RAZLIČITI PRISTUP

DRAŽAVA PROTIV WALDORFSKE ŠKOLE Alternativne pedagogije u Hrvatskoj muku muče s financijama, u Sloveniji jedva dočekali

Naše roditelje ne povezuje dubina novčanika, već životna filozofija. U Lisabonskoj deklaraciji stoji da roditeljima treba omogućiti da biraju način školovanja svoje djece, sukladno svojim filozofskim, vjerskim ili pedagoškim uvjerenjima. I do toga se u Sloveniji, rekao bih, doista drži. Država nas financira istim iznosom koji daje i državnim školama, nema ovdje roditelja koji bi dijete poslao u waldorfsku ili bilo koju drugu alternativnu školu, a da to ne mogu jer im je preskupo”, zadovoljno kaže Iztok Kordiš, direktor Waldorfske škole Ljubljana, pod čijom administracijom rade i njihove podružnice, vrtići i škole u više mjesta pokraj Celja, Bleda, Morske Sobote i Gorice. Ukupno imaju oko 1000 djece. I u Mariboru imaju waldorfsku školu, nevezanu uz onu ljubljansku.

Bez izbora

Hrvati i Slovenci s waldorfskom su pedagogijom, jednom od u svijetu najrasprostranjenijih alternativnih, krenuli u isto doba. U Zagrebu je udruga roditelja waldorfsku školu osnovala 1993. Već prve jeseni krenuli su s prvim, drugim i trećim razredom, u svakome je bilo po tridesetak učenika. Početak je bio entuzijastičan, dvadesetak godina kasnije razlika je, u odnosu na Sloveniju i druge zapadnoeuropske prakse, dramatična. Waldorfske škole u Zagrebu i Rijeci, jedine koje imamo, te Montessori škola u Zagrebu, što će reći jedine alternativne pedagogije po kojima se podučava u Hrvatskoj, muku muče s financijama, opstaju na leđima roditelja i tvrdoglavom entuzijazmu njihovih zaposlenika. Novac koji mjesečno dobije zagrebačka waldorfska škola od resornog Ministarstva (21.000 kuna) te od Grada (6000 kuna) ne doseže ni do 20 posto njihovih potreba. “Osnovno školstvo je obavezno i roditeljima bi se morao omogućiti izbor. Svi zaposleni hrvatski građani izdvajaju doprinose, među ostalim, i za školstvo.

Opterećeni roditelji

Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko se roditeljima učenika naše škole uzme iz njihovih bruto plaća za školstvo koje njihova djeca ne konzumiraju, a uz to plaćaju i dodatnu školarinu u našoj školi. Bilo je prijedloga da država, budući da tek simbolično financira alternativne škole, novac koji roditelji naših učenika izdvajaju kroz doprinose usmjeri u Waldorf i tako dijelom rastereti roditelje”, govori ravnateljica zagrebačke Waldorfske osnovne škole Ivana Vukelić Bonifačić. Waldorfska školarina u Zagrebu je 1200 kuna mjesečno i plaćaju je roditelji. U Sloveniji, makar država pokriva čak 85 posto potreba waldorfskih škola (što je 100 posto budžeta državnih škola), školarina, ovisno o dohotku roditelja, iznosi od 48 do 160 eura mjesečno, što dobro pokazuje s koliko tankim budžetom opstaju u zagrebačkom Waldorfu.

Rast troškova

Početkom 1990-ih, u svoje prve četiri godine, zagrebačka je škola radila kao eksperimentalni program i bila 100 posto financirana od države i Grada. Kako su se sufinanciranja smanjivala, tako se školarina povećavala, a broj učenika, uglavnom, smanjivao. Od početnih 60 kuna mjesečno, preko 400, odnosno 800 (1999.), došla je do današnje sume od 14.400 kuna godišnje. Prosječna plaća učitelja je 4500 kuna, škola nema domara, čak ni čistačicu na puno radno vrijeme, roditelji u dvije veće radne akcije godišnje liče zidove, obnavljaju instalacije, uređuju vrt. Štede na svemu što ne utječe na kvalitetu nastave. Ne misle da je rješenje u povisivanju školarina. “Ne idemo za time da postanemo isplativiji, nismo trgovačko društvo. Waldorf nije elitistička pedagogija. U svijetu ne postoje privatne, komercijalne waldorfske škole, nego su osnivači uvijek udruge roditelja i učitelja. Nikad to nije biznis jedne osobe koja je smislila projekt, napravila studije provedivosti i isplativosti pa u školu uvela waldorfsku metodu jer je ocijenila da se to dobro prodaje. Tako ni zagrebačka waldorfska nije standardna privatna škola, iako je tako ovdašnji zakon tretira”, objašnjava Vukelić Bonifačić.

Dvije waldorfske i Montessori škola nadale su se 2008., vođene razgovorima s resornim Ministarstvom, da će u to doba biti uvedene u zakon kao alternativne, a ne kao privatne, da će im takav status omogućiti stabilno financiranje. I makar je ta stavka izglasana, već 2009. je ukinuta jer je državni budžet osiromašen gospodarskom krizom. Otad do danas sve privatne škole, pa tako i waldorfska, iz budžeta se sufinanciraju prema posebnoj odluci ministra. “Nezgodno je što zapravo ne postoje kriteriji po kojima nam se dodjeljuje određeni iznos, o tom iznosu odlučuje isključivo ministar, i sa svakim rebalansom nađemo se na udaru. Hrvatska država je 2008. išla za time da se roditeljima zakonski omogući pravo na izbor u obrazovanju njihove djece, da im se, uz postojeće državne škole, dade mogućnost djecu slati u škole koje rade po alternativnim pedagoškim metodama, a koje bi većim dijelom financirala država. No, to nikada nije zaživjelo. Dapače, sasvim suprotno, otad do danas svake se godine budžet za privatne škole, među kojima nas se i dalje vodi, smanjuje za desetak posto”, govori ravnateljica i podsjeća da im je lani, ponovno, najavljeno da i za iduće tri školske godine očekuju smanjenje budžeta za deset posto godišnje.

Zadovoljni slovenci

Osokoljeni podrškom države, slovenski waldorfovci danas uz četiri osnovne imaju, u Hrvatskoj teško zamislivu, i srednju waldorfsku gimnaziju. Direktor Kordiš poput djeteta ne može sakriti silan ponos dok nas vodi novom zgradom ljubljanske škole. Nedaleko od samog centra grada, optočena drvenim oplatama, oslikana pastelnim bojama, s puno svjetlosti i niti jednim pravim kutom (jer priroda ne poznaje ravne crte, a Waldorf teži organskim formama), s prozračnom sportskom dvoranom, makar ukopanom u zemlju, čiji zid za penjanje mami jer vas na vrhu čeka pogled na veselo školsko dvorište, tih novih 1500 kvadrata sagrađenih na gradskom zemljištu i financijskom konstrukcijom iza koje stoji grad dobro ilustrira kako raste Waldorf među Slovencima. Tik do je 400 godina stara, obnavljana zgrada u kojoj također radi njihova škola. Ukupno, samo u Ljubljani imaju oko 4000 kvadrata i to im nije dovoljno. Razmišljaju o otvaranju još jednog srednjoškolskog usmjerenja, zanatske škole. “Nije nam namjera obrazovati klasične zidare, stolare i slično, već bismo napravili neki naš profil srednjoškolskog zanata. Jer, čest je problem da đaci koji izlaze iz državnih obrtničkih škola nisu ohrabrivani da vode brigu o estetici svog rada, kao da im je bitno da što brže naprave posao i da se eventualne pogreške ne vide”, objašnjava Kordiš.

Uvjeti za upis

Waldorfsku gimnaziju upiše oko polovice osmaša koji su završili waldorfsku osnovnu školu. No, razredi su veliki, i do 34 učenika, jer u ovu gimnaziju dolaze i brojni učenici iz waldorfskih škola izvan Ljubljane. Uvjet za upis je razgovor s profesorima škole. Ima ih koji se, makar su završili osnovnu waldorfsku, u srednju ne uspiju upisati. “Treba vidjeti zašto hoće kod nas. Recimo, ako je netko vrlo kompetitivan, onda mi nismo škola za njega. Ako mu je cilj samo skupiti što bolje ocjene za maturu, mi također nismo škola za njega, iako gotovo u svakoj generaciji imamo učenika koji je među najboljim maturantima u Sloveniji”, kaže direktor.

Među najboljim slovenskim maturantima svoje generacije bila je i Urška Nered (22), sad studentica treće godine fizike na ljubljanskom sveučilištu. “Specijalizacija mi je astronomija, nisam imala problema pri upisu, a ni na studiju. Mi u osnovnoj i srednjoj waldorfskoj nismo imali matematike i fizike koliko moji kolege koji su došli iz drugih škola, no ono što smo imali bilo je objašnjeno primijenjeno, u kontekstu života, bilo da je to igra dupina ili nešto drugo, nismo tek bubali jednadžbe. Ja sam sad, apsurda li, na fakultetu pomalo počela ‘zaboravljati’ koliko je fizika primjenjiva u svakodnevnom životu, a to je osjećaj koji sam dobila u Waldorfu i koji me, vjerojatno, i motivirao da studiram baš fiziku. U školi smo jako puno govorili i o modernoj fizici i ja sam tu možda bila osvještenija negoli moji kolege na početku studija.” Kad diplomira, možda se i neće baviti fizikom. Sanja kako će otvoriti knjižaru u kojoj bi prodavala “sve one knjige koje danas naručujem preko Amazona”, ponešto za zakone tržišta nerealna, govori fizičarka zaljubljena u Tolkienove romane i sličnu literaturu fantazija.

Razvijanje talenata

U waldorfskoj školi nastava se odvija po tzv. epohama, učenici fokusirano četiri do pet tjedana obrađuju gradivo iz nekog predmeta do deset i više sati tjedno, svaki dan od osam do deset ujutro. Profesor slovenskog jezika i književnosti, Klemen Lah, pet je godina radio u javnoj gimnaziji, a posljednjih deset je u waldorfskoj. “Ponekad sam se u državnoj školi osjećao kao da proizvodim neki proizvod, čovjeka za tržište, opremljena svim mogućim znanjima da može što bolje funkcionirati na tržištu, kao da radim posao koji bih mogao raditi slažući kućanske aparate u Gorenju. Otkad sam u Waldorfu, osjećam da ovdje razvijam ljudske talente, pomažem im da ih sami prepoznaju. Ne mogu više zamisliti da neko književno djelo obradim u 45 minuta, kako se to radi u javnoj gimnaziji, fragmentarno, uzmeš neki pasus, malo prođeš i trčiš dalje. Ovdje izabrano književno djelo možemo predavati i do tri tjedna.”

Sandra Božić svu je trojicu sinova poslala u zagrebačku waldorfsku osnovnu školu. Dan studira elektrotehniku, Zen je upravo krenuo u V. zagrebačku gimnaziju, a najmlađi Rei je osmaš. Budući da srednje waldorfske u nas nema, djeca nakon osmog razreda, htjeli ili ne, ulaze u školski sustav koji radi po klasičnim metodama. Kako je prošla tranzicija iz osnovne waldorfske u srednju školu, prijelaz kojeg se mnogi roditelji pribojavaju? “Svako dijete je priča za sebe. Najstariji sin je ljeto prije nego što će krenuti u gimnaziju proveo učeći kako bi ‘nadoknadio’ gradivo iz fizike i kemije koje nije dobro savladao u waldorfskoj školi i inicijalne testove je napisao najbolje od svih u razredu.

Njegov brat Zen nije ljeto proveo uz knjigu, kao ni većina njegovih kolega, što iz waldorfske, što iz državnih škola. Upisao se u razred sa svojim najdražim prijateljem, koji je završio državnu osnovnu školu, i ne vidim nikakvu razliku u njihovoj prilagodbi. Problem s kojim se Zen suočio je problem s kojim se suočila većina djece, bez obzira na to jesu li završili waldorfsku ili državnu školu, a to je da ne znaju učiti.” Mama Božić kaže da zagrebačka waldorfska škola u svojim počecima 1990-ih i danas nisu iste škole, da je škola u međuvremenu bitno napredovala. “Često smo bili u dilemi treba li Dana ispisati i prebaciti u državnu školu jer smo se bojali prelaska u srednju, strahovali smo da u waldorfskoj školi neće dobiti potrebna znanja. Vidim da je to bojazan mnogih roditelja koji su djecu i ispisali iz waldorfske škole. Međutim, nakon što se Dan upisao u gimnaziju, shvatila sam da nije ništa propustio, da je samo dobio sve ono što državnim školama manjka: gotovo seoski ambijent, euritmiju (govor kroz pokret), obrte, vrtlarstvo, sudjelovanje u svim školskim predstavama...” Zen Božić, donedavno waldorfski đak, a sad srednjoškolac u V. gimnaziji, komentira: “Waldorfska škola, istina, najviše razvija maštu, ali je krivo misliti da se tamo ne uči dovoljno. U srednjoj mi je isprva bilo teško učiti sve silne podatke, u waldorfskoj školi se ne uče toliko sami podaci, više se sve rješava logički”.

U zemlji nezaposlenosti i loše ekonomije, predvidljivo, i među roditeljima waldorfovcima bude onih koji više ne mogu plaćati ni režije, a kamoli školarinu. Što tad? Bude li učenika koji, neimaštine radi, moraju otići? “Škola će učiniti sve što može da dijete ostane. Bilo je slučajeva smrti u obitelji ili raznih promijenjenih financijskih okolnosti. Često je u takvim, iznenada promijenjenim obiteljskim uvjetima djetetu upravo škola jedina stabilna točka. Tad nastojimo prikupiti donacije ili smanjiti školarinu, učiniti što god možemo kako bismo mu omogućili ostanak u školi”, govori ravnateljica Vukelić Bonifačić.

Lagani rast

Lani su u zagrebačkoj waldorfskoj imali 12 osmaša od kojih je većina upisala gimnazije raznih profila, dvoje ih je otišlo za kuhare, jedan za automehaničara te jedan u zrakoplovnu školu. Ravnateljica kaže da su bili razočarani zato što, kad se radila školska reforma, nisu htjeli saslušati i njihove učitelje. “Čudno je, s obzirom na to da se u reformi najavljuje opisno ocjenjivanje u prva tri razreda, da ne postoji interes čuti o iskustvima jedine škole u Hrvatskoj koja tako radi već 23 godine.” Njihovi učenici ocjene dobivaju tek u sedmom i osmom razredu, no zbog upisa u srednje škole te im se ocjene boduju duplo (i upisuju i za peti i šesti razred). Kažu da u posljednjih nekoliko godina opet bilježe trend rasta. Ove su godine upisali 23 prvašića, lani petero manje. Usporedbe radi, svake godine škola u Ljubljani ima po jedan cijeli razred više. Tako sad u osnovnoj školi, izuzev osmog i devetog razreda, sve ostale generacije imaju dva paralelna odjeljenja. Direktor kaže kako bi, da je kapaciteta, lako upisali i tri prva razreda.

Izdvajamo