Hrvati i Srbi mirnim putem razići u državi kojoj se iz dana u dan gubio svaki smisao, sve do 25. lipnja kada je Republika Hrvatska i formalno proglasila razdruženje od SFR Jugoslavije. Dobro izmanipulirani iz Srbije i nahuškani od vlasti Slobodana Miloševića, uz pomoć paravojnih formacija raspoređenih po okolnim selima u kojima je većinsko stanovništvo bilo srpsko te uz podršku JNA, pobuna je prerasla u krvavi rat.
U prvim borbama u Vukovaru je bilo razmješteno oko 800 policajaca i pripadnika ZNG-a te šezdesetak HOS-ovaca. Do rujna, kada je od boraca oformljena 204. vukovarska brigada, u samom gradu bilo ih je do 2000 prilično skromnog naoružanja i vojne tehnike. S druge strane, broj vojnika koji su na bilo koji način sudjelovali u prvim napadima na Vukovar iznosio je čak 30.000, a prije samog pada grada narastao je na čak 80.000. Raspolagali su sa 1600 tenkova i oklopnih transportera, jednako toliko cijevi topova i haubica raznih kalibara. Da bi slomili otpor malobrojnih, ali srčanih boraca, Srbi su morali angažirati 11 brigada operativne vojske, postrojbe Teritorijalne obrane Srbije te pobunjenih domaćih Srba, kao i paravojne formacije arkanovaca i šešeljovaca. Iz svih mogućih smjerova i svom raspoloživom tehnikom napali su grad 25. kolovoza.
Tomislav Berendi, dotadašnji vlasnik VW i Audi servisa, postao je prvi zapovjednik obrane Sajmišta. Njegova grupa, u kojoj se skupilo 130 branitelja sa svojih točno 35 lovačkih pušaka i jednim automatom, koliko su uspjeli skupiti, trebala je spriječiti ulazak u grad tisućama neprijateljskih vojnika koji su samo u vojarni na sajmištu raspolagali s 200 tenkova. Zlatko Menges je 30 godina u Vukovaru bio soboslikarski obrtnik, a malarski kist zamijenio je puškom i postao logističar, koji je tog 25. kolovoza otišao za Zagreb tražiti naoružanje. S njima i njihovim suborcima razgovarali smo a gdje drugdje, nego na Sajmištu, u prostorijama tek osnovane Udruge hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar.
- Išao sam vidjeti u Zagreb što ćemo, bježati, seliti se, braniti? Obišao sam pet ministara, upoznao Peru Mlinarića, a onda završio kod ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Pita me koja smo mi vojska, kaže da smo peta grupa koja je samo taj dan došla iz Vukovara tražiti oružje. Mitnica i Blago Zadro na Trpinji imali su nešto, a ostali vrlo malo. Kaže mi Vekić da više ne smijemo biti paravojni, nego da ćemo biti rezervni sastav policije i onda nam je dodijelio 120 automatskih pušaka i jedan puškomitraljez. Odmah smo se postavili kod vojarne i držali je. Dolaskom Jastreba ujedinili su se svi borci na Sajmištu, koji su počeli pristizati i sa strane, pa nas je poslije bilo i 420 u dvije satnije. U rujnu je došlo 125 Zagrepčana, među kojima i moja dva bratića, Slobodan i Borislav Mudri, a svaki je doveo sina, Hrvoja i Davora. Mladići su preživjeli logore, a očeve im nikada nismo našli, 67 ih je došlo iz Našica i 185 iz Varaždina, krajem rujna došlo je i 47 HOS-ovaca - priča nam Menges.
Nikola Tarle, Tomislav Berendi, Zvonko Barta, Zlatko Menges, Petar Cikotić
- U jednoj kući mi, u drugoj oni, sve izmiješano, kaos, ne znaš odakle će zapucati, a uz sve to moraš paziti na kavez (tako su branitelji zvali vojarnu). Nije bilo lako jer je Petrova gora bila puna Srba, a i samo Sajmište je bilo većinom srpskog stanovništva - priča Nikola Tarle, također jedan od zapovjednika, prvi hrvatski redarstvenik, a danas predsjednik njihove udruge. Dodao je da su uz sve to još morali paziti na kukuruzni put, jedinu komunikaciju koju je Vukovar prije potpunog okruženja imao s ostatkom svijeta preko susjednih Bogdanovaca.
Preko noći se iz mehaničara u tvornici strojeva Borovo u uličnog ratnika morao pretvoriti i njegov suborac Ivan Balog. Pitamo ga kako je to izgledalo.
- Jebeno. Eto, da vam kažem kratko i jasno - kaže nam Ivan pa izazove smijeh u maloj i već dobrano zadimljenoj prostoriji.
- Evo, recimo, kako je poginuo moj prijatelj Stjepan Rajković. Odlučio je otići do svoje kuće, ni sto metara dalje od nas, po glavicu kupusa, da imamo za salatu. Nije se vraćao pola sata pa smo ga još jedan i ja odlučili potražiti. Ležao je i zapomagao, vidio sam prostrijelnu ranu na leđima. Utrpao sam ga u auto i odvezao u bolnicu, ali nisu ga uspjeli spasiti, iskrvario je. Nakon pada su njegova sina Sinišu zaklali pred materom jer je Stjepan bio hrvatski vojnik - priča Balog.
Sličnu je strahotu doživjela obitelj junaka s početka priče, Petra Kačića - Malog Bojlera. Jedan od zapovjednika obrane Sajmišta prije smrti je uništio 22 tenka, 2. listopada je teško ranjen, u bolnici ga je uspio reanimirati dr. Đuro Njavro, ali, nažalost, nije preživio. Odmazda je bila strašna: njegova sina Igora prilikom izlaska iz bolnice, nakon pada, iz kolone je izdvojio osobno Veselin Šljivančanin rekavši da ga mora provjeriti. Mladić se do 1997. godine vodio kao nestala osoba, sve dok nisu počela iskapanja na Ovčari. Među posmrtnim ostacima pronađen je njegov zlatni privjesak, drvena figurica dupina koju je osobno izrezbario, te nekoliko autića.
Naš sugovornik Petar Čikotić sa svojim se sinom Zoranom (19) borio rame uz rame. Mladić je poginuo na Sajmištu uoči samog pada grada. Otac ga nije mogao zaštititi jer je mjesec ranije nedaleko od tog mjesta bio i sam teško ranjen.
- Pogodili su me u trbuh, u plahti prevezli na Rebro u Zagreb, ja sam mislio da će me zakrpati i da se vraćam na Sajmište, ali za mene je tog 16. rujna rat završio. Bio sam nepokretan tri i pol mjeseca, morao sam u toplice na rehabilitaciju i tamo me zatekla vijest o sinu. Pao je kod pravoslavne crkve, pokosila ga je granata, geler mu je raznio desnu potkoljenicu, iskrvario je. A toliko sam ga nagovarao da ode kod moga brata u Njemačku, ali ne, htio je pušku. Poslije smo ga našli u jednoj grobnici - priča nam Petar.
Antun Šimunović došao je Vukovar braniti iz Njemačke, postao je predsjednik Mjesne zajednice, a onda je poginuo. Nikola Papac, jedan od junaka vukovarskih ratišta, kaže nam Zlatko Menges, preminuo mu je na rukama.
- Na Sajmištu je poginulo između 300 i 350 ljudi, ovdje je ubijena sva mladost Sajmišta. U samo nekoliko ulica 27 ljudi, među njima i moj brat - kaže Nikola Tarle.
Iscrpljeni vukovarski branitelji imali su sve manje i manje streljiva, tehnike i snage, i postajali su svjesniji da neće dugo moći odolijevati napadima.
- U večernjim satima 16. studenoga zapovjednik Josip Tomašić Osa i njegov zamjenik Nikica Burić bili su kod Mladog Jastreba, a onda su došli kod mene u štab da se dogovorimo što ćemo dalje. Drugu večer, kada su išli na novi sastanak, Mladog Jastreba više nije bilo, zdimio je, a nikome o tome nije rekao ni riječi. Otišli su u proboj. Vratili su se do mene i rekli: ‘Zlatko, spali sve papire koje imamo’ - priča nam Zlatko.
- Ja ne znam je li bilo izdaje, ali je činjenica da su dva zapovjednika Vukovara, Mladi Jastreb, kao i načelnik policije Stipe Pole, pobjegli iz Vukovara, nisu organizirali nikakvo povlačenje, ni skupljanje. Čak da su predali grad vojnički, smatram da bi bilo manje žrtava, kao što je to napravio Pilip Karaula na Mitnici. Njih dvojica su nas napustila. A slušao sam osobno razgovor u kojemu je Šljivančanin pozivao Mladog Jastreba na predaju, nudio mu da se nađu kod vodotornja, bilo gdje, ali ovaj mu je j.... mater, a onda pobjegao - tvrdi Nikola Tarle.
- Ne samo to, Marin Vidić Bili, Vladin povjerenik, čovjek koji je vodio grad, u štabu nije znao šifre kako bi koristio vezu, nakon odlaska Mladog Jastreba - dodaje Zlatko.
Bio je to početak kraja, samo je bilo pitanje ići u proboj ili ostati u gradu i čekati njihov dolazak. Veći dio branitelja u manjim grupama je krenuo u proboj, a oni koji su odlučili ostati, nisu čekali neprijateljske vojnike u uniformama, nego su se presvlačili u civilnu odjeću koju im je pripremila dr. Vesna Bosanac. Čak im je osigurala lažne gipseve da ih prikaže kao ranjenike. Vjerovala je u humanitarno rješenje, smatrala da će se tako spasiti više života.
- Rekla mi je da ostanem u bolnici, da će garantirati za mene, a ja sam joj rekao da više ne vjerujem ni svojoj mami - kaže nam Tarle.
Na Sajmištu je većina odlučila ići u proboj.
- Osa i Samoborac su nas postrojili kod današnje Županije i prebrojali nas 222. Krenuli smo 17. studenoga u 22 sata, kroz stadion, a onda smo pregazili Vuku pa dalje pokraj lovačkog doma. Na začelju kolone je neka žena s djetetom pala u rupu i počela zapomagati, otišao sam pomoći, tu se moja grupa od nas 52 nekako odvojila od glavne. Poslije smo upali u zasjedu u Marincima, otvorili su mitraljesku vatru, mene su ranili, mojeg 21-godišnjeg sina Gorana ubili. Nastavio sam dalje, izašao van nakon pet dana - svjedoči nam Zlatko Menges.
Jedan od onih koji se priklonio ideji dr. Bosanac bio je Zvonko Barta.
- Nisam išao u proboj jer su mi u gradu ostali supruga Svjetlana i sin Tibor. U bolnici mi je bio i brat. Prije nego što sam došao do bolnice, navratio sam do našeg štaba, već tada, znači 17. studenoga, tamo više nije bilo nikoga. Više nije bilo obrane, pa su oni sutradan praktički samo ušli, tako su došli i u bolnicu. Tamo je došlo do razdvajanja. Brat je završio na Ovčari, ja na Veleprometu, a ženu i sina su odveli na treću stranu. Oni su, srećom, ubrzo razmijenjeni. Mene su pretukli, gotovo su me ubili. Spasio me jedan Srbin, vojnik JNA, moj prijatelj iz djetinjstva Savo Mladežić, odrasli smo skupa. Stajao sam četiri sata raširenih ruku i nogu, molio sam ga da čučnem. Ponudio me cigaretom i rekao da mogu. Odjednom sam samo vidio nečiju čizmu, nogu kako me udara u glavu. Mrak mi je bio pred očima. Čuo sam da repetira pušku i kreće me ubiti. Ovaj je skočio i rekao mu da me ne dira. Tako mi je spasio život - priča nam Zvonko Barta, dodajući da se u Veleprometu nagledao zlostavljanja i mučenja, a vidio je i nekoliko hladnokrvnih ubojstava, prije nego što je završio u srpskom logoru Stajićevo sljedećih 70 dana na novim torturama.
Bila je to, nažalost, prilika domaćim Srbima da se osvete dojučerašnjim susjedima pa kao da su se natjecali u prokazivanjima i zlostavljanjima. U manjini su bili ljudi poput Mladežića. Bilo je ljudi koji nisu htjeli spasiti vlastita kuma.
- Sreo sam ga u gradu 1999., tražio je od mene da svjedočim za njega. Ja sam rekao da ću potvrditi da mi je spasio život, ali za druge stvari koje ne znam ne mogu - dodaje Barta.
U Vukovaru svi o svakome sve znaju, zato ove branitelje boli kad svakodnevno na ulicama vide ljude koji su do jučer pucali po njima. Smatraju i da su se domaće vlasti premalo trudile oko istraga srpskih zločina.
- Dobro, bavili su se Ovčarom, ali nitko se nije bavio Veleprometom, nitko nije istražio tko je tamo ubio između 700 i 800 ljudi. Velepromet je bio pravi koncentracijski logor - ogorčen je Tarle.
Svoju istinu on će sa suborcima nastojati širiti preko novoosnovane udruge, danas će kročiti još jednim mimohodom gradom koji su branili, a sutra opet svjedočiti o Vukovaru.
Ni 25 godina nakon bitke svih bitaka nisu poznate točne brojke stradanja. Pretpostavlja se da je poginulo 1000 branitelja i oko 3000 civila, od kojih 86 djece, a 7000 ljudi je završilo u srpskim logorima. Ranjeno je 2500 osoba, od kojih je 570 ostalo trajnim invalidima. Prognano je bilo 22.000 ljudi. Vukovarska bolnica obradila je 2500 ranjenika, izvršivši 1000 operacija. Na dan pada u bolnici je bilo 396 pacijenata. Na grad je ispaljeno 6,5 milijuna raznih projektila.
-------------------------------------
Kronologija obrane Vukovara
● 2. svibnja
u Borovu Selu iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca
● 15. lipnja
u Vukovar stižu bojna Zrinski i dijelovi 1. brigade ZNG-a (Tigrovi)
● 21. lipnja
Franjo Tuđman u Vukovaru
● 24. lipnja
Marin Vidić Bili imenovan Vladinim povjerenikom u Vukovaru, a dr. Vesna Bosanac čelnicom kriznog stožera bolnice
● Srpanj
JNA zauzima Baranju te dovlači teško naoružanje i tenkove
● 3. kolovoza
hrvatske snage otvaraju tzv. kukuruzni put Lužac - Bogdanovci - Marinci - Nuštar
● 8. kolovoza
predsjednik Vlade Franjo Gregurić u Vukovaru kaže da evakuacije stanovništva neće biti
● 9. kolovoza
Sekretarijat narodne obrane uvodi dozvole za izlazak iz grada, ograničava se i kretanje po gradu
● Sredina kolovoza
Tomislav Merčep smijenjen s dužnosti šefa obrane grada, uhićen i doveden u Zagreb, poslije je pušten
● Sredina kolovoza
33 autobusa djece odlaze na ljetovanje u Istru
● 24. kolovoza
Luka Andrijanić oborio avion JNA iznad Borova Sela, koji je poletio s Batajnice
● 25. kolovoza
kod podvožnjaka na ulazu u Vukovar iz smjera Bogdanovaca tenk JNA naletio na protutenkovsku minu
● 26. kolovoza
JNA počinje napad na Borovo naselje
● 28. kolovoza
kukuruznim putem stižu Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković - Mladi Jastreb
● 1. rujna
Mile Dedaković imenovan zapovjednikom obrane grada; pod oružjem 2000 ljudi
● 5. rujna
prvi jak napad JNA na grad
● 10. rujna - brojnost JNA i paravojnih srpskih snaga na vukovarskom bojištu iznosi 40 tisuća ljudi
● 14. - 20. rujna
opći napad JNA i paravojnih formacija na grad sa 600 tenkova, 500 oklopnih vozila, 84 minobacača, 180 haubica i 48 VBR-ova. Sudjeluju 12., 51. i 453 motorizirana brigada, 1. gardijska brigada JNA, 16. i 395. mješoviti artiljerijski puk te 252. oklopna brigada. Popunjenost postrojbi JNA iznosi 70 posto
Snage HV-a: četiri tenka, dva oklopna transportera, 47 minobacača i 16 haubica. HV uništio 50 tenkova i oklopnih vozila
● Kraj rujna
početak listopada - drugi opći napad, JNA zauzima sela Cerić i Marinci
● 25. rujna
ustrojena 204. (vukovarska) brigada HV-a
● 1. listopada
Vukovar se našao u potpunom okruženju
● 2. listopada
JNA i paravojska broje 50 tisuća vojnika, a hrvatske snage imaju 2200 vojnika i dva tenka
● 13. listopada
prvi pokušaj deblokade Vukovara, unatoč prvotnom uspjehu napad je obustavljen zbog prosvjeda iz Bruxellesa
● 16. listopada
poginuo je zapovjednik obrane Borova naselja Blago Zadro
● 19. listopada
u Vukovar dolazi humanitarni konvoj Liječnici bez granica i izvode 112 ranjenika iz bolnice
● Sredina listopada
zapovjednik Mile Dedaković prelazi u Vinkovce, a zapovjedništvo u Vukovaru preuzima Branko Borković
● 3. studenoga
poginuo je general JNA Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe Sjever
● 12. studenoga
JNA i paravojska izbijaju na Dunav te uspijevaju razdvojiti crtu obrane i prekinuti komunikaciju između sjevernog i južnog dijela obrane
● 12. studenoga - drugi pokušaj deblokade iz smjera Marinaca, ali je i on obustavljen
● 13. studenoga
treći i završni napad JNA i paravojnih formacija
● 16. studenoga
palo selo Nijemci
● 17. studenoga
JNA i paravojska okupiraju južni dio grada, Sajmište
● 18. studenoga
JNA zauzima Mitnicu i Borovo naselje, a Veselin Šljivančanin ulazi u bolnicu
● 19. - 20. studenoga
još ima džepova otpora
Izvor: podaci brigadira Stjepana Sučića
-------------------------------------
Brojke Vukovara
* do 18. studenoga poginula su 173 hrvatska branitelja, a više od 800 branitelja je pobijeno ili se smatra nestalima nakon okupacije grada
* 1557 branitelja završilo po logorima i zatvorima u Srbiji
* 2000 civila poslano u logore po Srbiji
* 500 ljudi ubijeno ili umrlo u logorima po Srbiji
* 3000 civila poginulo tijekom opsade grada, od kojih četvrtina srpske nacionalnosti
* 10.000 civila protjerano iz Vukovara nakon pada grada
* 54 djece mlađe od deset godina poginulo tijekom napada na grad
* 1,5 milijuna projektila iznad 100 mm ispaljeno na grad
* 5 milijuna projektila ispod 100 mm ispaljeno na grad
* 2500 bombi težih od 250 kg bačeno na Vukovar
* 250 - 300 tenkova i oklopnih vozila JNA uništeno ili onesposobljeno
* 25 zrakoplova i helikoptera JNA uništeno
* 260 branitelja i civila pogubljeno na Ovčari
* 5000 - 8000 vojnika JNA i paravojnih postrojbi, po srpskim procjenama, poginulo u borbama na vukovarskom bojištu
Izvor: podaci brigadira Stjepana Sučića