HRT-ov urednik i novinar Dražen Majić uputio je HRT-ovom Nadzornom odboru, Programskom vijeću te saborskom Odboru za medije pismo povodom dokumentarnog filma '15 minuta - Masakr u Dvoru'. Film priča o ubojstvu deset mentalnih bolesnika 8. kolovoza 1995., samo desetak metara od baze danskog bataljuna UNPROFOR-a. Međutim, Danci nisu reagirali, a za zločin se u filmu okrivljuje Hrvatska vojska. Film je u međuvremenu poslan na doradu.
Novi problemi su nastali kada je otkriveno da je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC-a) sponzorirao film sa 250.000 kuna, zbog čega udruge iz Domovinskog rata traže hitnu smjenu Hrvoja Hribara. U svakom slučaju, Majić u pismu detaljno opisuje što se događalo kada je saznao za postojanje spornog dokumentarca.
Poštovani,
obzirom na osjetljivost situacije smatram vas potrebnim izvijestiti o nekim bitnim momentima vezano za moje istraživanje oko filma Masakr u Dvoru. Nažalost, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar je u pravu kada u javnim istupima kaže kako je "groteskno da HTV napada tu filmsku koprodukciju kada je otpočetka u njoj sudjelovao". Kao novinaru koji se često bavi osjetljivim temama, prilično mi je neugodno kada se u priči, kao važni akteri, počnu pojavljivati kolege, visokopozicionirani djelatnici tvrtke u kojoj radim, kao i članovi tijela koja nadziru njen rad.
Obzirom da mnogi propituju trenutak i motivaciju pojave ove priče ukratko cu vas izvijestiti o kronologiji dogadjaja. Nedugo nakon odlaska Roberta Zubera s HRT-a javile su mi osobe s informacijama o mogućim neregularnostima vezano za njegov rad i odlazak s HRT-a. Obzirom da se radilo o relevantnim filmskim djelatnicima - odlučio sam provjeriti njihove navode. Iz javno dostupnih uvidio sam da Zuber, kao rukovoditelj Dokumentarnog programa, dodjeljuje novce tvrtki “Nukleus film” s kojom se u isto vrijeme prijavljuje na HAVC-ove natječaje. Budući da.se radi o stotinama tisuća kuna takav Zuberov angažman ocijenio sam potpuno neprimjerenim te odlučio dodatno istražiti poslovanje “Nukleus filma”. Analizirajući HAVC-ove izvještaje otkrio sam postojanje filma “15 min – Masakr u Dvoru”, a posebice me zainteresirala činjenica da na Nuklesuovim stranicama o njemu, iako je sniman u suradnji s renomiranom danskom produkcijom, nema nikakvih podataka. Daljnjim istraživanjem uvidio sam i da na HAVC-ovim stranicama nedostaju neki podaci koji su u pravilu dostupni za druge produkcije te posumnjao da HAVC i Nukleus nešto kriju.
Sam dogadjaj kojim se film bavi, a riječ je o jednom od najstrašnijih zločina u posljednjem ratu, ponukao me istraživanju posvetiti veću pažnju. Tome je, moram spomenuti, doprinijela i činjenica da dio moje obitelji potječe iz Dvora, te da su u spomenutom ratu doživjeli veliku tragediju. Nastavljajući istraživanje otkrio sam da je oko filma već bilo javnih prijepora između hrvatskog branitelja Ivice Pandže i našeg novinara Saše Kosanovića.Kada sam otkrio da je Pandža podnio kaznenu prijavu protiv autora filma - odlučio sam ga nazvati.
Nekoliko dana kasnije otišao sam do Siska i s Pandžom pogledao film. Već nakon prvog gledanja, i odjavne špice, bilo mi je jasno da se radi o dobro osmišljenom propagandnom uratku Save Štrbca i mreža koje ga podupiru. Nakon drugog gledanja šokiralo me da su na odjavnoj špici navedeni Saša Kosanović, HRT, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te, kao konzultantica, članica HRT-ovog Programskog vijeća - Sanja Ravlić. U tom sam trenutku smatrao da ce istraživanje potrajati, te sam temu najavio svojoj nadređenoj bez određenog roka isporuke.
Prošli utorak odlučio sam nazvati Hrvoja Hribara te ga zamoliti da mi dozvoli uvid u materijale HAVC-a temeljem kojih je ustanova financirala film s 250 000 kuna. Kada je čuo sto me zanima Hribar je potpuno izgubio živce te me optužio da potičem braniteljski bunt u namjeri da potaknem njegovu smjenu.Obzirom da mi to nije bio motiv ponudio sam mu da dodje u Studio 4 i objasni poziciju HAVC-a. Hribar je, ničim izazvan, rekao da se film ne smije prikazivati jer je na doradi u Danskoj. Kako je to bio potpuno novi i, iz novinarske pozicije izrazito zanimljiv podatak, ponovio sam poziv u bilo koju emisiju HRT-a na što je on rekao da neće biti nikave emisije i prekinuo razgovor.
Svjestan da se radi o izrazito osjetljivoj temi obratio sam se Deanu Šoši, za kojeg sam znao da je dobar s Hribarom, te ga zamolio da intervenira u smjeru smanjivanja tenzija. Nakon dva sata Hribar je počeo zvati moje nadređene pokušavajući spriječiti obradu teme. Uskoro je stiglo i pismo odvjetnice HAVC-a Josipe Dasovic u kojem ona, u ime Hribara, traži da se tema odgodi zabranjujući usput ikakvo korištenje materijala iz filma. Obzirom da HAVC nema prava na film očita je namjera odvjetnice bazirana na premisi da je bez slike teško napraviti prilog, te da će bez scena iz filma gledatelju biti teško shvatiti u čemu se radi.
Uredništvo HRT-a 4 temo je odlučilo otvoriti kada je postalo jasno da su se u priču uključile PR agencije i kada se pojavila opasnost da ce cijeli slučaj u medijima dobiti potpuno drukčiji tretman. U tom trenutku novinarski kriterij po kojem smo pricu otvorili bila je cinjenica da se u danskoj prepravlja film koji je diljem svijete Hrvatsku vojsku optuzio za brutalan zlocin iako postoje brojne indicije a je to pocinio netko drugi. Podatak da se, nakon prikazivanja na festivalima i televizijama diljem svijeta, film sada prepravlja za hrvatsko trziste procijenili smo vrijednim objave.
Istražujući kako je moguće da su tri različite institucije od ogromnog nacionalnog interesa dopustile Savi Strpcu da film snimi hrvatskim novcem i uz potporu logistike koju su omogućile hrvatske institucije, otkrio sam da su, i u ministarstvu i na HRT-u, pojedinci upozoravali na moguće probleme ali su u oba slučaju iz nepoznatih razloga ignorirani.
MZOS
Iz dokumentacije koju smo dobili na uvid iz MZOS-a vidljivo je da se Osnovnoj školi Dvor obratio novinar RTS-a Vladimir Banić koji se predstavio kao dio ekipe filma „Danski bataljon”, ne spominjući da je masakr hendikepiranih civila tema filma. Ravnateljica škole ga upućuje na županiju i ministarstvo. Ministarstvo se oglasilo nenadležnim, dok je županijski pročelnik Lovrekovic odbio dati dozvolu objasnivši da bi to bilo protuzakonito.Tada se u priču uključuje novinar HRT-a Saša Kosanović koji u dopisu od ministarstva traži da utječe na odluku županijskog pročelnika.
"Ne vidim razloga da se kolegama ne izadje u susret. Naime, imao sam ozbiljnih problema objasniti im da se ne radi o službenom stavu hrvatskih vlasti, nego o odluci pojedinca.". Kosanović je uz potpis kao kontakt ostavio broj telefona HRT-a. Glasnogovornica MZOS-a Gordana Zucchon potom "moli" procelnika Lovrekovica da ekipi izadje u susret, sto on, kršeći zakon na koji se ranije pozivao, i čini.
Slično je bilo i na HRT-u kojem se novinar RTS-a Vladimir Banić obratio tražeći video materijal iz Oluje koji HRT jedini posjeduje,opetovano ne spominjući masakr. Ovdje treba napomenuti da je iz Banićevog novinarskog rada potpuno jasno kahko on drži da su zločin počinili hrvatski vojnici. Predmet vodi Tanja Šimić iz Odjela medjunarodnih odnosa. U početku se za tražene snimke traži cijena slična Reutersovoj, oko 20 tisuća kuna. Iz korespondencije koju smo dobili na uvid vidljivo je da je jedan djelatnik službe za medjunarodne odnose postavio pitanje opravdanosti davanja materijala iz Oluje stranoj produkciji bez znanja o čemu se radi. Materijal se na koncu prodaje uz diskont od 70 posto. Nije poznato je li na diskont utjecao Kosanović ili Sanja Ravlić koja je ovdje u trostrukoj ulozi: stručne savjetnice koja je ispred HAVC-a podržala projekt, konzultantice u filmu kako piše u odjavnoj špici, ali i članice Programskog vijeća HRT-a. Moguće je da je na cijeli postupak utjecao i Robert Zuber koji je u to vrijeme čelni čovjek dokumentarne proizvodnje pri HRT-u, suradnik Nukleusa koji se u medjuvremenu uključio u projekt ali i osoba koju je Kosanović naveo kao posrednika prilikom njegovog angažiranja u produkciji. Kosanović nam je u razgovoru potvrdio da je za taj posao bio jako dobro plaćen i to iznosom većim od 20.000 kuna.
Iz ova dva primjera vidljivo je da su u oba slučaju djelatnici u institucijama upozorili na nezakonitost ali su ipak prevagnule snažnije silnice, financijske ili druge.
U HAVC-u, kao sto je rečeno, nisu željeli reći temeljem kojeg su scenarija za film odobrili 250 000 kuna, obrazloženje te odluke više nije dostupno na internetu, ali je dostupna najava nastupa na Sarajevo film festivalu u kojem se film hvali kao proizvod HAVC-a iz čega se može zaključiti da ga je pogledala barem konzultantica Sanja Ravlić. Ona, pak, danima ne želi odgovarati na naša pitanja iako je u mejlu prije sedam dana obećala odgovoriti na njih u toku od par sati. U naknadnoj korespondenciji s Hribarom i Ravlić, koja je ponovo obilovala brojnim uvredama s Hribarove strane, pokazalo se da je suradnja HAVC-a i HRT-a doista groteskna. Naime, utvrdilo se da naši mejlovi završavaju u njihovom trash folderu. Nivo komunikacije Hrvoja Hribara pritom je ispred svake razine. On ne pokazujući nimalo pijeteta prema žrtvama ovog pokolja, brine iskljucivo o svojoj fotelji. Da stvar bude gora, Hribar je, u pokušaju smanjivanja štete, u skandal bez ikakve potrebe uvukao i danskog veleposlanika koji je žurno demantirao ikakvo sudjelovanje u snimanju i preinakama filma za hrvatsko tržište. Najkooperativnija u cijelom slučaju pokazala se danska producentska kuca “Final cut for real” koja je vrlo promptno odgovarala na sve naše upite.
To nije bio slučaj s njihovim hrvatskim partnerima – “Nukleus filmom” - koji nam već sedam dana ne želi odgovoriti na pitanje kako su potrošili 250 000 kuna, te za koliko su film prodali RTS-u. Vrijedi istaći da je film samo sedam dana nakon svjetske premijere u Sarajevu prikazan na RTS- u. Obzirom da nam HAVC i Nukleus film ne žele dati podatke kako se trosio javni novac, zahtjev ćemo podnijeti preko povjerenice za medije.
Zaključno, smatram da je od velike važnosti da HRT do kraja obradi ovu temu jer su je naveliko počeli forsirati vrlo desni mediji što doista može dovesti do braniteljskog bunta. Zanimljivo je i da su je "lijevo liberalni mediji" potpuno ignoriraju kao uostalom i tzv. “neprofitni mediji” i nevladine organizacije, te kulturni portali unatoč činjenici da je vrlo rijetko da neki film nakon festivalskog i televizijsko prikazivanja ide na preinaku. Iznenadjujuce je da na priču nije reagirao ni HND koji se oglašava oko puno manje značajnih stvari.
Buduci da su se u priču snažno ukljucile PR agencije i počele obradjivati sudionike, od kojih su neki otkazali unaprijed dogovorena snimanja, te na činjenicu da je Kosanović počeo na društvenim mrežama dovoditi u pitanje opravdanost priče, kao i na vrijeme promjena u vrhu HRT-a, smatrao sam potrebnim ukazati vam na navedene okolnosti i izvijestiti vas o aktualnom trenutka mog istraživanja. U ovom trenutku dogovaram s Dancima prilog o njihovoj strani priče, čekajući i dalje odgovore iz HAVC-a i Nukleus filma.
Dražen Majić, urednik i novinar pri HRT 4