U svim dosadašnjim istraživanjima provedenima na dokumentaciji nastaloj djelovanjem jugoslavenskih obavještajnih službi nije pronađeno izričito priznanje kako pojedina služba namjerava likvidirati ili je likvidirala stanovitog političkog protivnika - sve dosad!
Problematika postojanja i djelovanja hrvatske političke emigracije nakon Drugoga svjetskog rata prisutna je u hrvatskom javnom prostoru gotovo od njezina nastanka. Do intenzifikacije pojavljivanja te teme dolazi sredinom 60-ih godina kada u hladnoratovskom okruženju sukob između komunističke Jugoslavije i dijela političke emigracije postaje itekako vruć, s nasilnim prosvjedima, napadima na jugoslavenske diplomatske dužnosnike i ustanove, slanjem ljudi i oružja u Jugoslaviju s ciljem izvođenja oružanih napada, a s druge strane zastrašivanjem i maltretiranjem emigranata od strane jugoslavenskih obavještajnih službi i diplomatskih službenika, otmicama i konačno, prema svemu sudeći, ubojstvima.
Obračuni u podzemlju
Iako je u različitim periodima naglasak stavljan na različite aspekte ove teme, posljednje spomenuti čin nikako nije gubio na aktualnosti i popularnosti. Za postojanja SFRJ službeno objašnjenje bilo je kako se radi o obračunima u “emigrantskom podzemlju”, budući da je Jugoslavija političke emigrante vidjela gotovo isključivo kao fašiste i/ili teroriste. Dobar dio javnosti bio je uvjeren kako iza tih događaja stoje jugoslavenske vlasti, njene obavještajne službe, odnosno popularno rečeno - Udba. Cijela je emigracija bila istoga mišljenja. S nastankom Republike Hrvatske to je mišljenje poprimilo razmjere prešućenog općeg konsenzusa. Unatoč tome što su se 90-ih pojavila razna svjedočenja i rekonstrukcije rada obavještajnih službi koje su sugerirale da je iza nekih ubojstava emigranata stajala Jugoslavija, nije bilo pismenog traga koji bi izričito i nedvojbeno ukazivao na to da je za smrt određene osobe odgovorna služba.
Potpuni odgovor
U posljednjih nekoliko godina ova su neugodna, ali isto tako važna i indikativna pitanja ponovno ušla na velika vrata u medije, kao ono što se vrlo brzo počelo podrazumijevati kao lex Perković, a onda suđenje Perkoviću i Mustaču u Münchenu. Također, ona su bila i važan dio široke rasprave o potrebi lustracije nekih bivših komunističkih kadrova koji su bili dio represivnog sustava. Manje-više paralelno sa sudskim procesom, koji je povlačio prezentaciju golema broja dosad nepredstavljenih dokumenata, ukratko rečeno, Udbine provenijencije, u javnost su dospijevali rezultati istraživanja rada obavještajnih službi koje su provodili neki publicisti i entuzijasti. Iako su navedeni događaji i tendencije učinili znatnu razliku u poznavanju ove problematike u odnosu na sve ono što je javnost dosad znala, u moru dokumenata još uvijek nije pronađena jasna formulacija koja govori o potrebi, namjeri, planiranju da se neku osobu ubije, tj. likvidira ili, pak, konstataciju da je to određena obavještajna služba učinila. Stoga, unatoč uvjerenju najvećeg dijela javnosti, unatoč nizu dokaza i logičkih zaključaka, unatoč sudskoj (iako još uvijek nepravomoćnoj) presudi, pitanje ubojstava nekih emigranata zapravo i dalje vapi za potpunim odgovorom.
Operativna obrada
U istraživanjima se nailazilo na različite sintagme ili, prikladnije rečeno, eufemizme koji su, uzimajući u obzir kontekst, mogli biti korišteni kao zamjena za fizičku likvidaciju. Tako se pojavljuju izrazi poput paralizacija, neutralizacija, konkretna akcija, specijalna akcija, ofenzivno djelovanje itd. Iznimka se pojavljuje u udžbeniku o operativnoj obradi SSUP SDB-a (popularno rečeno, savezne Službe) iz 1974. godine, u kojem je navedeno kako do prestanka operativne obrade može doći i zbog “fizičkog uništenja” osobe koju se obrađuje. Isto tako, likvidaciju se spominje u kontekstu djelovanja terorista protiv Jugoslavije, a naglašava se i to kako je potrebno izvršiti dobru obuku i pripremu osobe u slučaju da se ona koristi za likvidaciju. Međutim, likvidacija se izrijekom nigdje ne spominje u opširnom poslovniku SDB-a iz 1975. godine ili, pak, u službenoj naredbi za djelatnost SDB-a s kraja 1979. godine. No, i potonji dokument govori o posebnim akcijama i specijalnim zadacima. S druge strane, autor ovoga rada u svojim je istraživanjima pronašao dva dokumenta koji predstavljaju važan pomak u raščišćavanju iznesenih dvojbi.
Ivan Rojnica bio je ustaški stožernik u Dubrovniku u prvim tjednima NDH, a kasnije je služio u raznim vojnim jedinicama. Nakon rata se uspio domoći Argentine gdje je postao ugledan i bogat industrijalac, što mu je omogućavalo da financijski podupire razne akcije hrvatske političke emigracije. Međutim, Rojnica je održavao veze i s nekim osobama u zemlji, pa je tako 1958. godine stupio u kontakt s nadbiskupom Franićem, sugeriravši mu da kod vlasti nastoji ishoditi dozvolu za podizanje sjemeništa ili samostana, dok bi troškove snosio Rojnica. Jasno, veze je nastojao održavati i s članovima obitelji. Udbin izvor “Aco” bio je blizak s Ivanovim bratom Antom koji ga je molio pomoć u nabavi putovnice za njegovu majku. Naime, potonjoj su putne isprave bile oduzete, a Ivan se namjeravao s njom susresti u Trstu. Izvor je predložio da se majci dade putovnica jer bi ona tada mogla vršiti utjecaj na Ivana da se pasivizira u djelatnosti protiv SFRJ. Međutim, operativni radnik koji je sastavljao ovu informaciju s kraja 1964. godine imao je drukčije zamisli pa je u napomeni stajalo: “Operativac je mišljenja da bi ovu kombinaciju trebalo prihvatiti i ići na kidnapovanje ili likvidaciju Ivana u Italiji”.
Franjo Perčić je tijekom Drugoga svjetskog rata bio na radu u Mađarskoj i Njemačkoj, a potom se pridružio jednoj križarskoj grupi, koje su i nakon rata nastavile s pružanjem otpora komunističkim vlastima. Potom je pobjegao u inozemstvo, a u Njemačkoj je ušao u netom osnovano Hrvatsko križarsko bratstvo koje je 29. studenoga (Dan Republike) 1962. godine izvelo napad na jugoslavenski trgovinski ured u Mehlemu koji je demoliran i zapaljen. Pritom je poginuo domar Momčilo Popović za kojega su svi emigranti tvrdili da je zapravo oficir Udbe (u ratu je bio pukovnik Ozne). Upravo je Perčić osuđen za ranjavanje Popovića u unakrsnoj vatri koja se izmjenjivala između dva službenika ureda i nekih članova emigrantske grupe. Popović je nakon jedanaest dana preminuo, a sprovodu je prisustvovao čak i Tito. Perčić je 1964. osuđen na 15 godina robije, a označen je i kao jedan od organizatora napada. Krajem 1965. godine sačinjen je dokument naziva “Kratak sadržaj materijala” za Perčića u kojemu je, među ostalim, bilo navedeno: “U ‘planu razrade’ od 27. II. 1965. godine operativac Nišević kao sljedeće zadatke navodi: Kontrolu porodice u zemlji kao i kontrolu eventualne prepiske. Ukoliko bi Perčić bio pušten na slobodu ili uspio pobjeći iz zatvora, tada bi trebalo razradu usmjeriti u cilju Franjine likvidacije”. Dokumenti o daljnjim postupanjima obavještajnih službi protiv ovog dvojca nisu pronađeni.
Neizbježan zaključak
Od situacije u kojoj u dokumentaciji jugoslavenskih obavještajnih službi nema jasnih opaski o namjeri ili izvršenju likvidacija političkih protivnika u inozemstvu, uz tek jedno teorijsko spominjanje takve opcije bez ikakve reference na neku osobu, koje nije naišlo na ponavljanje u kasnijim relevantnim dokumentima, izvršen je pomak prema situaciji u kojoj operativci predlažu poduzimanje mjera koje bi rezultirale likvidacijama stvarnih osoba, s imenom i prezimenom. Iako ni Rojnica, ni Perčić nisu skončali nasilnom smrću, činjenica kako operativni radnici sugeriraju likvidaciju kao mjeru koja bi se trebala primijeniti na stanovitu osobu podrazumijeva neizbježan zaključak da je likvidacija bila jedno od sredstava koje se koristilo u radu obavještajnih službi.