Dr. Mato Lakić u petak je imao ludnicu. Čak 12 pozitivnih na koronavirus. Šefa dubrovačkog Zavoda za javno zdravstvo čeka pakleni tjedan. Ni prvi ni zadnji, kaže. Tako je već pet mjeseci. Od početka pandemije čini mu se da živi kao Bill Murray u filmu “Beskrajan dan”. Stalno se iznova budi u istom danu. Kraja nema.
Dubrovačko-neretvanska županija još se kako-tako drži. Koliko su god gospari sa zavisti pratili turističke brojke u susjedstvu, danas su im njihovi minusi draži. Dok Splićane trese koronagroznica, Dubrovnik se provlači kroz prosjek. Ipak, brojke rastu.
S testiranima se dr. Lakić budi, s njima i usne. Dr. Lakić u četvrtak, 27. kolovoza, legao je oko ponoći. U blagovaonici stana u Župi dubrovačkoj, na stolu je upaljen laptop.
- Upaljen je tko zna otkad - gleda u računalo. Zamišljeno. Pokušava se, valjda, sjetiti kad ga je ono upalio.
- Ne gasim ga. Spojen je na računalo na poslu i neprestano stižu mailovi. Jedan za drugim, deseci njih na dan - nemoćno gleda u laptop. I ne može zamisliti dan kad uz ikonu za elektronsku poštu neće biti dvoznamenkastog broja. Dok pregledava mailove, mobitel ne prestaje zvoniti.
Uporno zvoni mobitel
Sedam je ujutro. Dijabetičar je, ne smije preskočiti doručak. Nema gledanja u ekran dok se jede. Ženu mora slušati. Natrpjela se ona svačega u ovih pet mjeseci, pa joj barem tako može vratiti. Iako, obiteljski život koji je mjesecima na čekanju, svjestan je, ne može nadoknaditi. Sin više nikad neće biti četrnaestogodišnji pubertetlija ni kći brucošica psihologije.
- Na meni može vježbati - smije se.
Telefon uporno zvoni.
- Tko zove? Tko ne zove? Pacijenti, kolege, novinari, obitelji pacijenata, kontakti, Županija - nabraja. Supruga i djeca više ne zovu. Uvijek je zauzeto pa su - odustali.
Sat u crnoj Mazdi iz 2007. pokazuje 7.30. U uredu ga u 7.58 već čeka prva suradnica Pave Dabelić. Dan ne sluti na dobro.
- Jučer smo imali dosta testiranja i čekamo rezultate. Neće biti dobro - proriče si sudbinu za dan pred sobom dr. Mato Lakić.
Osim što je ravnatelj dubrovačkog Zavoda, Mato Lakić je i šef Službe za zdravstvenu ekologiju. Njegov je raspored i inače bio pun. No, imao je radno vrijeme za koje bi svaki od 103 hrvatska epidemiologa danas prodao dušu.
Oboljelih od Covida-19 u Hrvatskoj je oko 3000. Točan je broj nemoguće reći jer se mijenja iz sata u sat. Od našeg druženja s doktorom u petak, sigurno se povećao. Dnevno i za 300-tinjak njih. U samoizolaciji je malo manje od 10.000 osoba. To znači da su 103 epidemiologa morala razgovarati s - da ovu brojku zaokružimo - 13.000 duša. Uznemirenih. Bez pomoći već sad ne mogu, a bliži se jesen. Zbog toga se u Ministarstvu razmišlja o tome da epidemiolozima pomognu ili studenti završnih godina medicine ili tek diplomirani liječnici. Dr. Lakiću bilo bi svejedno, kaže, hoće li to biti ovi ili oni. Zna da im je pomoć prijeko potrebna.
- Nas je pet epidemiologa i dvije specijalizantice. Da nemamo njih, ne znam što bismo - kaže i vidimo da ga već i pomisao na tu mogućnost čini nervoznim.
Tu je i Pave Dabelić, sanitarna inženjerka, žena koja u svojem nježnom izdanju skriva ogromnu energiju. Dr. Lakiću od velike je pomoći. Svaki epidemiolog ima svoju Pave.
- HZZ plaća jedan tim, a nas je tri u pripravnosti. Većina naših ljudi ima hrpu prekovremenih sati. Te sate plaćamo sami.
Trebalo bi više sluha za struku. Osobno sam izuzetno zahvalan svojim suradnicima i svim zdravstvenim radnicima u borbi s Covidom-19 - više je razočaran nego ljut dr. Lakić. Kao što si je i prorekao, dočekala ga je ludnica. Tijekom jutra su potvrđena dva slučaja zaraze. U drugoj ih je turi bilo petero i poslijepodne još toliko. Ukupno, dakle, 12 zaraženih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji na 27. kolovoza.
U početku je znao ime svakog zaraženog. Danas više ne. - Bili su domaći, pa ih znate. Tko bi više sad to pamtio - i drago mu je da se ne veže. Kad zna ime, postaje osobnije.
Pozvali su ga na sastanak u zgradu stare bolnice s ravnateljima škola. U 11 sati. Nastava počinje za tjedan dana, ravnatelji su zabrinuti i pitanja je puno.
- Što smo znali, odgovorili smo, što nismo znali, nismo - kaže i dodaje kako se više ne zamara time da mora znati sve. O bolesti o kojoj, čini se, još ne znamo ništa.
Kao pod hipnozom
Zvoni telefon. Zovu zbog maturalca.
- Profesori, direktor hotela, roditelji... svi imaju pitanja. Ne čudi me, ali tako bih rado da odgovarati može netko drugi - zavapio je. Pronađe li desetak slobodnih minuta u komadu, slavodobitno uzima mobitel i uključuje igricu. Obožava one iz Star Warsa. Kad dr. Lakić igra igru, zaboravite na bilo kakava pitanja. I da svijet propada, Luke Skywalker je važniji. Odmor. Mozgu treba odmora. Prije povratka u ured odlazi u laboratorij. Točno je 12.30. Danas mora i cijepiti.
- Pomorce cijepimo za žutu groznicu, cijepe se putnici, kontrolira se hepatitis B. Cijepe se policajci koji odlaze na teren u okolicu Zagreba, gdje ima meningoencefalitisa koje uzrokuje ugriz krpelja. Kod nas ih nema. Ma milijardu je poslova - uzdiše.
Od 12 pozitivnih slučajeva ovog petka, dvije su djevojke sa, sada već famoznog, dubrovačkog maturalca. Svaka županija ima svoju famoznu svadbu, noćni klub, povratnike s mora... Ni Dubrovnik nije izuzetak.
U petak, 28. kolovoza, kad je Hrvatska imala 357 novih slučajeva zaraze, a Dubrovačka županija njih 12, i dvije su zagrebačke maturantice dobile pozitivne rezultate.
Zvat će ih navečer.
- Ljudi, zapravo, reagiraju dobro, rijetki su iznenađeni. Obično su već povezani s nekim od žarišta, pa su, kažu, takve rezultate očekivali. Puno puta čujemo ‘znao sam’ ili ‘znala sam’. Ali, ima ih onih koji ostanu u šoku. S njima tada dulje razgovaram, smirujem ih - priča dr. Lakić, koji ne voli taj dio posla.
I najkraći poziv traje desetak minuta. Dok se ispitaju osnovni podaci, kontakti. Što je kontakata više, razgovor je dulji.
- Ljude treba poticati da se sjete. Osobito ako su negdje bili i družili se. Vodimo ih korak po korak. Kao pod hipnozom, ali u javi - smije se.
Nije razmišljao o sebi kao istražitelju. A sad se baš tako osjeća. Kao forenzički istražitelj. U serijama zvuči dobro, u uredu epidemiologije dubrovačkog Zavoda za javno zdravstvo - ne. S obzirom na ono što kažu, kontaktima određuju epidemiološke mjere.
- Tko će u izolaciju, karantenu, ali finije je reći izolaciju - smije se. Je li zaraženo 13 ili dvoje ljudi, to ne znači više ili manje posla.
- Ovih 13 može biti manje socijalno, pa i s manje kontakata, nego dvoje izrazito društvenih. U staračkom smo domu prije nekoliko mjeseci imali 12 zaraženih korisnika. Velika brojka, kontakata malo. I svi kontakti zajednički. Istodobno, ima ljudi koji svakodnevno, recimo u šetnji sa psom, sastanu desetak ljudi pa sa svakim se zadrže u ćakulanju. Onda još odu u kafić. Naslonjeni na šank, razgovaraju s konobarom dok naručuju, sjednu za stol, dolaze poznanici. Na putu do kuće navrate do roditelja ili djece. Uz još malo ćakulanja. Navečer je izlazak u klub. Pa ti pohvataj sve kontakte. Zovi pa iznova. Kažem, rudarenje - ističe, dr. Lakić, sada već nemiran od priče, a inače, u normalna vremena, prilično miran tip.
Ovih se dana družio i razgovarao s više ljudi nego u cijelom životu.
Vraća se na maturante. Mladost ignorira Covid-19. Kao što ignorira i sve za što misli da ju se ne tiče. Iako, sve ih je više zaraženih. Virus pokupe uglavnom u noćnim klubovima. Pošast je to za epidemiologe. Jedno od mjesta koje bi, da je njihova zadnja, bila zatvorena. Simptomi mladih su blaži. I kad imaju nevolje, različite su od onih koje muče starije, kaže doktor. Groznica je kod mladih rijetka, ali tu su slabe migrene i bol u trbuhu.
Maturantice pozitivne
Drago mu je da Dubrovnik klasičnih nema diskoklubova. Drukčije se zabavljaju turisti.
- Bio je nekad Revelin, ali kratkog je to bilo daha - kaže. Nemaju Dubrovčani običaj niti priređivati velike svadbe. Zamka su svadbe hercegovačkih rođaka. Zasad se još nitko u nju nije i uhvatio.
Turista, na sreću, nema puno, kaže iako nikad nije mislio da će to reći. Vrijeme je za ručak, 13.30. Doktor se drži redovitih obroka. Mora. S dijabetesom se nije igrati. U petak je u bolničkoj menzi dubrovačke bolnice na meniju tjestenina s bobom i gamberima.
Jede brzo jer je u uredu je hektično. Dva su sata poslijepodne. Na stolu pokušava pronaći neki papir. Hrpa ih je tu. Dr. Lakić tip je za kreativni nered. Na poslu. Doma su na snazi suprugina pravila. On ih poštuje. Pronalazi papire koje je tražio. Počinje “rudarenje”, kako zove ono što ga čeka. Imena je puno, stiže ih još i još. Suradnici na stol stavljaju kontakte koje su prikupili.
Od svakog treba uzeti i zabilježiti OIB, adresu, zanimanje, kontakte pa unijeti to u centralni sustav za praćenje koronavirusa. To je tablica. Danas s već nepreglednim slovima i brojevima na ekranu. Pristiže još rezultata. Dubrovčani uzorkuju na šest mjesta, na četiri se rade nalazi. Sve treba provjeriti i upisati.
Subota je dan za velike brojke. Dubrovnik je dosad, u prvoj turi, imao tri rekordne subote, 12, deset pa 16 slučajeva.
- Kao i sve drugo, naši ljudi većinu stvari rade petkom, kad shvate da je pred njima neradna subota. Petkom su se u proljeće testirali kao mutavi. Drama. Rezultati su iz Zagreba dolazili u subotu i eto nam posla - kaže liječnik koji je ionako zaboravio što je vikend. Od onih tjedan dana kad je u svibnju bio na Korčuli, imao je još dvaput po pet dana godišnjeg. U kratkoj pauzi od korone, što ne znači da mora biti u uredu. Njegov se laptop u dnevnom boravku, rekosmo, ne gasi.
Sa svakim novim mailom, grč mu je u želucu, kaže. Dodatno ga zazebe kad vidi da je pošiljatelj neki od laboratorija.
Zovu iz Stožera. Dogovaraju se nove mjere. Dubrovnik od ovog vikenda ima svadbe i sprovode maksimalno sa 50 ljudi, druženja sa 20. - Mjere nisu samo zaštita, njima se odašilje i poruka. Totalnog zaključavanja više ne može biti. Kad bismo barem pronašli balans između normalnog života i sigurnog. Čuvamo li zdravlje kako treba, ugrožavamo egzistenciju. A ni to nije zdravo. Utječe na psihu. A ako je ona loše, opet dolazi bolest. Zatvoreni krug. Idealnog nema. U smislu ‘ako napravimo ovo, bit će super’. Malo stegneš, malo pustiš - jedino je što su epidemiolozi naučili o onome o čemu, zapravo, ne znaju gotovo ništa - o novom virusu.
- Napokon - omakne se dr. Lakiću dok sjeda u svoju crnu Mazdu i kreće put Župe dubrovačke. Sati je 19.08. Laptop je tu gdje je i posljednjih 200-tinjak dana. Ni prašinu ne treba s njega brisati. Ne stigne se nakupiti. Večera pa mailovi. Zove maturantice. Prvu u 20.30, drugu u 21.18. S obje je razgovor jednak. Kaže im da su oboljele od Covida-19. Nikad mu nije lako to priopćiti. Razgovara i s njihovim majkama. Zabrinutije su od cura. Jasan mu je roditeljski strah. I roditelji bi, zna i sam, najradije uveli rigorozne mjere.
Sjeda za računalo. Radit će, planira, do 22 sata. Supruga ga gleda podignutih obrva dok to govori. Ne vjeruje mu. Iz iskustva.
U nedjelju je dr. Lakiću 49. rođendan. Nazvao nas je i to nam rekao kad smo se već rastali. Pitala ga je supruga je li nam rekao.
Zaboravio je.